RAZGOVARALA: Ivana Golijanin
U okviru TRADUKI rezidencijalnog programa, kosovski prevoditelj Qerim Ondozi je priveo kraju svoj boravak u Sarajevu gdje je radio na prijevodu zbirke pjesama člana P.E.N. Centra u BiH, književnika Mehmeda Đedovića. Sa njim smo razgovarali o prevođenju zbirke, o prevoditeljskom zanatu, te odnosima između kosovskih i regionalnih književnih i prevoditeljskih praksi.
Možete li nam reći nešto više o procesu prevođenja ove knjige i vašem angažmanu?
Već neko vrijeme prevodim poeziju i prozu sa tri jezika prisutna na prostoru bivše Jugoslavije, a do Mehmeda Đedovića sam došao čitajući ga na BIBER konkursu za kratku priču, pa sam tako i stupio u kontakt s njim i predložio mu da napravimo jednu zbirku koja bi podrazumijevala skup odabranih pjesama koje je on tokom godina objavljivao u svoje četiri knjige poezije. Ovo je prvi put da se njegovo djelo objavljuje na albanskom jeziku. Kada sam vidio TRADUKI-jev poziv za rezidenciju, mislio sam da je Sarajevo zaista jedino mjesto na kojem bih mogao raditi prevod knjige bosanskohercegovačkog pjesnika.
Da li ste morali da promijenite kontekst za čitaoce koji govore albanski? Je li bilo trenutaka da je neka pjesma poptuno ispražnjena pri prenošenju smisla na albanski jezik?
Ja volim prevoditi sa bosanskog jezika jer ima pojedinih riječi, naročito turcizama koje, u prevodu na albanski jezik ostavim jer ih nemam potrebe prevoditi. Mislim da je to način na koji se čuva stil i autentičnost izvornog teksta. Na primjer, u „Dnevniku selidbe“ Dževada Karahasana ili „Šindlerovom liftu“ Darka Cvijetića,knjigama koje sam preveo na albanski jezik, postoji mnogo izraza za koje moram reći da sam srećan jer sam ih mogao ostaviti u izvornom obliku, bez imalo straha da ih se neće razumjeti. Smatram da je to još jedan od razloga zbog kojeg više volim prevoditi književnost iz regiona, nego književnost napisanu na engleskom jeziku, na primjer.
Kako biste opisali svoj pristup književnom prevođenju i radu sa autorima?
Prevođenje je tumačenje. Kao što vi tumačite ono što čitate, tako i ja tumačim ono što prevodim. Prevodioci koji imaju priliku prevoditi žive autore i raditi s njima imaju nevjerovatno mnogo sreće. Znate, uvijek ćete imati podršku autora, a kad se ne možete obratiti onome ko je napisao knjigu koju prevodite, sigurno je teže i odlučiti oko nekih drugih stvari kao što su, na primjer, naslov knjige ili neke druge intervencije u tekstu. Sa književnicima je lijepo i lako raditi, ja sam puno više problema imao sa, recimo, vizuelnim umjetnicima. Nedavno sam objavio satirični rječnik kosovskih pojmova, i radio sam sa jednim ilustratorom koji je ilustrovao svaku od navedenih riječi. I tu je nastalo mnogo komplikacija jer je on htio raditi i prelom i naslovnicu, ali po svom osjećaju a ne po onome što sam ja zamislio. Tako da, u svakom slučaju, raditi sa piscima na njihovim djelima je sasvim sigurno mnogo ugodnije nego sa drugim umjetnicima.
Šta vam je najdraže kod prevođenja, a šta najmanje omiljeno?
Ono što mi se najmanje dopada je zapravo sam proces prevođenja. (smijeh) Koliko volim prevoditi toliko i ne volim. Znate, to je umijeće prihvatanja gubitka originala. Ja se ne volim vraćati na svoje prevode. Prevodilac mora jako dobro razumjeti tekst, gotovo kao sam čitalac, kako bi ga mogao na neki način dekonstruisati, „obući odjećom jezika“ na koji prevodi. U tom procesu prevodilac je svjestan onoga što gubi i uči živjeti s tim.
Koje su razlike i izazovi u radu na knjizi proze, a koji u radu na knjizi poezije?
