ALBUM MOG DJETINJSTVA : Slika 12.

‘Majka i dijete’

U djetinjstvu smo živjeli skromno, ponekad i u oskudici. Istina,  otac je imao stalan posao, ali nije puno primao, još manje je kući donosio.

Partija ga je postavila na mjesto upravitelja preduzeća Tapetar, radionice gdje su se pravile stvari u koje se on nije razumio. Po dekretu i naredbi otišao je na tu dužnost. Pa su od njega, vrsnog krojača, načinili nesigurnog rukovodioca. Tapetarski zanat nije poznavao, niti je bio vičan vođenju firme. Nije bio rođen za šefovanje i rukovođenje, slabo se razumijevao u finansijske i administrativne poslove. Uz to je trebao svakodnevno kontrolisati zalihe materijala, nadzirati da ga radnici ne potkradaju, gledati da ne zabušavaju na poslu, a to nije volio. Sve ga je to trošilo. Svjestan svojih slabosti, pokušao ih je nadomjestiti dugim ostajanjem na poslu. Kad bi svi radnici otišli kućama, on bi provjeravao papire, obilazio pogone, zavlačio se u magacin i pravio inventure, gasio svjetla, triput provjeravao da li su vrata zaključana. Tako radeći, morao je ručavati vani, u obližnjim aščinicama i gostionama, ponekad i večerati. A kafana je kao pijavica, isisa i dinar skriven na dnu džepa, neprimjetno.

Iako sa zvučnom titulom direktora, otac je praktično kući donosio crkavicu. Od nje smo se izdržavali nas četvoro, a trebalo je još pomoći baku Mikulićku, koja je sama i bez ikakvih prihoda živjela u Bugojnu, povremeno i baku Kljuićku, koja je stanovala na drugom kraju grada. Nekima čudno, ali naše bake smo obično nazivali prezimenom, imena su im bila ista – obje su se Anom zvale.

Mati se uvijek trudila da dopuni kućni budžet, ponekad je njen doprinos značio sve, kao recimo u mjesecima kada je otac bio bez posla. Bila je veliki borac i vrijedan radnik, nije se libila nikakvog, pa ni najtežeg posla. Takva je bila odmalena, o tome nam je sama pričala, to su potvrđivali i drugi koji su je znali i poznavali.

***

Još kao djevojčica od nekih dvanaestak godina, kad je njen otac, a moj djeda Stipo zašao u godine i nije mogao voditi pekaru, ona je počela pomagati domaćinstvo. Umjesto u igru s drugaricama, nakon škole bi silazila u prizemlje kuće u kojoj su živjeli, u malu krojačku radionicu svog najstarijeg brata. I pomagala koliko je mogla. Iz dvorišta bi svako malo donosila kanticu užarenog uglja što je baka priredila, stavljala ga u dvije teške željezne pegle. Onda bi uzela jednu, pa njome mahala lijevo-desno da bi se žar razgorio, pegla ugrijala. Potom ju je dodavala bratu koji je njome peglao tek sašiveni kaput ili odijelo. Čim bi to učinila, brzo se vraćala drugoj pegli, nju razmahivala i donosila bratu kako bi on mogao završiti peglanje koje je nekad trajalo po sat i duže. Sve vrijeme je bila u dimu koji ju je pekao za oči, od njeg je kašljala. Najteže joj je padalo kad bi došlo ljeto, kad je vrelina u radnji postajala nesnosna.

Kasnije, s trinaest-četrnaest godina, dobivala je zadatke u šnajderaju, počela je s jednostavnim radovima, na opšivanju unutrašnjih rubova pantalona. S petnaest je već bila vična u vezenju rupica i prišivanju dugmadi, godinu kasnije su joj povjeravani složeni poslovi kod uglavljivanja rukava na kaputima i sakoima.

