Prethodnice i nasljednice: generacijska preslikavanja, doticanja i nadilaženja

Senka Marić, Gravitacije, Buybook, Sarajevo, 2021.

PIŠE: Nikolina Todorović


Nigdje me cijele nema – osjeća Mika, junakinja Gravitacija, drugog po redu romana Senke Marić, nagrađivane bosanskohercegovačke spisateljice, pjesnikinje, esejistice i književne prevoditeljice. Upravo to osjećanje rastrzanosti, raspolučenosti i neprestanog uzajamnog privlačenja i odbijanja, predstavlja suštinsko stanje u kojem levitira centralna junakinja ovog kratkog romana: Pobrkano gravitaciono polje razvlači me u svim pravcima (str. 49).

Premda je razapeta između prošlosti i sadašnjosti, sjećanja i budućnosti, umora i ushita, razočarenja i ljubavi, Mika je ipak ponajviše rastrzana između svoje dvije nene, Hibe i Đulse, koje označavaju dva suprotna gravitacijska polja, dvije suprotnosti koje se neprestano sudaraju, prelamaju i slijevaju u Mikinom tijelu i sjećanju:

Oduvijek su njih dvije. Tačke među kojima sam razapeta (…) Nigdje se nismo pomakle. Nikuda nećemo stići. One su dva pola. Svaka kida i kasapi, odvlači prema sebi. Pokušava me spasiti.

(str. 7-8)

Dominantno osjećanje razdijeljenosti bića, uveliko se prenijelo i odrazilo na formu u kojoj je roman ispisan. Ostale su krhotine – rečenica je kojom autorica Marić svjesno i simbolično započinje Gravitacije, ali ujedno i snažno podcrtava da je nemogućnost cjelovitog obuhvatanja svijeta jedno od definirajućih obilježja njenog romana.

Gravitacije, u formi i stilu, nastavljaju na tragu autoričinog prvog romana Kintsugi tijela. Preciznije govoreći, Gravitacije će od romana Kintsugi tijela naslijediti fragmentarnu formu, ispisivanje svijeta kroz kratke, ispunjene epizode, te prodorno utiskivanje emocija u zasebne, ogoljene slike. Nadalje, ono što će autorica također zadržati kao prepoznatljivu značajku u svojoj prozi, jeste bogat, složen i gust poetski jezik, kojim, u konačnici, uspijeva sa jako malo riječi stvoriti bujno intimističko pripovijedanje i efektnu atmosferu. Napokon, ako je Kintsugi tijela roman o prelomljenosti tijela na sitne komadiće i hrabroj borbi da se ponovo od njega načini cjelina, Gravitacije su roman u kojem Senka Marić nanovo koristi motive poput sagledavanja, skupljanja, lijepljenja, prepravljanja, popravljanja, iscrtavanja; ali ovaj put umjesto ženskog tijela, riječ je o pokušaju da se od rasutih sjećanja i bolnih iskustava napravi cjelina, odgonetne putokaz, ali i da se od raspuklih komadića života sklopi neki smisao.

Mika je žena u četrdesetim godinama, majka tinejdžerice koja je često gleda usamljenu, tužnu i stalno je iznova pita: Šta ti je sad?, žena koja iza sebe ima traumatično iskustvo nesretnog braka i bolnog razvoda, ali ujedno i žena koja vjeruje u ljubav i smisao i, što je još važnije, ne prestaje tragati za njima. U najkrupnijim životnim prelomima i trenucima, Mika se prisjeća svojih mrtvih nena i od njih traži putokaz, oslonac, podstrek, savjet i ohrabrenje. Centralna narativna linija romana jeste Mikino prisjećanje na momente koje je provela sa svojim nenama i situacije kroz koje ih je upoznavala od djetinjstva do zrelosti. Sada se kao sredovječna žena, sa distance, neprestano vraća svojim nenama i preko njihovih života pokušava demistificirati i shvatiti vlastite odnose i svakodnevnicu u kojoj je zarobljena. One su tu, pored nje, svaka sa svoje strane, govore joj i uče je kako preživjeti.