Pjesme su sigurno komplesknije za prevesti jer je teže pronaći adekvatna rješenja u jeziku na koji prevodiš, moraš voditi računa o ritmu i rimi, ali ti poezija, za razliku od proze, daje mnogo više prostora za slobodu i kada nađeš najbolje prevodilačko rješenje za stihove, sretniji si. Izazovnije je ali, po mom sudu, ljepše od prevođenja proze. Veoma je važno naći autora čija je književnost i tebi kao prevoditelju bliska, jer je prevođenje ponovno ispisivanje te knjige, na neki način.
Koja je vaša omiljena vrsta teksta za prevođenje? Kako birate knjige koje ćete prevesti?
Ja sam odlučio prevesti Darka Cvijetića nakon što sam pročitao njegov roman. Niko mi to nije tražio, niti sam razmišljao o izdavaču. Da bi se taj pasivni odnos prema prevođenju promijenio, moraju se promijeniti politike izdavačkih kuća koje su najčešće nezainteresovane, jer im to nije ekonosmki isplativo. Književnicima sa Kosova je daleko značajnije da se njihove knjige prevode na engleski, a ne na BHSC, iako ja čvrsto vjerujem da bi njihova književnost bila puno bolje prihvaćena ovdje u regionu zato što smo jedni drugima kontekstualno bliži.
Kakav je vaš pogled na savremenu bosanskohercegovačku književnost?
Mene je oduševio način na koji se pisci iz bivših jugoslovenskih republika bave temom rata. Moram se opet vratiti na Darka Cvijetića koji piše knjigu o ratu u Prijedoru, i vidiš da je on, kao i dosta drugih autora, uspio pisati o boli bez da ta bol ima identitet. Postoje nacije, bez sumnje, ali kada se piše, piše se o boli kao takvoj. Kada Karahasan piše o opsadi Sarajeva, on piše o opsadi jednog grada. Tada književnost prevazilazi svoje nacionalne i jezičke granice, i postaje univerzalna slika ljudskog iskustva. I jako mi je žao što ne susrećem takve pisce na Kosovu.
Šta se čita na Kosovu i u Albaniji? Koje trendove čitanja zapažate?
Jako je teško odrediti jednu širu sliku o albanskoj književnosti i albanskim piscima, i pokazati ko su savremeni kosovski pisci. Na Kosovu ne postoji knjižara u kojoj biste mogli tražiti kosovske savremene književnike. A ne postoji ni preveliki interes izdavača za nove autore, koji bi im eventualno ponudili prvo izdanje ili promociju. Postoji nekoliko pisaca i pjesnika koji se bave temom rata, ali nisu toliko aktuelni ni popularni. Tamo se najčešće piše iz pozicije žrtve rata, ali se time ne uspijeva prevazići taj nacionalni okvir. Na Kosovu se, a to je neki moj opšti dojam, najviše čitaju bestseleri, književnost koja se jako brzo prevodi. Radi se o književnosti koja ima jako dobro razvijenu izdavačku industriju, za razliku od Kosova, a Albanija često pokriva i kosovsko tržište. Mislim da je potrebno imati što više prevoda sa albanskog na BHSC jezik i obrnuto, i pokušati izgraditi književnu komunikaciju kada su nam već sociokulturni konteksti slični. U Bosni i Hercegovini i regiji se možda ne piše na isti način, ali se autori i autorice bave istim i sličnim temama iz perioda života u bivšoj Jugoslaviji. A na Kosovu se to u okviru književnosti ne dešava, ali valjda je i to jedan način suočavanja sa prošlošću.
Kakva iskustva imate sa izdavačima?
Kada sam preveo „Dnevnik selidbe“ i ponudio ga jednoj izdavačkoj kući na Kosovu, rekli su mi da knjigu, nažalost, ne mogu objaviti jer smatraju da ona nije relevantna za kosovsko tržište. Pitao sam se kako opsada jednog grada nije relevantna za prostor koji je pretrpio opsadu. I tu se sve završilo. Mi ne smijemo zaboraviti da, još uvijek, postoje velike predrasude albanskog naroda prema bosanskom i obrnuto, i to je još uvijek veliki razlog za ovo što sam gore naveo. A glavni krivac je nedostatak komunikacije između država, i treba nam vrlo veliki motiv kako bi prevazišli te barijere, a književnost sigurno može biti jedan od njih. Kada kažem književnost, prije svega mislim na pisce i prevoditelje, nikako izdavače koji često nemaju sluha za relevantnost određene književnosti na njenom kulturnom prostoru.