Kad je napunila šesnaest, a rat izbio, njihov krojački posao je stao. Porodica Kabiljo, vlasnici konfekcijske radnje Lav, za koju su majčina braća obavljali poslove šivenja, deportovana je u logor zajedno s hiljadama sarajevskih Jevreja. Mati je odmah počela raditi u Fabrici duhana. Nije se dvoumila. Trebalo je prehraniti iznemogle roditelje. Njena devet godina starija sestra Angela je već neko vrijeme radila kao fabrikuša – tako su podrugljivo zvali siromašne djevojke koje su morale tražiti posao u tvornici.

Svako jutro je već u sedam sati bivala na tvorničkoj kapiji, tamo bi ostajala za mašinom do sedam uvečer. A sve za jednu štrucu kruha i paklo cigareta, koju je dobivala dnevno, kao plaću. Cigarete je prodavala na crnom tržištu da bi bratu Ivanu slala pakete u Jasenovac, ne znajući da li će mu stići, i je li uopšte živ. Tako je bilo sve do kraja rata, kada se ona vratila šnajderaju. Brat iz logora nije.

Zaposlila se u pogonima konfekcijskih manufaktura “Alije Hodžića” i “22. Decembra” u kojima su se šivale vojne uniforme. Radila je vrijedno, s pjesmom na usnama, bukvalno tako. Dok je iglom vezla rupice na tvrdoj čohi šinjela, nerijetko bi zapjevala. Nekada sama od sebe, češće na nagovor kolega koji su voljeli njene pjesme i njen glas. Najviše su tražili da im pjeva Bijele ruže, nježne ruže i Tužna je nedjelja, tako nam je kazivala, dok joj se lice zarilo uspomenama.

Bila je vrstan radnik, redovno je prebacivala zadatu normu, četrnaest puta je proglašavana udarnicom. Cijelu zaradu i sve udarničke nagrade donosila je roditeljima. Bila je sretna što im može pomoći. Tako je radila sve vrijeme dok je živjela s njima, sve dok se nije udala.

Kada je pošla za našeg oca, nas izrodila, nastavila je s borbom. Kad god je stizala, priskakala je ocu, pomagala mu da nas ishrane. Svijetla obraza uzimala je svaki posao koji bi naletio.

“Jedan pošteno zarađen dinar sjajniji je od svih dukata stečenih na prevaru, uz laž, i ukaljan obraz”, bile su riječi s kojima nas je odgajala. A njih je potkrepljivala sopstvenim primjerom. Uvijek je vrijedno radila, nečim zaposlena bila. I nas je učila da takvi budemo.

***

Sestra i ja smo odmalena pomagali roditeljima u njihovim poslovima. Jedno vrijeme smo opšivali rubove na dječjim hlačama koje je otac prethodno sašio na svojoj Singerici. On bi to radio predvečer, nakon što bi došao s posla. Mati bi nakon njega nastavljala započeto, pa do duboko u noć rukom vezla rupice i prišivala dugmad.

Šivanje hlača bio je posao kojeg je mati našla preko susjede Zlate. Ona ju je povela do prodavnice Majka i dijete koja je preko kooperanata iz kućne radinosti organizovala pravljenje odjeće za djecu predškolskog uzrasta. Kako je otac bio muški šnajder, mati je ponudila da za početak krenu sa šivanjem hlača. Šefica prodavnice, Joka joj je bilo ime, odmah je pristala na saradnju.

Uskoro je mati počela kući donositi teške bale somota. Otac bi, koristeći na papiru izrezane šablone – šnitove, tako smo ih mi zvali – ocrtavao kredom po somotu pojedine dijelove pantalona: prednjice, zadnjice, tregere, džepove. Potom bi prateći tragove krede, rezao somot ogromnim krojačkim makazama koje smo se mi djeca plašili uzeti u ruke. Roditelji su nas stalno upozoravali da nam mogu pasti na nogu i ozlijediti nas.

Otac je hlače krojio na kuhinjskom stolu, a onda ih sastavljao na šivaćoj mašini. Činio je to s nekom nama začuđujućom lakoćom. Mati je tek kasnije nastavljala sa svojim dijelom posla, čekala je da svi večeramo, pa bi pospremila stol za koji bi potom sjela. Tu ispod žmirkave lampe, ostajala je do kasno u noć, pogrbljena s iglom u ruci.

