MICI MOLY JE NOĆAS SANJALA BIJELE OBLAKE…
.
… i ta zla slutnja se nadvila nad njom još od ranog jutra. U košmaru su joj se premetale slike iz ranog djetinjstva, posve jasne i uvjerljive kao da ih iznova živi, sa nekim nepoznatim likovima u neobičnim situacijama koje bi samo mogao odgonetnuti Sigmund Frojd, ali on je – baš tog trena dok Mici u hodniku, pred ogledalom koje obuhvata cijelu figuru, stavlja damski šešir – zaokupljen mislima, i veoma udaljen od Ćumurija mosta i subjekta vrijednog posmatranja, nagnut nad radnim stolom dok krasnopisom ispisuje prve rečenice novog rada Žalost i melanholija. Lav Nikolajevič iz Jasne Poljane se u tom trenutku već četvrtu godinu prevrće u mezaru a Viljem Šekspir skoro ni ne pamti da je ikada bio živ; uostalom, ne bi se radovali susretima s likovima koje su podrobno poznavali. Mlađanom Kafki baš u tom trenutku na um pada bizarna ideja da se pretvara u kukca, koja će se docnije u očima kritike ukazati kao genijalna jer je slavna. U istom času – daleko, daleko – mladi Ernest Hemingvej zakoračuje u šestometarski drveni čamac i zapućuje se s ocem u ljetnikovac Windemar na jezeru Waloon u sjevernom Michigenu: čamac se zaljulja pod njegovom težinom a otac jedva zadrža ravnotežu i zamalo ne pade u vodu koja je hladna i u junu. Petnaesta mu je i udara ga adrenalin. Radovao se ribolovu s ocem i oštrenju čeljusti za sve ono što će se tek zbiti samo zato da bismo to od njega saznavali; gospođa Grace je bila talentirana pjevačica i zato nesretna što njen sin nije pokazivao nimalo sklonosti za umjetnost.
Mici je sada samo tražila priliku da odagna strah pa je svratila na kafu a onda se počastila i kuglofima sa sladoledom od vanilije. Radila je kao sekretarica u uredu gradonačelnika Fehima ef. Čurčića, ali danas je imala samo obavezu da se pojavi na dočeku prijestolonasljednika Ferdinanda u Vijećnici, kao ukras i živi dokaz kako, mimo predrasuda, i žene u bosanskom društvu mogu zauzimati važne pozicije i graditi velike karijere. Ionako, sve je do u detalje isplanirala i usaglasila s carskim i kraljevskim protokolom, i sada je samo trebala da nadgleda kako svi, pa tako i carski i kraljevski par, igraju prema njenoj muzici.
Spustila se u grad s Bjelava niz kaldrmu od granitnih kocki, među koje su se njene potpetice oštro zabadale, pa je s olakšanjem sišla na meki asfalt u centru; inače, tu bi dame, jednom rukom oslonjene na zid, diskretno mijenjale ravne cipele i uskakale u elegantne štikle, ali u ovoj prilici njena pismo tašna je bila suviše mala da odloži udobniju obuću.
Vrijedno je i neobično zapažanje da su najbolje i najsunčanije dijelove Sarajeva, s pogledom na bašče i krovove, naseljavali oni koji su odnekud dolazili u kotlinu: njenu mahalu Bjelave, koja licem gleda na jug i Trebević, naseliše mahom Jevreji protjerani iz Španije a zapadni brijeg nad centrom grada, obasjan onoliko koliko može biti obasjan ovaj grad u sjeni planina, a manje od drugih – naseliše siroti Romi. Došljaci su se zato znali narugati starim Sarajlijama kako nisu znali izabrati za sebe najbolje ni onda kada su imali napretek izbora i kada im došljaci nisu toliko smetali.
Mici pogleda na svoj marvin i kada utvrdi kako se njegove zlatne kazaljke ne miču, poskoči. Nikada nije kasnila i uvijek je cijenila tačnost kao vrlinu kojom se odvaja od sredine u kojoj vrijeme kao da stoji, ili se barem lijeno vuče, a ne znači puno.
Ako je neki sastanak zakazan za deset ujutro, Mici bi dolazila sat ranije a gazde sat kasnije, pa bi protokolne aktivnosti, koje je budno nadzirala određujući po mjestu za stolom značaj svih učesnika, počinjale tek oko podne; brinula se Mici pomno da nož bude na desnoj a kašika i viljuška na lijevoj strani… da ubrus bude vezan u kupu kao novogodišnja kapa… da se pjenušavo vino nasipa do pola a da se čaša drži za stopu, a ne za vrat… da muškarci prvi ulaze u Bečku kafanu a da izlaze poslije dama… šta znači paran broj ruža a za koje prilike se poklanja neparan…i sve te trice i kučine kojima robuje uglađeni svijet moći i bogatstva kojim je okružena, ali mu ne pripada. Njen život se odvijao pod okriljem savršene discipline i urednosti, tačno, pedantno i precizno, s namjerom da ga učini predvidivim i podredi strogim pravilima državnog protokola i bon-tona. Doista, njenim zakonima su se krotko podvrgavali i bogati i moćni, premještala ih je pokretom glave i čak podizanjem obrve, a oni su prelazili bez riječi i otpora sa stola na sto i s jedne stolice na drugu, pomireni sa sudbinom i pod dirigentskom palicom Mici Moly koja svakom određuje čvrstu mjeru vrijednosti i značaja u tim koncentričnim krugovima koji počinju od onog koji je na čelu; a i on je – neka ne uobražava! – pod njenom prismotrom.
