Razgovor s književnikom o nacionalizmu, raseljeništvu i značaju plesa.
Razgovarala: Carol Schaeffer
Izvor: The Nation
Prevela s engleskog: Aida Vladušić
Aleksandru Hemonu rat nije nepoznanica. Ovaj književnik, scenarist i muzičar napustio je rodno Sarajevo 1992. godine, neposredno prije nego što su srpske snage započele četverogodišnju opsadu grada. Stekao je uslove za politički azil dok je bio u Sjedinjenim Američkim Državama i vratio se u BiH tek 1997. Hemonovi likovi, fiktivni i nefiktivni, često pregovaraju o efektima prošlosti i sadašnjosti na njihove promjenjive identitete. Na taj način, autorovo vlastito iskustvo raseljenja je uvijek prisutno u njegovim radovima, uključujući tri memoarske knjige: “Knjiga mojih života” (2013), “Moji roditelji: Uvod” i “Nije ovo tvoje” (2019).
Rat u Ukrajini je stoga unekoliko poznat Hemonu, čiji je pradjed došao u Bosnu iz Ukrajine prije Prvog svjetskog rata, kada su obje države bile dio Austro-Ugarske Monarhije.
Hemon trenutno predaje kreativno pisanje na Univerzitetu Princeton. Pored toga što je radio kao scenarista na najnovijem nastavku filma “The Matrix”, također snima muziku u svojstvu svog alter ega Cielo Hemon. Razgovarali smo o ratu u Ukrajini, kakav je u poređenju sa ratom u Bosni prije 30 godina i kakve veze ples ima sa preživljavanjem.
— Carol Schaeffer
CAROL SCHAEFFER: Napustili ste Bosnu početkom rata, bez mogućnosti povratka do samog njegovog okončanja. Možete li reći nešto više o tome kako doživljavate aktuelna ratna dešavanja u Ukrajini?
ALEKSANDAR HEMON: Kada sam napustio Bosnu, prije 30 godina, bila je dijelom krnje Jugoslavije, a onda je bio referendum. Postala je nezavisna država dok ja nisam bio tu, a onda su je napali Srbi. Znao sam šta se dešava dok sam bio u inostranstvu. Međutim, mediji su bili znatno drugačiji. Gledao bih vijesti od Headline News i CNN-a — cijeli dan ista priča, o istih 15-20 sekundi ljudi u lokvama krvi. Bio je dostupan samo vizuelni sadržaj. Nisam imao kontakt sa ljudima unutra.
Ovaj put, na Twitteru pratim ljude koji su u opkoljenom Kijevu. I ne samo ja, svi to rade. To je direktan prijenos iskustva. Genocid se odvijao u Bosni, ali niste mogli znati obim svega do poslije rata. Ali neposredno prisustvo trenutnog rata znači da ljudi svjedoče pogibiji drugih ljudi i da se čine ogromni zločini, poput onog u Buči. U suštini, svi gledamo genocid uživo.
CS: Česta tema Vašeg književnog rada je promatranja raspada Vašeg doma izdaleka. Također imate duboke veze sa Ukrajinom. Da li je ovo utjecalo na Vašu perspektivu o ratu u Ukrajini?
AH: Moja veza sa Ukrajinom ima nekoliko aspekata. Prvo, iako nisam iz Ukrajine, imam jake veze sa njom. Većina moje porodice sa očeve strane i dalje govori ukrajinski kod kuće. Ne znam da li još uvijek imam porodicu u Ukrajini, ali se nadam da je tako. Posljednji put kada sam bio u posjeti, 2003. godine, otišao sam u rodno selo mog djeda. Susreo sam se sa nekim Hemonima, razgovarali smo. Za mene je to jaka povezanost. Drugo, ova porodična veza me je dijelom odvela u Kijev, na ljetnu školu Ukrajinističkog instituta, u ljeto 1991. godine. Učio sam jezik i historiju Ukrajine, družio se i pio. To je bilo vrijeme neuspjelog sovjetskog puča i kasnijeg proglašenja ukrajinske nezavisnosti.
Nismo znali šta se tačno dešava. Ostali studenti i ja smo bili u zgradi koja je inače bila neka vrsta škole Komunističke partije. Bila je to otmjena zgrada, čak ste povremeno mogli pronaći i Pepsi. U hodniku je bio televizor i sjećam se izraza očaja na licima dvije čistačice. Moglo bi se reći da se dogodilo nešto strašno. A ono što su gledale bila je zvanična državna deklaracija puča. Tako da smo moji prijatelji i ja izašli na Majdan. Ne sjećam se ni kako smo znali da odemo tamo, nije bilo baš organizovano i nije kao da je već djelovao pokret za nezavisnost. To je bila prosta reakcija. Sjećam se toga kao prave lokalne organizacije, ljudi se samo pojavljuju i razgovaraju jedni s drugima. Kada je puč propao, stali smo ispred parlamenta Rada. Bio sam ispred parlamenta kada su proglasili nezavisnost. Prisustvovao sam rođenju, takoreći.
