Mihaela Šumić, Herbarij svete smrti, Imprimatur, Banja Luka, 2021.
PIŠE: Fedor Majranović
Lulamae Barnes je ležala na podu tražeći svoj život skriven pod tepihom. Tražila ga je satima pokušavajući se sjetiti gdje ga je posljednji put vidjela. Poput Lulamae, odnosno poznate Holly Golightly iz Kapoteovog Doručka kod Tifanija, i ostale junakinje zbirke pripovjedaka Herbarij svete smrti Mihaele Šumić traže svoje živote, živote koje su same zaboravile ili koji su im oduzeti. U toj potrazi najčešće se suočavaju sa surovošću svijeta i nasiljem, što često završava tragičnom smrću.
Ako bi se moralo izdvojiti šta je to što ove priče čini posebnim i uzdiže iznad okrutnosti koju opisuju, to su mašta i ljepota. Autorka opisuje fantastične situacije u izmaštanim prostorima Njujorka, Latinske Amerike, Španije i Rusije, dokazujući da je najveća sloboda književnosti u stvaranju novih svjetova. S druge strane, najviše od svega Mihaela Šumić insistira na estetizaciji doživljaja svojih junaka i pogotovo junakinja. Književnost je za nju filter kroz koji se iz svake patnje, ma koliko duboka i bolna ona bila, može izvući suština ljepote. Zato njene pripovijetke, koliko god surovo djelovale, čitaocu pružaju uživanje, koje finalno dovodi do svojevrsne čitalačke katarze.
Zbirka se sastoji od dvanaest pripovjedaka. Knjigu otvara prološka priča Priroda imitacije, za čime slijede dva pripovjedna ciklusa (prvi od šest, a drugi od četiri pripovijetke), a zatvara je epiloška priča Noć na golom brijegu. Već prološka priča pokazuje sve kvalitete koje će čitalac otkriti u ostalim pričama: jaki ženski likovi obilježeni traumom, tajanstvena postavka narativa koja se na samom kraju iznenadno preokreće i raspliće, razvijen intertekst koji propituje moralnu odgovornost književnog djela (u podtekstu se nalazi dijalog sa Trumanom Kapoteom), te mašta koja prevazilazi lokalne okvire i za mjesta radnje bira daleke lokacije (u pomenutoj priči u pitanju su Nju Jork i Buenos Aires) koje autorka opisuje detaljno i realistično. Ostale pripovijetke potvrđuju snagu pripovjedačke imaginacije, koja jednako vjerodostojno priča o serijskim ubicama kao i o dubrovačkim monahinjama iz baroka.
Najcjelovitiji dio knjige jeste prvi pripovijedni ciklus. Ako bi se morala tražiti tematska spona koja povezuje svih šest priča, onda su to položaj žene sputane različitim patrijarhalnim okovima i smrt. Za Mihaelu Šumić feminizam je prije svega u estetici. Ona stvara veličanstvene ženske likove koji se bore za slobodu. Njihova ljepota nije u samoj borbi koliko u njihovoj tragičnosti. Sve priče završavaju smrću, u nekom slučaju prirodnom, ali u drugim slučajevima samoubistvom. Ovim se prvenstveno upućuje na okove koji su doveli do tog strašnog niza okončanih ženskih života, kojima je smrt bila jedini izlaz. U Sanjarskoj lomači u manastiru Svete Klare junakinja je zarobljena između manastirskih zidova i nikada nije vidjela šta se nalazi van njih, a u Padu posljednje Venere junakinja doslovno živi u zidu, skrivena iza ogledala. Simbolički zidovi su najčešće muški likovi, koji uglavnom imaju ulogu seksualnih predatora i napasnika. Kroz nekoliko priča se provlači tema incesta, kao svojevrsne kletve koja obilježava živote žena. U takvom svijetu, smrt predstavlja jedini način oslobođenja od društvenih okova i trauma koje su ostale duboko u psihi junakinja. Nigdje to nije jasnije nego u naslovnoj priči Herbarij svete smrti gdje je junakinja besmrtna čuvarica oltara drevnih Azteka koje su poubijali hrišćani. Kraj priče predstavlja njen mistični bijeg iz besmrtnosti u smrt i slobodu. U neku ruku, svaka od junakinja ove knjige zaista predstavlja tužan cvijet koji je smrt brižno pohranila u svoj herbarij.
