Goran Sarić: Eho tuđeg bola

Goran Sarić

Eho tuđeg bola

(izbor iz rukopisa)


Najljepši vrt

Tom je imao najljepši vrt.
Francuski, kao, divalj i zapušten,
a zapravo sve na svome mjestu.

Napravio čak i odrinu,
lòzin hlad u zemlji kiselih kiša.
 
Moj crveni drug.

Pod njom smo, katkad, divanili,
- on sve jednu za drugom žmari,
a ja u se tekućinu ljevam.

Ili smo samo šutke kafu srkali,
zgađeni nad sudbinom 
naherenog svijeta.

Takav je bio u svemu.
Kao nemaran, 
a strašno uredan, 
na neki svoj, 
čudan način.

I kad mu u šupu uđeš,
rek’o bi: haos, 
govno i kašika,
ali kad hoćeš nešto od alata,
stvori ti se u šaci za tili čas!

Kad je umro,
opština sve počistila –
nema ni šupe, ni astala,
ni vrta s odrinom - 
i izdala kuću drugome.

Od najljepšeg vrta – 
- pijesak i betonske kocke!

Sad moram pazit’
kad kraj njegove kuće straga,
rasturenom stazicom prolazim,
da vrhom mrtve cipele

ne zapnem o neku
frišku izbočinu.

Luzer iz Nazareta

S desne strane prsa,
malo niže srca,
tanki modri ožiljak.
Opet me bòli.

Sve je više stigmi
na mome tijelu.

Sve više,
sam sebi,
ličim na onog luzera

iz Nazareta.

Indijanac

U šetnji kvartom,
čim skrenem za ugao, 
prekoputa osnovne škole sa slamnatim krovom – 
De Witte school -
uvijek kad je sunce
prođem pored tog čovjeka.

Ma neka ga je i mrva,
žutog i veselog,
međ’ tustim oblacima,
on se nacali pred vratima kućice u redu.
Samo u gaćama.

Snažan,
bokserski, baburast, nos
i sitne oke,
kao da stalno očekuje protivnikov aperkat.
A crven k’o rak!

I nikad, ama baš nikad,
nikoga s njim.
Niti iz kuće muzikice,
u rukama novina,
čaše ili kriške kruha.

Nasmješimo se jedan drugom,
tako,
i glednemo u nebo.
I uvijek se isto, 
u prolazu,
upitam:
kad li se njegova butiga zatvara?

 717 total views,  4 views today

Komentariši