Paralelno sa Mikinim glasom, kroz roman se proteže i glas Đulse. Naime, ona u ovome romanu iz prvog lica ispovijeda svoju životnu tragediju. To je jedna od najznačajnijih narativnih linija Gravitacija, koja može funkcionirati kao uspješna i potresna zasebna priča. Đulsa je žena rođena dvadesetih godina prošlog vijeka, odrasla u teškim patrijarhalnim okvirima, porodici u kojoj glavnu riječ vode muškarci, a žene se ne pitaju niti odlučuju čak ni o najelementarnijim životnim izborima poput onoga kada će se i za koga udati. Upravo to što se nije udala za onoga koga voli, što nije stigla pretrčati preko polja do njega kad su došli da je odvedu za Derviša, muža njene pokojne sestre, što su je stigli, uhvatili, i na silu odveli, što nije trčala dovoljno brzo – to će obilježiti Đulsin život, zauvijek ostati njenom neizbrisivom tragedijom. To će, naposljetku, od nje načiniti ženu koja po cijeli dan leži na kauču dignutih nogu, sa radija sluša sevdah, besciljno gleda u daljinu i sjeća se:

Ustani, zalij ljubičice, namiri mašinu, uštopaj Dervišu čarape. Tako sebi govorim. Džaba govorim, ne prestajem premetat po glavi jesi li stajao tamo, skriven staklom u koje je udaralo podnevno sunce. Je li sijevnula zraka u njemu, dok nečija ruka zatvara prozor? Jesi li me gledao kako ti letim i nisi istrčao pred mene?

(str. 89)

Pasivnoj, usporenoj i zamišljenoj Đulsi, kontrastira aktivna, dominantna i nezaustavljiva Hiba. Autorica jako lijepo potcrtava razliku između njih dvije tako što ih osmišljeno raspoređuje u prostorije u kojima u kući provode najviše vremena: Đulsa je stalno u sobi, na krevetu, a Hiba je u kuhinji, za šporetom. Soba i kuhinja su dominantni prostori u kojima borave ove junakinje i u kojima ih upoznajemo. To, naravno, nisu slučajno odabrana mjesta, već oba simbolično predstavljaju  topose u kojima, prema tradicionalnoj patrijarhalnoj normi, gravitira žena. Hiba je žena sa deset ruku, dok je Đulsa lutka koju je neko položio na kauč, a Mika je razapeta između njih dvije, obje ih u sebi nosi i svaka je vuče na svoju stranu. Neujednačenost i nesigurnost koje karakterišu Miku rezultat su neprestanog sudaranja Đulsinog i Hibinog u njoj: Nekad me pogleda i kaže: Đulso đulsava, kako možeš ležat povazdan (str. 17).

Ono što Gravitacije čini upečatljivim i snažnim romanom jeste jedinstvena perspektiva u koju se smješta centralna protagonistica i iz koje preispituje svijet. Naime, do sada smo u regionalnoj književnosti imali primjera u kojima junakinje progovaraju iz pozicije supruge, ljubavnice, kćerke, majke ili prijateljice, ali rijetko kada je pred nama bio roman u kojem je protagonistica determinirana kao – unuka. Zaista, Mika u romanu jeste i majka, supruga, ljubavnica, ali je ona prvenstveno unuka koja se samoodređuje upravo iz te uloge, i uslovljava se naspram svojih nena.

Perspektiva unuke posebno je dragocjena i pohvalna feministička strategija koju Senka Marić uvodi u svoj drugi roman, najprije zbog toga jer time precizno oslikava i propituje odnos na relaciji: pretkinje i nasljednice. Nedvojbeno, promišljanje i raščlanjivanje uloge žena u rigidnom patrijarhalnom društvu, nametnut će se u ovome romanu kao jedna od glavnih i sveprožimajućih tema. Marić nam, naime, donosi potresnu priču o tri generacije žena – nene Đulsa i Hiba, unuka Mika i, na koncu, praunuka, odnosno Mikina kćerka tinejdžerica – preko kojih zalazi duboko i poprilično detaljno u problematiku društvenog i kulturološkog statusa i izazova bosanskohercegovačkih žena kroz povijest.