Ali isto tako, ako se ideološki i intelektualno posvetite antifašizmu, a vaš život, život svih koje poznajete i vaše porodice su nekoliko generacija oštećeni i uništeni od strane fašista i nacionalista, tada razvijete jaku alergiju na bilo koju vrstu invazivnog nacionalističkog diskursa. Mnogima od nas iz Bosne lako je prepoznati simptome genocidne namjere, koju Rusija ispoljava u Ukrajini. To je zastrašujuće.
CS: Izgleda da u zapadnim medijima postoji velika podrška Ukrajini protiv Rusije, što se čini značajno drugačijim od načina na koji je rat u Jugoslaviji do danas predstavljan. Po čemu mislite da je sukob u Ukrajini poseban i šta je izazvalo ovu promjenu u zapadnoj percepciji tog sukoba?
AH: Mislim da je za to dijelom zaslužno prisustvo društvenih medija, ali isto tako mislim da je to jednostavno strateški čin. Istovremeno su se odvijale dvije strateške genocidne operacije 1994. godine: u Ruandi i u Bosni. Novine su koristile isti vokabular za oba sukoba. Clintonova administracija izdala je dopis da niko ne treba koristiti riječ “genocid”, jer bi to primoralo SAD da reaguju. Dakle, umjesto toga, oba rata su javno protumačena kao hiljade godina mržnje. To je omogućilo da ovakav narativ: “Oh, ti ljudi su ludi, samo se mrze. Ništa ne možemo učiniti. Bolje da se ne miješamo.”
Ali pošto je Ukrajina nezavisna država već 30 godina, nemoguće je zanemariti ono što se dešava kao stotine godina etničke mržnje ili kao bilo šta drugo osim invaziju. Ali isto tako je svima jasno da se SAD, NATO i EU neće miješati. Rusija je prevelika i ima nuklearno oružje.
CS: Čini se da je Putin zaokupljen onim što se dogodilo na Balkanu. Često spominje NATO-vo bombardovanje Beograda, a u svom govoru povodom aneksije Krima izabrao je odlomke koji su, čini se, s namjerom izvučeni iz deklaracije o nezavisnosti Kosova. Šta mislite o tome?
AH: Gotovo jedina država van izravne sfere utjecaja Rusije, koja otvoreno i sa entuzijazmom podržava rusku invaziju na Ukrajinu, je Srbija. Milošević je bio vizionar u svojoj strategiji testiranja Zapada i ono sa čim se mogao izvući je, u suštini, da kaže Evropi: “Pa, vi imate nacionalne države. Zašto ne bismo i mi? A vi ste te nacionalne države stekli kolonijalizmom i osvajanjem, zašto ne bismo mi?” Mnogo Putinovih izaslanika, poput Igora Strelkova koji je vodio ruske operacije u Donbasu, naučilo je svoj zanat u Bosni.
CS: Istočnu Evropu, bilo Jugoslaviju ili Ukrajinu, Zapad vidi kao neku vrstu kvazi-Evrope. Čini se da je to u srži ovog sukoba, kada je Ukrajina 2014. godine izjavila da želi nastaviti putem integracije u Evropu. Mislite li da će ovaj rat promijeniti odnos između Zapada i Istočne Evrope?
AH: Ne mislim da će Evropa dozvoliti integrisanoj Ukrajini da razvije evropski identitet. Možda bi se to moglo promijeniti zato što je Evropa prihvatila milione ukrajinskih izbjeglica, ali mislim da je samo pitanje mjeseci kada će neko u tim zapadnoevropskim zemljama pokrenuti kampanju, govoreći da Ukrajinci zagađuju Evropu.
I zato mislim da Putin ima na umu da, ako uništi Ukrajinu i ubije dovoljno civila, onda bi Ukrajina mogla biti previše iscrpljena i cijena slobode bi bila previsoka. To se dogodilo u Bosni, gdje je situacija prisilila Bosnu na pregovore o okončanju rata, a počiniteljima genocida je bilo dozvoljeno da zadrže teritoriju koju su očistili. Ovo je zamrznulo sukob i nagradilo genocidne operacije. Zamislivo mi je da u jednom trenutku Evropa i Njemačka, i ljudi koji više vole plin nego druge ljude, jednostavno natjeraju Ukrajince za pregovarački sto i natjeraju ih da se odreknu Donbasa i Krima. Vjerovatno bi iza toga stajala neka vrsta antiratne retorike. Oni su to zapravo uradili 2014. godine, ignorišući Budimpeštanski memorandum iz 1994. u kojem je Zapad primorao Ukrajinu da se odrekne svog nuklearnog oružja radi garancije sigurnosti. A to bi bilo katastrofalno, jer kao što Bosanci znaju, to nije okončanje rata.