Desilo joj se jednom ipak – bila je to jedna od brojnih kriza u turbulentnoj vezi s Urošem Špirićem, upraviteljem groblja Sv. Marko i čovjekom koji također zna za stroga pravila i red – da neuglednog predsjednika nekog kotara zamijeni u funkcijama s njegovim otmjenim šoferom, određujući spram ovoga red veličina ostalih gradonačelnikovih gostiju. Doista, taj šofer je imao manire finog gospodina, crni frak i pantalone sa bordo trakom, pa još i bijele rukavice, i ličio je pomalo na one prosijede američke glumce bijelih zuba i dugih zulufa koji će, nešto godina poslije, širokim osmijesima zavoditi lakome djevojke. Radio je taj Fadil kojekuda po bijelom svijetu i pod starost se vratio u Šeher s položenim stručnim ispitom za vožnju motornih vozila, što ga je odmah preporučilo za visoki položaj ličnog šofera kotarskog načelnika, inače nekog priprostog seoskog domaćina i gazde, kojeg ljudi izabraše kao jednog sličnog sebi. Kada bi Mici odlučivala, ovaj šofer bi bio kotarski načelnik a kotarski načelnik bi bio šofer! Osim lijepih manira, Fadil se izražavao veoma precizno i nedvosmisleno, a znao je i laskati ženama na dopadljiv način. Dekoncentrirana Uroševom nevjerom i lošim izgovorima, Mici posveti šarmantnom Fadilu pažnju dostojnu kotarskog načelnika, a ovom namijeni sporednu rolu vozača pa ga smjesti, umjesto na čelo stola, na sam njegov kraj.
Pri tome, niko se nije usudio da prigovori ili da se pobuni, čak je i gradonačelnik Čurčić prihvatio kao neupitan protokolarni red to što prekoputa njega sjedi šofer, a da se s načelnikom Kovačevićem mora dovikivati sa dna stola. Šofer Fadil je također s lakoćom prihvatio takav poredak stvari i svoje mjestu u vrhu, kao nešto što mu s pravom pripada, baš kao što su se i načelnik i gradonačelnik povinovali Micijinim strogim pravilima bjelosvjetskog protokola kojem se moraju bespogovorno podvrći kao civilizirani ljudi i Europejci. Nesporazum se docnije ipak raspetljao prilikom oslovljavanja pa Mici konačno shvati ko je ko i ko gdje treba da sjedi i oštro uskoči usred završnih riječi, s dozom prijekora spram sudionika – tonom koji je osporavao svaku njenu eventualnu odgovornost! – tako da Fadil negdje pred kraj sastanka ipak nevoljko ustade i razmijeni mjesta s načelnikom Kovačevićem.
Sutradan, gradonačelnik Čurčić ipak nekako smogne snage da joj prigovori zbog jučerašnjeg nesporazuma, ali Mici Moly odagna svaku primisao o svojoj grešci nego sve pripisa nekim novim tendencijama unutar struke, koje stubokom preispituju kanone, ali da će se ubuduće ipak vratiti konzervativnijoj varijanti na koju smo navikli i kojoj smo dorasli.
Pa zašto onda kasni baš sada, kada je to najmanje smjela, i kada dolazi tako visoki gost iz velikog svijeta a ne neki tešanjski ili visočki trgovac, ili anonimni kotarski načelnik; nego joj u posjetu stiže suveren, drugi po rangu kojeg ugošćava, nakon Franje Josipa prije četiri godine, kada je razbijala predrasude, sve izvela na vrijeme i uz pohvale koje je iznova preporučuju.
Morala je požuriti i stići do gradonačelnika prije visokih gostiju, i biti mu na pažnji i pri ruci za svaku sitnicu, prepoznavajući u njegovim gestama želje i naredbe koje bi ispunjavala tiho i na vrhovima prstiju.
Ali sat je kasnio baš tog dana, i nikad prije ni poslije, a ona se, zato, baš tada našla na tom mjestu pokraj Ćumurije mosta, nedaleko od Vijećnice gdje ju je nestrpljivo čekao gradonačelnik Čurčić, svako malo pogledajući na džepnu omegu čiji se lančić slijevao niz njegov ponosno isturen trbuh.
Taj njen Uroš Špirić bio je popriličan ženskar i danguba a visokog grobarskog položaja domogao se svojim besprijekornim osjećajem da važnim ljudima izađe u susret u najtežim trenucima, kada svoje najbliže otpremaju na vječni počinak i kada svaka mala usluga znači veliki dug i doživotnu zahvalnost. Doista, znao je i sirotinji ustupati besplatna grobna mjesta a bogatima masno naplaćivati bolji položaj uz glavni prilaz kapeli, ali svima bez razlike dajući do znanja da su kod njega povlašteni i usluženi po protekciji.
