Boris Akunjin: “Što bliža bude kraju, crnja će biti ova noć”

Борис Акунин
Boris Akunjin. FOTO: VOA

Izvor: Voice of America «Прямая речь» by Rafael´ Saakov

Prevela: Adijata Ibrišimović-Šabić


Pisac koji je prije 8 godina napustio Rusiju govori o putinskom režimu i napadu na Ukrajinu

Pisac Boris Akunjin (pravo ime – Grigorij Čhartišvili) napustio je Rusiju 2014. godine, poslije aneksije Krima. Nakon napada Rusije na Ukrajinu, Akunjin, koji živi u Velikoj Britaniji, je zajedno sa baletnim umjetnikom Mihailom Barišnjikovom iz SAD i ekonomistom Sergejem Gurijevom, koji je iz Rusije otišao u Francusku, osnovao fond „Prava Rusija“ (True Russia).[1] Istupili su sa zajedničkim antiratnim obraćanjem u kojem su pozvali „Ruse svih zemalja“ da se ujedine protiv „zločinačkog rata“ i da ukažu pomoć ukrajinskim izbjeglicama. U intervjuu iz Londona za Rusku redakciju Glasa Amerike autor knjiga o Erastu Fandorinu govorio je o tome kako su se i zašto, zbog djelovanja Vladimira Putina, riječi „Rusija“ i „Rus“ praktično pretvorile u psovke[2] u cijelom svijetu.

Rafael´ Saakov: Grigorije Šalvoviču, htio bih početi od nove inicijative po nazivom „Prava Rusija“, u okviru koje ste se ujedinili sa Mihailom Barišnjikovom iz SAD-a i Sergejom Gurijevom iz Francuske. Kažite, molim Vas, koji su osnovni ciljevi ovog fonda? Zašto baš „Prava Rusija“?

Boris Akunjin: Kao i mnogi ljudi koji pripadaju ruskoj kulturi i žive po cijelom svijetu, nakon 24. februara bili smo u potpunom šoku i potreseni činjenicom kako se ponaša država „Ruska Federacija“. Ona u nama izaziva odbojnost i odvratnost. Uvrijeđeni smo zbog riječi „Rusija“ i zbog riječ „ruski“, zato što su danas u cijelom svijetu ove riječi praktično postale uvreda. Mislim da su mnogi ljudi ruske dijaspore to već osjetili na svojoj koži. Ukoliko nisu, osjetit će, zato što će to trajati dugo. Sada je to već zadugo. Za takvo što možemo „zahvaliti“ jednom čovjeku kojem se u glavi događaju nekakvi čudni procesi. I od tih procesa zavisi sudbina nesretne Ukrajine, i uopće – zavisi sudbina cijelog svijeta, jer čuju se i prijetnje u vezi sa primjenom nuklearnog naoružanja. U takvoj situaciji odličili smo da je apsolutno neophodno podsjetiti cijeli svijet da Putin nije Rusija, da je prava Rusija antiratna, demokratska zemlja. To je zemlja velike kulture. Prava Rusija je zemlja Puškina, Dostojevskog, Čehova, Saharova, ne Staljina i ne Putina.

I malo je samo jedna deklaracija. Treba raditi, i apsolutno je jasno šta treba raditi – treba pomagati, prije svega onima kojima je sada najteže. Najgore je sada Ukrajincima, najgore je sada ukrajinskim izbjeglicama.

Posmatrati šta se događa ovim ljudima i ništa ne učiniti – jednostavno je nepodnošljivo. Objavili smo prikupljanje sredstava za pomoć ukrajinskim izbjeglicama. To je problem koji u prvom redu treba rješavati. Mi smo obični ljudi, mi ne možemo zaustaviti rat, ali pomoći možemo. Stvorili smo takav kanal putem kojeg, gdje god da živite – izuzimajući međutim Rusiju, jer Rusi, premda i žele, ne mogu tamo prebacivati novac zbog sankcija – možete uzeti u tome učešća. Svih stotinu procenata prikupljenih sredstava u cijelosti idu u Asocijaciju britanskih fondova koja ih onda usmjerava prema autoritativnim, mjerodavnim organizacijama: Crveni krst, OXFAM, pomoć djeci i tako dalje.  