Naš posao je dolazio na red tek sutradan, nakon što bismo sestra i ja došli iz škole. Izvrtali bismo pantalone na obrnutu stranu i opšivali sve rubove šavova koje je otac prethodnu večer proštepao mašinom. To smo radili ručno, iglom i bijelim koncem, fircom, a čitava ta dosadna rabota imala je čudno ime – ibervendlanje. No nismo se žalili, pomagali smo roditeljima koji su činili sve da nam priušte najosnovnije. Radovali smo se da smo dio istog tima, to smo prepoznali i kod roditelja. Nešto manje brige na njihovom licu, bila nam je dovoljna nagrada za naš trud.

Radili smo taj posao tri puta sedmično, po par sati. Četvrti dan je slijedio mnogo teži zadatak, posao na tregerima. Naime, otac bi pravio pantalonske tregere na način da je prošivao komade somota, široke 6-7 centimetara i duge oko pola metra, i od njih sačinio tanke tube, nešto nalik cijevi. Radio je to sa suprotne strane, prošivao je štof s naličja. Naš zadatak bio je da uz pomoć tanke mesingane šipke, koja je inače pridržavala kratke prozorske zavjese, forange, prevrćemo tregere na pravu stranu, na lice. Dječje ruke su to mogle obaviti lakše i spretnije, tako su nas roditelji ubjeđivali. No nije to bilo nimalo lako. Već nakon pola sata rada naši prsti bi gubili snagu, a pred kraj posla bi jagodice prstiju bridjele, do bola.

Još gore od bridećih jagodica padalo mi je čekanje, dugo čekanje da završim s poslom. Naime, dok smo radili na šavovima i tregerima, sve vrijeme se kroz otvoren prozor našeg stana čula cika i graja komšijske djece koja su se igrala dolje u dvorištu. Žarko sam želio da budem s njima. Žurio sam da obavim povjereni mi posao, i u žurbi pravio greške koje sam onda trebao ispravljati. To je dodatno otežavalo situaciju, odgađalo moj izlazak vani među vršnjake, činilo me nesretnim.

No najgore je dolazilo na kraju kad bismo završili posao i sišli dolje u dvorište. Potrčali bismo prema djeci, osmijehom i glasom im kazivali da smo tu, da smo stigli. A oni? Dešavalo se da nas nisu primjećivali. Ili jesu, ali su nastavljali s davno započetom igrom u kojoj su se već ranije podijelili u timove i grupe, imali svoje uloge. Za mene novodošlog tu nije bilo mjesta. Kada bih to shvatio, povlačio sam se nakraj dvorišta, stao bih uz zid zgrade i tužno gledao šta se dešava, žalio što nisam u igri s njima. Osjećao sam se suvišnim, odbačenim. A kada bi djeca završila sa započetom igrom, već je padao mrak, neki su polazili kućama. Uskoro bi i nas mati zvala da ulazimo, spominjala da je vrijeme kupanja, večere i spavanja. I da sutra ujutro valja ići u školu.

***

Meni je odlazak u školu bio drag. Sama pomisao na to me je radovala. Učiteljica me voljela, hvalila moj trud i isticala me kao primjer. Drugari iz razreda su me prihvatali, rado su bili sa mnom. Odmori su mi bili posebno dragi. Tada smo veselo trčali po učionici i hodnicima, gurkali se, gađali kuglicama od papira, glasno smijali. A tek veliki odmori! Oni su ličili na praznike, njih sam s nestrpljenjem čekao. Kada bi školsko zvonce najavilo tu dugu pauzu, meni je srce počinjalo treptati. Svi bismo strčali u školsko dvorište. Tu bismo se igrali raznih igara, svih onih kojih sam ostajao željan kada sam silazio u kućno dvorište, među vršnjake iz susjedstva. Tu bih nakratko zaboravljao da postoje odbačenost i tuga.

 288 total views,  2 views today

Komentariši