CS: Osjećate li se optimistično u pogledu procesa privođenja ratnih zločinaca pravdi?
AH: Mislim da ne. Rusija sjedi u Vijeću sigurnosti. Oni mogu staviti veto na bilo koju odluku. UN su apsolutno bezvrijedne u zahtijevanju odgovornosti Rusije. Ako se to nekako dogodi, a nadam se da hoće, to neće poraziti Ruse. Mislim da će Putin preživjeti ovaj rat. Mislim da neće biti bilo kakvog protesta koji će testirati Putinovu unutrašnju moć.
To je zato što je Zapad Putina uvijek tretirao kao poslovnog partnera. Bilo je nekih gestova na daljinu, poput molbe Rusiji da ne hapsi previše disidenata. Ili da im ne puca u glavu na ulici – to je ipak previše. Ali Zapad voli plin, voli učešće na Olimpijskim igrama i Svjetskom prvenstvu.
CS: Milioni ljudi su već raseljeni uslijed rata. Opisali ste svoje raseljeničko iskustvo kao: “Ja sam ništa doli zaplet pitanja na koje se ne može odgovoriti, skup drugih”. Možete li mi reći nešto o ovom osjećaju?
AH: U nacionalističkom diskursu vi sadržavate suštinu nacije i nosite je sa sobom gdje god da krenete. U vama je. A ako to ne možete izraziti u potpunosti, onda ste potlačeni. Generalno mislim da je to sranje. To je mitologija – u najboljem slučaju. Ono što sam naučio o raseljeništvu je da, iako postoji povezanost sa grupama ljudi u zajedničkom historijskom i kulturnom iskustvu, primarni kontekst identiteta je život proživljen sa ljudima u vašoj blizini.
Raseljavanje utiče na način na koji ljudi razmišljaju o pojmu svog nacionalnog identiteta. Baš zato što im manjka direktnog kontakta s nacijom, osjećaju se još više povezani s mitom o naciji. I to je ono čime se hrani nacionalizam. Ratove u Jugoslaviji je u velikoj mjeri finansirala nacionalistička dijaspora, uključujući i neke u Srbiji, jer su živjeli u inostranstvu i maštali o etnički očišćenoj zemlji u koju bi mogli da se vrate i da žive samo sa drugim Srbima ili samo sa Hrvatima.
CS: Uoči rata u Bosni, objavili ste uvodnik svog prijatelja Guše, u kom tvrdite da je hitna dužnost svih da više plešu ukoliko žele zaustaviti nadolazeću katastrofu. I volite pripovijedati priče o onome što nazivate “improvizovanom radošću” tokom rata. Zašto je tako važno pronaći radost u ratu?
AH: Pronaći radost u bilo kom trenutku je važno. Posebno kolektivnu radost. Zato sam na početku pandemije počeo da snimam muziku, i to dance muziku. Želim da zamislim budućnost u kojoj bismo ja i ljudi koji mi se sviđaju, ili potpuni stranci, plesali uz to. Samo po sebi je utopijski pronaći prostor u kojem možete samo plesati. To je neka vrsta pobjede.
Volim taj uvodnik, jer je bio djelomično naivan. Istovremeno, bilo je ljudi koji su se naoružavali i kopali rovove oko Sarajeva. I pošto moji prijatelji i ja nismo bili ljudi koji bi se naoružavali, što je u to vrijeme vjerovatno bila strateška greška, pomislili smo: “Oh hej, hajde da plešemo!”
Nakon objave uvodnika, u jednom trenutku sam ga odbacio kao potpuno naivnog. Ali sada postoji nešto što cijenim u vezi s njim. Ples održava sposobnost ljubavi prema životu, što pomaže da ostanete živi. To je to vezivanje i zajedničko iskustvo, a rat, nažalost, stvara i to. Zvuči kao hipi stvar, ali svejedno ću to reći: ples stvara atmosferu radosti i ljubavi, a to je ono što nam je potrebno kao ljudskim bićima.
Moji prijatelji su pravili zabave pod opsadom, a onda izbacivali zvučnike kroz prozore da bi Srbi čuli da se provode. Tokom opsade je ponekad radila telefonska veza. Prijateljica me nazvala i pitao sam je šta radi, a ona je rekla da ide u kino i da će trčati pod snajperskom vatrom da to uradi. Film je bio Terminator 2. Da rizikujete svoj život da vidite Terminatora 2 pod opsadom? To je nevjerovatno.
Želite biti s drugim ljudima, dijeliti nešto što je dobro i lijepo, čak i ako je to Terminator 2. Ples pod opsadom je validan.
Carol Schaeffer, novinarka. Živi u New Yorku. Bila je Fulbrightova stipendistica 2019–20. u Berlinu, gdje je izvještavala sa krajnje desnice. Pisala je za Smithsonian Magazine, ProPublica, The Atlantic i druge časopise.
4,715 total views, 5 views today