RS: Zašto ste smatrali da je neophodno da se u nastaloj situaciji obratite pozivom, kako stoji na web stranici fonda, Rusima iz svih zemalja svijeta da se ujedine protiv zločinačkog rata? Kako vidite takvo ujedinjenje? Samo u smislu prikupljanja i slanja sredstava, ili, između ostalog, i riječju, nekim informacijama, izjavama koje očekujete od ljudi kojima se obraćate?

BA: Kao prvo, svi smo na udaru. Na udaru je ne samo Ukrajina, na udaru smo svi. Pri tome, Ukrajini će sada pomagati cijeli svijet i, nadam se, da će tamo sve biti dobro. A ruskim će ljudima sve biti jako loše. Sve će biti loše i u unutar Ruske Federacije i svi ćemo imati mnogo problema. U takvoj situaciji trebamo biti solidarni, trebamo se udruživati. U ovom trenutku, nadam se, čim se završi rat u Ukrajini i ukrajinske se izbjeglice počnu vraćati nazad, trebat će pomoći ruskim izbjeglicama – ljudima koji sada bježe od Putina i koji se nalaze u užasnoj situaciji. Osim nas, njima zasigurno niko neće pomoći. Nikome, osim nama, nisu potrebni.

Osim toga, naša organizacija – ako zaživi, jer ju je pokrenulo par ljudi i za sada je to nekoliko volontera, mada mnogo ljudi želi učestvovati – nije političke, već kulturno-humanitarne orijentacije. To znači da se spremamo organizirati različite kulturne događaje. Kao što znate, na udaru se svuda našla još i ruska kultura, zatvaraju se izložbe, muzeji, odgađaju se koncerti i tako dalje, to jest uključuje se puni mehanizam one iste cancel culture (prim. – „kulture otkazivanja / odstranjivanja“), koji je odlično razrađen. Svi se osjećamo u nekoj mjeri krivima. Oni koji su davno otišli možda to osjećaju u manjoj mjeri. Oni koji su nedavno otišli ili nisu nikako, osjećaju se jako krivima, jer smo dopustili da vlast u Rusiji osvoji bezumni diktator. Pa ipak, Rusija je zemlja – hvala Ti, Gospode – koja je postojala dugo prije Putina i koja će nastaviti da postoji i nakon Putina. To je zemlja koja je svijetu učinila i mnogo lošeg, ali i jako puno dobrog, i naš je posao podsjećati na ono dobro što je svijetu donijela ruska kultura. To će biti jedan od osnovnih pravaca naše aktivnosti.

RS: Upravo ste se dotakli i teme toksičnosti riječi „Rus“/„ruski“[3] u očima svijeta nakon ovog napada. Šta mislite, može li se uopće govoriti o kolektivnoj odgovornosti u XXI vijeku kada je dovoljno jasno da, naprimjer, ljudi koji su napustili zemlju zbog represija i progona zapravo nemaju nikakve veze sa onim što čini putinska Rusija?

BA: Pitanje je, očigledno, trebalo formulirati na sljedeći način: je li to pravedno? Ono što se događa mi već vidimo i gledat ćemo još. To je činjenica. Kolektivna odgovornost postojat će čak i ako se ne smatrate ni na koji način povezani sa putinskim režimom. Ali, ako govorite ruski jezik i imate rusko prezime, apsolutno se na vama može odraziti. Bojim se da će to biti dug period, zato što ovakvog potresa, kao što je sadašnja agresija na Ukrajinu, u Evropi nije bilo od Drugog svjetskog rata. Ako se tome doda još i nuklearna prijetnja, onda je to neka sasvim druga dimenzija. I, naravno, u vijestima svi vidimo da riječ nije o tome da je „putinska armija uradila to i to“, ili „putinska je armija to učinila“, već slušamo da je „Rusija učinila ovo, Rusija je učinila ono“. I naša je stvar da govorimo o tome da to nije prava Rusija. To je Rusija koju je okupirala zločinačka banda. To je zaista tako, to je velika stanica Kuščovka u kojoj su vlast preuzeli isti oni „capki“.[4] A prava Rusija – to su normalni ljudi koji žele slobodnu, demokratsku Rusiju i koji poštuju i pridržavaju se općeljudskih vrijednosti.

