Nasilje provučeno kroz filter mračne prošlosti

Aida Šečić Nezirević, Vraćanja, Planjax Komerc, Tešanj, 2021.

PIŠE: Nataša Lazukić


U ovoj kući ne živi niko, objasnili su mi. Zašto li smo se onda sastali baš tu?, pitala sam se dok sam, s osjećajem blagog gađenja, razgledala oko sebe. 

Mila Rossi

Preispitivanje ličnih granica, identiteta, kopanje po prošlosti obilježavaju tematiku romana Vraćanja Aide Šečić Nezirević za koji je osvojila nagradu na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH 2020/2021. Koristeći se dugim opisima lokalnih prostora i kuća, hronološkim pripovijedanjem i britkim dijalozima, dočarala je sudar starog i novog svijeta, biološkog i nebiološkog, patrijarhalnog i modernog kroz glavne ženske figure majki i kćerki. Iako se može zamjeriti pomalo stereotipno građenje ženskih likova, one su kroz kontrastno djelovanje sa sporednim likovima iz svoje okoline prikazale sve negativne karakteristike društvene stvarnosti koja ih je kamenovala samo zato što su „griješile“ i što su žene. 

Glavna junakinja je djevojka neobične riđe kose s dva imena i dva identiteta. Biološki, ona je Amila Mujkić koju je rodila majka Majda, osoba s poteškoćama i zato je data u Dom za nezbrinutu djecu. Nebiološki, ona je usvojena Mila Rossi iz ratom zaraćene BiH, za koju se kasnije brinuo i odgajao je tipičan italijanski par, Veronika i Albert. Kroz ovako postavljenu dinamiku romana provlači se vrlo važna društvena tema o usvajanju djece iz konvoja koji su dolazili iz zaraćene BiH, kao i kritika sistema, što bosanskohercegovačkog koji je kršio dječija prava, što italijanskog, kapitalističkog, koji je omogućavao da zainteresovani staratelji „kupe“ dijete iz doma kao da je stvar. 

Kada je u pitanju pripovjedni postupak, naracija teče u 1. licu i fokus je mnogo više usmjeren na dinamiku spoljašnih zbivanja, nego na unutrašnji svijet junakinja za koji se naslućuje da bi mogao biti bogat i zanimljiv. Kao u telenovelama, odnosi su zamršeni i protkani toksičnom posesivnošću  na korelacijama majka-dijete, rodbina i prijatelji. 

Moja nebiološka majka Veronika bila je smeđokosa službenica u banci, s dvokratnim radnim vremenom, umorna i brižna i često nervozna, kao, valjda, i sve druge mame. 

(11)

Znate, nedavno sam saznala da sam Bosanka, a ne Italijanka, da sam siroče iz Doma za nezbrinutu djecu, da imam živu biološku majku, i upravo otkrivam da je ta majka mentalno zaostala. 

(34)

Kao naznaka predrasuda prema osobama s poteškoćama u razvoju ili Downovim sindromom, pojavljuje se bibliotekarka koja kroz razgovor s glavnom junakinjom otkriva da ima takvu unuku, a reakcija glavne junakinje i nije baš najsjajnija. Sva ta djeca su zapravo “djeca s flasterom”, uvijek im nešto fali i zakinuta su na neki način, ma koliko djelovali uobičajeno. Osim toga, spisateljica je ukazala i na teme porodičnog, vršnjačkog i seksualnog nasilja. Nasilje je nasilje, pa dešavalo se ono u Italiji maloj Andrei koja je najomrženija u razredu jer je „drugačija“ ili jednoj Majdi u BiH koju gledaju „drugačije“ kako u školi, tako i na poslu. Vrhunac nasilja jeste manipulacija i seksualno nasilje nad osobom s poteškoćama tj. Majdom za koje počinilac nikad nije zakonski odgovarao. Glavna junakinja je, zapravo, dijete koje je začeto tokom seksualnog odnosa neodgovornog muškarca i žene za koju je svjesno znao da je osoba s poteškoćama. 

