ALBUM MOG DJETINJSTVA: Slika 11

ESKIMI

Prve razrede osnovne škole sam pohađao u Vježbaoni koja je bila sastavni dio Učiteljske škole. Sjećam se, u razred su nam dolazili maturanti te škole pa su, pod budnim okom svojih profesora, izvodili nastavu s nama, poučavali nas, i vježbali se za skorašnji samostalan rad, za posao učitelja u nekoj osnovnoj školi. U njoj je, u vrijeme kada sam krenuo u školu, bio naš susjed Filip, u četvrtom, završnom razredu.

Jedne nedjelje dođe kod nas kući i saopšti da će za ispit morati održati školski čas s prvačićima, i to s mojim razredom. Govorit će nam o narodima koji žive drugdje po svijetu, u Africi, u Aziji, ispod Sjevernog pola. Pritom je donio knjigu sličnu slikovnici u kojoj je uz malo teksta bilo pokazano ono što će nam izložiti na školskom času. Potom je prošao sve sa mnom, dva puta, a u prisustvu oba moja roditelja. Vježbao je sa mnom kako bi razbio tremu pred sutrašnji nastup u punoj učionici.

Ja sam zapitkivao, upadao mu u riječ, radoznalo htio saznati i više nego je u knjizi bilo kazano. Sve mi je bilo novo, nikada ranije nisam vidio ljude drugih rasa, u drugačijim odijelima, u nastambama koje ne liče na one u Sarajevu, niti slušao o prašumama i zvijerima koje nisu bile nalik lisici ili vuku. Filip je bio strpljiv, upućivao me u sadržaj slikovnice, očekivao je da sve dobro zapamtim. I onda smislio dva pitanja koja bih ja trebao postaviti u razredu, na času koji on bude vodio. Bila su to pitanja tipa kako velik je slon, je li veći od konja, i šta jedu Kinezi umjesto kruha.

Odgovore mi je rekao, ja sam pitanja u vezi njih ponovio, i tako smo se razišli.

Sutradan je Filip došao u moj razred. Vidno uzbuđen, pozdravio je svoje profesore i našu učiteljicu, a onda nas đake. Na katedru je položio povelike smotuljke papira, pa počeo nastavu. Pričao je o raznim narodima, Afrikancima i Indijancima, Eskimima i Kinezima, i o dalekim predjelima, pritom povremeno zastajkivao da bi sve potkrijepio crtežima s papira. Pri kraju časa se obrati nama đacima, pozva nas da postavimo pitanja ako ih imamo.

Nakon trenutaka mukle tišine, shvatih da je došla prilika za koju me jučer pripremao. Dignem ruku s ispružena dva prsta. On me prozva, i praveći se da me ne poznaje, upita za ime. Ja se predstavih. Reče mi da slobodno postavim svoje pitanje.

Htjedoh postaviti jedno od dva pitanja koja sam s njim dogovorio. Ali iznenada meni dođe nešto drugo na pamet. Svjestan da već znam odgovore na oba s njim pripremljena pitanja, osjetih da je prilika da saznam još nešto novo, nešto na što odgovora nisam imao, a zagolicalo me tokom njegovog izlaganja. Moja radoznalost me snažno vukla na tu stranu.

Lomio sam se, ali samo par trenutaka. Za to vrijeme je Filip samouvjereno, visoko uzdignute glave, kružio pogledom po razredu. Znao je šta ću ga upitati, imao je spreman odgovor kojim će zadovoljiti svoje profesore.

A onda iz mene izleti pitanje, moje, ne njegovo.

“Da li se Eskimi rađaju u onom krznu?“

Kad ču moje pitanje, Filip se zapanji, sav pocrvenje. Na tren stade kao ukopan. I sam se prepadoh, pomislih kako sam nešto loše uradio, grdno pogriješio.

Potom zbunjeno, pomalo zamuckujući, poče pričati o igloima koje Eskimi prave od leda, o hladnoći što u njima vlada, o velikim ribama kojima se ti ljudi hrane. Odgovor o tome otkud krzno na Eskimima nije nam davao. Mislio sam da će i to doći na red. No utom se oglasi školsko zvono.

Na Filipovom licu se ukaza smiješak, znak olakšanja. Onda nabrzinu i još pomalo smušen, završi čas i poče kupiti role papira sa stola. Njegovi profesori su izlazili iz učionice.

Meni priđe moja učiteljica i pomilova me po glavi.

“Tvoja pitanja i mene ponekad zbune. Ali to si ti, Brano.”

Onda i ona pođe van. Prije negoli je napustila učionicu, okrenu se pa mi dobaci:

“Nastavi tako. Slobodno sve pitaj. Samo tako ćeš doći do znanja.”

 467 total views,  2 views today

Komentariši