RS: Upravo sam želio da precizirate, spadaju li među adresate vašeg obraćanja i stanovnici Rusije koji i dalje ostaju u zemlji, s obzirom na razmjere progona i uvođenje novih oblika kazni za iskazivanje vlastitog mišljenja i učešće u protestima. Kako, po Vašem mišljenju, oni mogu pomoći i zaustaviti Putina?

BA: Sva nada svijeta u vezi sa izbavljenjem od ove prijetnje zapravo se može polagati samo na stanovnike Ruske Federacije, zato što niko drugi neće svijet izbaviti od ovog diktatora. I svijet, također, treba na to podsjećati. Zaista, odsjeći te ljude od izvora kulturnih informacija, prestati tamo prodavati knjige, kako to sada počinju raditi neki pisci, presjeći kanale informiranja – vrlo je glupo. To su ljudi koje treba informirati, sa kojima je potrebno razgovarati, koje treba podržati. Mnogo je ljudi tamo koji imaju iste poglede i stavove kao i mi, ali su im sada „zapušili“ usta, jer je otpočeo pravi lov na vještice koji će se, bez sumnje, nastaviti. U nekom trenutku će ljudi koji su sada nasamareni zahvaljujući propagandi početi postavljati pitanja, zatim će izaći na ulice. To je neizbježno, tako uvijek biva.

RS: Još jedan važan aspekt. Godine 2011/2012, u periodu najmasovnijih protesta u Rusiji u posljednjih najmanje 10-20 godina, i sami ste učestvovali u njima i, između ostalog, bili učesnik u protestnoj šetnji pisaca u Moskvi. Kako ocjenjujete to što narod sada nije izašao na ulice upravo stihijski? Ne organizirano, na poziv opozicije – one koja je minimalna ostala, već upravo stihijski – na ulice različitih gradova u zemlji. Je li Vas to začudilo?

BA: Nije me začudilo, zato što je putinska država već odavno prešla na vrlo okrutan stil obračunavanja sa uličnim akcijama. Neusporedivo je to sa onim što se događalo 2011/12. godine, kada smo šetali sa bijelim trakama i balonima. To je bio potpuno miran i dobrodušan protest. Nivo okrutnosti je jako narastao, naročito nakon atentata na Navaljnog. I ipak su ljudi u Rusiji, kako što znate, izlazili na proteste. Privedeno je više od 13 000 ljudi tih dana na antiratnim nesankcioniranim mitinzima. To zahtijeva od ljudi veliku hrabrost, jer je Putin preveo policiju, da se tako izrazim, na lukašenkovski režim rada.

Većina se ljudi ne želi tome izlagati. Svi imaju porodice, svi imaju neke svoje poslove, to je normalno. Ljudi izlaze na ulice u velikom broju kada život postaje uistinu neizdrživ, prije svega ekonomski. Onako kako je to bilo krajem 80-ih godina u Sovjetskom Savezu, kada se jako pogoršala ekonomska situacija, a u prodavnicama jednostavno otpočelo neredovno snabdijevanje hljebom. Treba uzeti u obzir i to da je za ovo vrijeme srednji stalež u Rusiji navikao već na prilično visok potrošački standard u odnosu na situaciju u Sovjetskom Savezu i zasigurno će vrlo bolno reagirati na pogoršanje. A pogoršanja će biti.

RS: Osim toga, u Rusiji su od trenutka kada je počeo rat likvidirani praktično svi ostaci nezavisnih medija, sa gašenjem Doždja (Дождь) i Eha Moskve, a organizirana je i informativna blokada zapadnih medija kao i društvenih mreža. Je li Vas iznenadilo koliko brzo se sve to odigralo?

BA: Ne, uopšte me nije iznenadilo. To je potpuno prirodno i ovo je tek početak tog procesa, jer što teža bude situacija u kojoj se nalazi režim, to će se okrutnije ponašati, štaviše, pribjegavat će zastrašivanju i „zapušivanju“ usta. Što bliža bude kraju, crnja će biti ova noć.

RS: Napustili ste Rusiju 2014. godine, nakon aneksije Krima. Jeste li mislili tada da će, pored svega što se događa unutar zemlje, doći do općeg napada Rusije na Ukrajinu?