Kroz pripovijedanja o Hasni i Rabiji, Majdinoj majci i baki, saznajemo mnogo o životu žena iz prošlog vijeka koje su bile ograničene kretanjem, školovanjem, saljevanjem strave, raznim gatkama i prinudnim brakovima. Stavovi prema seksualnosti su bili znatno konzertvativniji (dok hodža ne prouči i list se ne potpiše, nejma barkanja), ženama je sve diktirano, pa i dužina kose, njihov identitet se mjerio kroz supružništvo, dok su muškarci su imali više slobode u mnogim segmentima.

A tu Hasninu majku, Rabiju, svi su u selu zvali po mužu – Sulejmanovca. Kao što su i ženu komšije Ragiba zvali Ragibovca, a komšije Murata, Marataginca.  – Sve smo ti mi žene ovce – odmahivala bi Rabija rukom, samo ova Muratova aginca. Gospoja. 

(62)

Obrazac ponašanja nasilnog je prenošen s koljena na koljeno, što se lako očitava u intimnim pričama junakinja koje su u fokusu romana. Čak su se za bračne i psihičke probleme obraćale vjerskom vođi, a nasilje u porodici se pravdalo neposlušnošću žene. Posebno oštro su na meti osude bile nerotkinje, pa da se prijetnje o vraćanju majci ne bi obistinile, iz jednog destruktivnog odnosa žene i muža alkoholičara rođena je prijevremena beba Majda, a nakon nje iz nasilnog odnosa Amila. Destruktivnost je obilježila njihovo postojanje, što potvrđuje činjenica je kompletan roman tematski posvećen najrazličitijim vrstama nasilja.  

Šejtan bi zaposjeo i tijelo i dušu muškaraca koji su tvrdili da maštaju o odnosima s drugim muškarcima. Takvi su uvijek zasluživali posebno jako šamaranje da bi se đavo iz njih istjerao. Nerotkinje su i žene s problemima u braku i porodici, osim razgovora s hodžom, a pri tom bi jedan obično bio dovoljan, dobivale flašicu naučene vode i kesicu naučenog šećera u kocki. 

(72)

Problem postnatalne depresije je simbolično prikazan kod Veronikine majke, a naslijeđen obrazac depresije je postojao i kod Veronike, ali je ona svoju depresiju liječila i izliječila. Činjenica je da su junakinjama problemi skoro identični, ali se one s njima nose na različite načine u zavosnosti od miljea iz kojeg dolaze. Na njihovim primjerima je evidentna razlika kako se gleda na psihičke probleme na jednom Balkanu i s druge strane u jednoj evropskoj zemlji, međutim, i to nevješto doprinosi podgrijavanju stereotipa, što ne bi trebalo biti odlika savremene književnosti. 

Krajnji domet ove knjige jeste zasigurno u izboru tema i skretanju pažnje na najrazličitije društvene probleme, diskriminaciju prema osobama s poteškoćama i duboku ukorijenjenost nasilja ne samo na lokalnom nivou, nego u cijelom svijetu. Sličnu tematiku obrađuje i roman Rezervni život makedonske spisateljice Lidije Dimkovske, što znači da domaća i regionalna književnost postaju otvorene za životne teme osoba s poteškoćama, iako je Dimkovska mnogo dublje zašla u psihologiju glavnih junakinja, stilski efektnije i realnije predstavila probleme s kojima se osobe s invaliditetom susreću. 

U romanu Vraćanja autorica je samo površno zagrebala tematiku na koju čitaoci mogu empatično odreagovati i potvrdila narodnu tezu da zlo nikada ne dolazi samo, te je stvorila čitav splet života i individua koje nose naslijeđene obrasce pothranjene sopstvenim traumama gdje god da se nalaze. Iako se događaji u knjizi odvijaju kao na traci, ispričani jednostavnim jezikom, hronološki i brzo, bez nekih jačih stilskih efekata, nakon čitanja ostaje pomalo gorak ukus zbog iluzije sretnog završetka u glavi Majde – jedine koja u ovom romanu svijet gleda čisto poput djeteta, radujući mu se.


NATAŠA LAZUKIĆ je rođena  9. decembra 1990. godine u Gradačcu. Studirala je na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci.  Uređivala je rubriku kultura u dnevnim novinama Glas i objavljivala tekstove na više portala u BiH. Učestvovala je na  projektu „Glasne i jasne“, piše književnu kritiku, poeziju i vodi svoj autorski blog.

Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund

 2,176 total views,  2 views today

1 komentar

Komentariši