Dugo se nećkao oko ženidbe, možda i zbog lošeg iskustva iz prvog braka, razvrgnutog upravo radi Mici koja se odjednom pojavila u njegovom životu kao fatalna žena, vrijedna napora i komplikacija što ih donose ispravke starih grešaka. Ali, kako je vrijeme odmicalo i njihova veza upadala u banalne rutine, kako to već biva, sve mu je rjeđe naumpadala mogućnost ozvaničenja njihove veze, pa ga je ona diskretno upozoravala na njihove nekadašnje hrabre prevratničke planove.
Iako… njena značajna pozicija glavnog ceremonijalmajstora bila bi udajom ugrožena celulitom, deltama modrih vena na nogama i strukom od metar i po, a potom i porodiljskim odsustvima, dječijim zaušnjacima i svim tim virozama, prehladama i neprospavanim noćima, ali ne na puteni način na koji je navikla kao mlada dama, nego kao brižna majka. Neka se desi, ako se još hoće desiti, pa će to ubrzati događaje i uputiti ih na oltar; ali se nije dešavalo, a oni nisu tragali za uzrocima, osim ako ih nije stigla kazna svih onih odbačenih fetusa koje Miljacka odnese.
Imala je detaljno razrađen protokol vlastitog vjenčanja u Bečkoj kafani hotela Evropa, s minucioznim pozivnicama i razigranim djeverušama, s folstrotom i bečkim valcerom, talijanskim lazanjama i salatama od palmine srčike, na kraju sa tortom od sedam spratova i šećernim mladencima na vrhu. Uroš je, međutim, migoljio, nije im se začudo javljao nužan i neodgodiv razlog za brak a njemu je godio momački život u ranim četrdesetim i sve te blagodeti i prečaci koje kod žena donosi njegov visoki status. Znao je otići u Zagreb ili Wienu na sajam lijesova i ostati tamo po nekoliko dana u društvu dražesnih dama, o čemu bi njoj državnim putem dolazili podrobni i nesumnjivi izvještaji, zadokumentirani preciznim fotografijama.
Otud je i današnji naprasni susret kod Ćumurije mosta bio za nju neplaniran i u nevrijeme na svaki od mogućih načina, od kojih taj što je još i danas ljuta zbog nevjere nije najmanji, niti je najveći taj što prvi put kasni na doček visokog gosta.
Naprosto, trebalo joj je malo vremena bez Uroša, da sve preispita i sagleda, i da pospremi svoj rasuti život prema pravilima struke, onako kako posprema svoju kuću bez doma, jer približavala joj se trideset i peta i već je zalazila u godine starih cura kojima otkucava biološki sat.
A opet, da li je spremna za nove početke, s drugim čovjekom, i boljim nego što je Uroš Špirić, ako ga ima i ako ga zaslužuje; i napose, ima li toliko vremena za nekog drugog, za stvaranje neizvjesne zajedničke historije, spremnijeg da bude otac ako je ona još u stanju da bude majka, i ko je, i gdje je taj što joj odgovara po rangu, godinama, izgledu, karakteru… i hoće li im se životni krugovi dotaći?! Bog zna!
Život je tako kompliciran, nepredvidiv i ne da se obuzdati nikakvim planovima, jer kao razbojnik zaskoči iza ugla kada se čovjek najmanje nada.
A sada je Uroš odjednom stajao pred njom, kao nenajavljen i neželjen gost koji očekuje neopoziv odgovor, potvrdan ili odrečan, bilo kakav, samo da bude načisto sa svojim statusom u njenom srcu, i činilo mu se kao da mu je svejedno; inače ode dalje.
– Mici, misliš li da ćemo moći spasiti naš odnos?! – upitao ju je; smetao joj je njegov službeni ton i distanca slična onoj kakvu zadržava prema ožalošćenim klijentima, bez stvarne sućuti na kraju.
Kolona vozila se približavala i ona shvati da je prvi put u karijeri zakasnila, i da neće smisliti opravdanje dovoljno uvjerljivo da je spasi od dvostrukog gubitka, odjednom, naprasno ostajući bez svega što je gradilo njen život.
S tim spasonosnim zrnima dođoše naprasno svi odgovori i opravdanja koji će je, kroz višemjesečni oporavak i zajednički zdravstveni hendikep, iznova vezati za Uroša više nego sve ove godine ljubavi i ljubomore, a njeno neuobičajeno kašnjenje učiniti žrtvom tog neobičnog zanimanja koje drsko zamišlja kako da ustroji svijet i dovede ga u red.
Ostala je glavni ceremonijalmajstor ali nikada nije postala majka, nakon što je to svojevremeno uporno odbijala da bude.
(Ulomak iz romana «28.6.1914.» – revizija, Planjax, 2021.)
3,864 total views, 2 views today
1 komentar