Rekla bih i da različite kulturne institucije i ministarstva takođe često nemaju sluha niti bilo kakav odnos prema recentnoj književnosti i da kriteriji za odlučivanje o tome šta će se prevesti i izdati nisu onakvi kakvi bi trebali biti.
Kulturne institucije i razne fondacije ne uspijevaju da budu u korak sa aktuelnom književnosti i aktuelnim prevodilačkim praksama. Uvijek se kasni sa ispunjavanjem zahtjeva i potreba scene jer ne smijemo zaboraviti da su na tim mjestima često ljudi koji ne žele promjene i koji su naviknuti na jedan sistem odlučivanja. Načini finansiranja izdavačkih kuća i naslova koji će se objaviti, pa i književne nagrade, sasvim sigurno moraju doživjeti određene reforme ukoliko mislimo ići u korak sa težnjama književne scene.
Kako inače pristupate prevodu? Koje su razlike u stilovima i vašem pristupu prevodima?
Ja se prevođenjem bavim dvadeset godina i iza sebe imam samo „Dnevnik selidbe“. Dakle, u deset godina ja nisam uspio izdati ni dvije, tri knjige, dok neki iza sebe imaju na desetine prevoda. U Albaniji je prevođenje industrijalizovano. Pojedinci prevod završe za dva mjeseca, zbog pritiska izdavača – nerijetko izdavač podijeli jednu knjigu nekoliko prevoditelja da bi se sve stiglo u roku završiti, dok je na Kosovu ostalo jako malo prevoditelja i mi se time zanatski bavimo. Sporo i posvećeno. Tuđe prevode uglavnom ne čitam jer se nerijetko desi da zapazim velike greške, i naprosto ne želim da kvarim svoj dojam o piscu i knjizi zbog lošeg prevoda. Izdavači žure sa prevođenjem, i onda je i kvalitet tog prevoda dosta upitan. U tom smislu, Albanija zaista mnogo toga prevodi, dok izdavači sa Kosova to rade polako, i uglavnom prevode nešto što je, rekao bih više „underground“, jer su prevedene knjige bestselera već prisutne na kosovskom tržištu. Uspijevamo da prevodimo ono što volimo i to je isto tako jako važna stvar.
Da li znaš nekoga ko prevodi knjige sa albanskog na BHSC jezik? Koje autore biste preporučili nama za čitanje?
Ne znam nekoga ko prevodi sa albanskog na BHSC. Fadil Bajraj je preveo Faruka Šehića, ja sam prevodio neke pjesnike čije su pjesme dijelovi nekih zbirki ili autore čije su priče takođe dio nekih zbornika, časopisa – Jasna Dimitrijević, Lejla Kalamujić, itd. Pisci su, moram reći, vrlo zainteresovani za prevod svojih knjiga, ali je teško iskoordinirati tu saradnju s obzirom na to da glavnu ulogu imaju izdavači koji, opet, često u tome ne vide neki poseban interes. Dževdet Bajraj i Arben Idrizi su pjesnici za koje mislim da bi bilo dobro da budu prevedeni na BHSC jezik.
I sami pišete. Kako se vaše pisanje preklapa sa vašim prevodilačkim projektima? Da li vas čin prevođenja podstiče ili odvlači od toga?
Prevođenje je vrsta pisanja, i ja uvijek u šali kažem kako su prevodioci pisci koji se boje objaviti knjigu pa se kriju iza književnika. Ipak, bolje je da se ja bavim prevođenjem knjiga koje su u svakom slučaju bolje od onoga što ja sam pišem. Napisao sam nekoliko pjesama, nešto sam i objavio, ali se uvijek vraćam prevođenju jer tu nailazim na pisce i pjesnike koji su puno bolji i kvalitetniji autori od mene.
Ovaj intervju je objavljen u okviru projekta “Web portal P.E.N. Centra u BiH”, uz finansijsku podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo. Intervju je prvotno objavljen u štampanom izdanju lista “Oslobođenje” (18. juli/srpanj 2022).
2,090 total views, 3 views today