BA: Iskreno govoreći, ne. Otišao sam, jer mi je nakon aneksije Krima postalo jasno da je određen kurs – doživotna Putinova diktatura. Bio sam uvjeren da je s Krimom to riješeno pitanje, jer poslije toga povući se u mirovinu Putin više jednostavno ne može. Nikako. Strašno je. Otišao sam, jer nisam htio živjeti u zemlji koja je osuđena da bude doživotna diktatura. Očekivao sam postepeno srozavanje, u pravcu Turkmenije, recimo. Ali je i mene, kao i mnoge druge, potpuno nepripremljenog zatekla iznenadna erupcija agresije 24. februara. Općenito, malo to nalikuje na dosadašnji stil vladanja do ovog trenutka, uostalom, prilično apatičnog, korumpiranog režima, na čelu kojeg se nalazi sada već nimalo mlad čovjek. To što se odlučio na rat jako me brine iz još jednog razloga. To znači da neadekvatno ocjenjuje situaciju u svijetu i svoj položaj u svijetu. Očigledno se nalazi u vlasti nekakvih iluzija u vezi sa vlastitom veličinom i u vezi sa slabošću cijelog ostalog svijeta, u vezi sa slabošću Ukrajine, Zapada. To jest, odmah je bilo jasno da je posrijedi nekakva kapitalna pogreška, da je taj čovjek „namah odsjekao“ vlastitu nogu. Sada će krvariti, ali zajedno s njim krvarit će, nažalost, ogromna zemlja.

RS: Grigorije Šalvoviču, već postoje različite antiratne peticije i otvorena pisma. Pri tome, ruska vlast ne reagira čak ni na odluke međunarodnih sudova i organizacija. Mogu li, po Vašem mišljenju, obraćanja u online prostoru doći do konačnog adresata u Kremlju kako bi on zaustavio rat?

BA: Čujte, mi smo „sahranili“ Vladimira Vladimiroviča Putina i njegovu reakciju na naše peticije. Niko od nas o tome čak ni ne razmišlja. To nisu peticije, već deklaracije i mi se obraćamo sunarodnjacima. Broj potpisa na deklaracijama nije poziv nikakvom diktatoru, već demonstracija toga koliko je nas, da nas je mnogo i da smo zajedno. To je ono što želimo. Režim? Ne znam, nisam političar, ali imam osjećaj da će se režim održati dok računa na podršku Kine. Kada i ako uvidi da podrške Kine nema, počet će odmah puzati nazad, jer bez Kine putinska ekonomija ni na koji način neće moći izdržati sankcije.

RS: S tačke gledišta međunarodnih organizacija, predstavnika kolektivnog Zapada – to su i NATO, i Sjedinjene Američke Države, i Velika Britanija, šta, po Vašem mišljenju, oni ipak mogu učiniti da dođe do obrata?

BA: Kao prvo – diplomatija – pritisak na Kinu ili pokušaj, takoreći, da se s njom postigne dogovor. To je vrlo važno. Kao drugo – odlučnost – ne nasjedati ni na kakve nuklearne ucjene. Plus – podrška Ukrajini, što se, bezuvjetno, već događa. A šta možemo učiniti konkretno mi, a ne neki politički lideri, to jest ljudi koji govore ruski jezik – mi trebamo zauzeti i izreći vlastitu poziciju, trebamo pokazati da nas je mnogo, također, trebamo razmišljati o tome, kakvu će novu Rusiju trebati graditi poslije Putina.


[1] https://truerussia.org/ – prim. prev.

[2] Riječ бранный u ruskom jeziku ima dva značenja: 1. pogrdan, uvredljiv (бранное выражение – pogrdan izraz, psovka) i 2. zast. u značenju bojni, ratni (бранное поле – bojno polje) – prim. prev.

[3] U intervjuu stoji riječ русский što znači i Rus i ruski, a nazivi nacionalnosti prema pravopisu ruskog jezika pišu se malim slovom – stoga sam se odlučila za obje riječi u prijevodu.

[4] OPG „Capkovskie“ – Organizirana zločinačka grupa „Capkovski“ naziv je dobila prema prezimenu vođe (Sergej Viktorovič Capok), osuđenom na doživotni zatvor zbog masakra dvanaest ljudi, među kojima i četvero djece, na stanici Kuščovska, Krasnodarske oblasti. – prim. prev.

 958 total views,  2 views today

Komentariši