Drugi ciklus pripovjedaka počinje Pismom doktoru Frojdu u kojem je ponovo u centru junakinja, ali ovoga puta izostaje smrt. U ovoj pripovijeci se posebno ističe jedan kvalitet prisutan u svim pričama, a to je duboka i uvjerljiva psihologizacija, ovdje pojačana metatekstualnom diskusijom sa Frojdovim učenjem, pogotovo kada je u pitanju ženska seksualnost. Ostale priče drugog ciklusa stavljaju u centar muške likove. Iako Pasji život i Bik je mrtav pojedinačno predstavljaju sjajne psihološke studije, gdje se psihički poremećaj junaka veže za motiv životinje koja ga predstavlja (smrt brata blizanca se kompenzuje maštarijom da su ga odgojili psi, a ubijeni bik preko fotografije razgovara sa svojim drugom matadorom), one zaostaju za „ženskim pričama“ u tom smislu što je dramska tenzija kod njih manja. Kod ženskih likova okovi su dvostruki, spoljašnji (društvo, otac, muž) i unutrašnji (traume i psihički poremećaji), dok su kod muškaraca samo unutrašnji. Oni se slobodno kreću, iako se ne mogu uspješno izboriti sa unutrašnjim demonima, što skoro nijedan lik Mihaele Šumić (muški ili ženski) ne uspijeva. Tek u priči Priručnik: Kako uhvatiti nahuala dolazi do ironijskog preokreta u kojem žena uspijeva da zarobi muškarca. Priča koja iz muške perspektive počinje kao horor, završava kao humoristično intonirana pobjeda žene nad muškarcem, pri čemu sredstvo njene pobjede nije nasilje, već ljubav.
Noć na golom brijegu je svojevrsni amalgam čitave knjige. Pripovijetka se sastoji od četiri različite priče junakinja koje su prošle kroz različite traume (djevojka koja je od majke naslijedila poziv prostitutke, nerotkinja, žena kojoj se priviđaju mrtvi, supruga alkoholičara i napasnika). Junakinje su se okupljaju na jednom godišnje Golom brijegu tokom Ivanjske noći i gole pripovijedaju svoje životne priče. Njihove priče uokviruje glas centralnog pripovjedača, čime se stvara aluzija na superioran položaj pisca otvoren u prološkoj priči. Dok Kapote oduzima svojoj junakinji glas i osuđuje je na sudbinu koju joj je sam odabrao, pripovjedač pušta junakinje da same pričaju svoju priču. Ovaj skup vještica pripovjedačica predstavlja subverzivni prostor slobode koji junakinje dijele među sobom, a sudbina svake od njih odgovara sudbini junakinja iz prethodnih priča. Rečenica koja završava priču, ujedno je sažima čitavu zbirku, autopoetički je opisujući:
Ova je priča o tim ženama i možda, svake godine, za Ivanjsku noć, baš tu, na Golom brijegu, one čekaju jedna drugu, svoje bake, majke, kćerke sestre i prijateljice da s njima podijele svoje sudbine i u mokroj travi opruže svoja umorna tijela, jer te noći, ma koliko će čitatelju zvučati čudno, one zapravo ne slave njega, one slave život
(174).
Krajni efekat ove knjige proizilazi iz promišljenosti i proživljenosti svega o čemu autorka priča. U intervjuima autorka je istakla da su izbor dalekih lokacija i njeno viđenje književnosti eskapističke prirode. Ovo je možda tačno kao inicijalni povod pisanja, ali sam tekst govori sasvim suprotno. Birajući egzotične lokacije Mihaela Šumić ne stvara idealizovane rajske krajolike, već unutrašnje sredine u kojima se suočava(mo) sa sopstvenim traumama. Imaginarni prostori Mihaele Šumić zato nisu i ne mogu biti skloništa od stvarnosti već vrata za jednu dublju i unutrašnju realnost u kojoj se sukobljavamo sami sa sobom.
FEDOR MARJANOVIĆ (rođen 5. 11. 1990. u Banjoj Luci) doktorand je na odsjeku za Jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Dobitnik je nagrade Zija Dizdarević za kratku priču Kerber. Svoju prvu knjigu, zbirku pripovjedaka Junak bez lica, objavio je 2020. godine u izdanju Imprimatura. Objavljivao je naučne radove iz oblasti nauke o književnosti i učestvovao na naučnim skupovima. Kao novinar sarađivao je sa portalima Karike, Mi o nama, Analiziraj.ba i eTrafika. Trenutno je zaposlen kao profesor srpskog jezika u JU Medicinska škola Banja Luka.
Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund
6,060 total views, 3 views today
