Karahasan, Dževad: Uvod u lebdenje, Sarajevo, Connectum, 2022.
Zazvučat će gotovo nevjerovatno, ali bosanskohercegovačka književnost oskudjeva u pričama koje tematiziraju rat, a opsada Sarajeva, posljednjih se decenija sporadično, gotovo nikako pojavljuje kao motiv u književnosti. Razloge za takvo stanje teško je naći, ali svojevrsni bijeg od tematiziranja rata evidentan je u književnosti, koja tri decenije nastoji pronaći modus procesuiranja ratne traume.
Balansirati između estetike, koju književno pismo imanentno nameće i proživljenog iskustva, koje je najčešće građa za literarno oblikovanje priče ispostavilo se kao zadatak kojemu mnogi bosanskohercegovački savremeni pisci nisu dorasli. Ili, da budemo još precizniji, velika većina od njih nikada se nisu ni pokušali upustiti u mukotrpan, suočavajući, težak i obeshrabrujući put ispisivanja priče koja će obujmiti složenost agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Posljednji roman Dževada Karahasana „Uvod u lebdenje“ po svim svojim poetičkim karakteristikama može se atribuirati kao ratni roman. Ne, u onom uskom smislu definicije ratne proze, koja se ograničava na faktografsku mimezu, lažnu po svojoj artificijelnosti i izvještačenosti nego kao roman koji opisuje i promišlja rat, kao pojavu i fenomen, kao stanje entropije svijeta koje se ogleda u tragediji pojedinca.
Na toj tragičnosti glavnih likova romana Karahasan izgleda posebno insistira nastojeći disperziju ratnog ništavila obuhvatiti jedinim mogućim smislom, onim tragičnosti junaka, njegovom nesrećom kao hibrisom, jedinim mogućim ishodom svake njegove fizičke, duhovne i intelektualne djelatnosti.
Osjećaj tragičnosti postamentiran je u samo jezgo romana, ne kao lajtmotiv ili spoljašnji ukras formi, nego kao ono suštinsko u pripovijesti o prvoj ratnoj godini u opkoljenom Sarajevu. Nimalo slučajno, Karahasan se koristi poznatom simboličkom strukturom u konstruiranju romaneskne pripovijesti pa je njegovo opkoljeno Sarajevo organizovano kao neka vrsta danteovskog podzemnog svijeta, dakle potpuno zatvoren i izolovan prostor koji se glavnim junacima romana, Peteru Hurdu i Rajku Šurupu, obznanjuje gotovo na identičan literaran način kako se u „Božanstvenoj komediji“ podzemni svijet predočava Danteu i njegovom vodiču Vergiliju.
Ali, uz jednu veoma značajnu poetičku razliku u kojoj se i sagleda sva tragičnost svijeta Karahasanove romaneskne proze. Naime, prostor opkoljenog Sarajeva – iznenadni, neočekivani i barbarski prekid kontinuiteta jednog ustaljenog načina življenja nasilnom intervencijom zla – podjednako je nepoznat njegovom stanovniku, domaćinu Šurupu kao i gostu iz izvanjskog svijeta Peteru Hurdu. Oni zajedno otkrivaju topografiju opkoljenog Sarajeva, zajedno saznaju njegove mračne tajne, zajedno upoznaju i doživljavaju prezrene i odbačene ljude onoga što je nekada bio savršeno organizovani polis.
Na tom epistemološkom putovanju Hurd i Šurup otkrivaju mračan svijet nepravde, narkomanije i smrti, svijet koji zrcali ono najgore što civilizacija u svom napredovanju može proizvesti kao nusprodukt svog progresa, a kada se i sam Hurd odmetne od svog ustaljenog, racionalnog i svakodnevnog života, tražeći nepoznata zadovoljstva u imaginarnosti drogiranja, rat postaje intimna priča o preživljavanju jednog čovjeka i pokušaju spašavanja njegovog ličnog svijeta.
Kod Karahasana je u romanu veoma jasno istaknuta lažnost navodne spiritualnosti drogiranja, njena nekada volšebno isticana analogija sa sufijskim potragama za dubljim saznanjima. U ratnom Sarajevu, u opkoljenom i na smrt osuđenom gradu, narkomanija je onaj posljednji i najbrutalniji vid nekrofilije, otisak smrti koji se uspješno proteže i sa one strane zatvorenog svijeta, u prostor mirnodopske Sicilije i od rata zaštićene Evrope. To kao da je zloguka poruka o globalnoj povezanosti savremenog svijeta, gdje niko ne može biti izoliran i sam, a svijet zatvorenosti, što je opkoljeno Sarajevo u poetici Karahasanovog romana, uspijeva prekoračiti sopstvene međe i postati dio svijeta apsolutne otvorenosti, što je Monreale.
U Danteovskoj igri simbolima, uloge koje je postavio italijanski klasik u Karahasanovom romanu bivaju izokrenute. Rajko Šurup, koji je domaćin, zapravo je statična, nepokretna i nedinamična sila, on je taj koji će zapisivati zapažanja svog gosta, dok je Petar Hurd pokretačka sila otkrovenja, ona dinamična, pokretna i djelatna sila koja stvara iskustvo i upoznaje svijet svog ratnog zatočeništva. Ali, Hurd, isto tako, predstavlja i onaj poseban svijet opkoljenog Sarajeva, privilegiranu kastu stranaca, kojima je, uz sva ograničenja, ipak, bilo omogućeno prelaženje granica, u prvom redu onih stvarnih, fizičkih, administrativnih i političkih. Njegovo porijeklo, njegov jezik, njegovo državljanstvo, njegova nacionalnost sve su to atributi Petera Hurda, koji mu omogućavaju da u svakome trenutku slobodnim izborom napusti pakao opkoljenog Sarajeva.
Njegov domaćin Rajko Šurup nema tu privilegiju i zato se njega mora posmatrati kao na demaskirajuću figuru dobroćudnog barbara. On je, zapravo, ona snaga kulture koje nadilazi ograničenja svog dijahronijskog mjesta, on misli svoju stvarnost, on pokušava razjasniti enigmu barbarskog zatočenja, on, na kraju krajeva, zapisuje pripovijest o zbivanjima u opkoljenom Sarajevu kao svjedočanstvo kataklizme.
Nema ništa tačnije nego za roman Dževada Karahasana „Uvod u lebdenje“ reći da je to roman o opkoljenom Sarajevu, toposu bosanskohercegovačke književnosti koji gotovo da i ne postoji. Zašto se naša književnost odlučila ne pamtiti, ili radikalnije formulisano, zaboraviti događaj takvih narativnih razmjera ostaje misterij. Karahasan romanom „Uvod u lebdenje“ prekida tu praksu ispisujući jedno od rijetkih literarnih prisjećanja na strašne godine opsade Sarajeva.
Ovaj tekst je objavljen u okviru projekta “Web portal P.E.N. Centra u BiH”, uz finansijsku podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.
3,521 total views, 4 views today