Konkretno, ono što će Mika naučiti iz života svojih prektinja, jesu vrlo patrijarhalne i stereotipne predstave o ženama u našem društvu: Tu ću naučiti da je žena pokret. Tijelo koje se neprekidno kreće. Niz sitnih radnji, od ranog jutra do duboke, mrkle noći (str. 16), da ne valja da žensko puno priča, da žene nemaju vremena za kuknjavu, da djeca trebaju mater… Međutim, ono što je još važnije jeste da nam autorica u ovome romanu sugeriše da se kao društvo i kao pojedinci/ke još uvijek nismo riješili tih uvriježenih i diskriminirajućih predstava o tome gdje je mjesto ženi, pa se tako zna desiti da se, bez obzira na dekadu od nekoliko desetljeća, Mikine pretkinje preslikavaju u njenom odrazu: Đulsine oči na mom licu. Moje oči na Đulsinom licu. Nas dvije preslikane jedna na drugu. Ne znaš koja je zaista tu (str. 77).

Ipak, bilo bi posve pogrešno misliti da se u Gravitacijama autorica zadržava isključivo na prošlim vremenima i da donosi sliku potlačenih žena. Naprotiv, centralna junakinja je naša savremenica, ona koja živi u savremenom dobu, na ovaj, savremeni, način koji mi danas poznajemo. Osim toga, žene su u romanu uglavnom prikazane kao snažne, posebice Mika i Hiba koje se, svaka na svoj način i svaka u svom kontekstu, odupiru poziciji samosažaljevanja: Hajde, hajmo mi ormar slagati. Nemamo ti mi vremena za kuknjavu. Poslije ću ti nokte nalakirati. / Jel crvenim? / Crvenim (str. 44).

Senka Marić je u Gravitacijama uspjela ispisati autentičnu priču koja ostavlja ukus slatkog i biberli na jeziku (str. 60), odnosno slatko-kiselo-gorku priču o tome koliko žene uistinu nasljeđuju od svojih prethodnica, te koliko su one snažno uronjene u naše živote i tijela. Ponekad, čini se, čak i onda kada ne želimo priznati, prolazimo stranputicama koje su one odavno pregazile i nevoljama sa kojima su se one davno borile. Zbog toga će ovaj roman biti dragocjeno i značajno čitateljsko iskustvo, u prvom redu, mlađim ženama, djevojkama, onima koje naslućuju da je sloboda oko njih vrlo često samo prividna, i napose onima koje osjećaju da su žene koje su nas rodile i odgojile trajno utisnute u naše živote i tijela.


NIKOLINA TODOROVIĆ – rođena 1995. godine u Sarajevu. Završila Srednju muzičku školu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.  Piše poeziju, prozu, književnu i filmsku kritiku. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Njena priča Slovo ušla je u uži izbor trećeg regionalnog konkursa Živjeti queer život, koji raspisuje Queer Montenegro. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Svoje radove do sada je objavljivala u različitim domaćim i regionalnim časopisima i portalima: Novi Izraz, Život, Lgbti.ba, XXZ, Bona, Strane, Nomad.ba, Libartes.rs, Kult, Afirmator… Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N.Centra u BiH, i u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar. Na portalu Lgbti.ba redovno objavljuje kolumne i prikaze iz svijeta queer kulture i života. Nositeljica je projekta koji se bavi kulturom antifašitičkog naslijeđa Nijemi svjedoci: zaboravljeni spomenici i izgubljeni glasovi kojeg sprovodi u okviru IMEP-ovog granta New Voices za građane/ke novinare/ke. Jedna je od urednica elektronskog časopisa Libartes.

Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund

 2,642 total views,  3 views today

Komentariši