Bajkovite groteske i druge distopije

Ana Miloš, Kraj raspusta i druge priče, Booka, Beograd, 2021.

PIŠE: Emina Adilović


Prozni prvenac Kraj raspusta objavljen je 2019. godine, netom pošto je autorica Ana Miloš dobila književnu nagradu za rukopis neobjavljene zbirke priča. Obrazloženje žirija književne nagrade Đura Đukanov, zaključeno je naizgled trivijalnom  frazom o autentičnom pripovednom svetu koji je književnica stvorila (Popović, 2020). Ako predvidljivi iskaz upotrijebimo kao ishodište promišljanja o dopunjenom izdanju zbirke, dojam koji nas rijetko napušta čitajući Kraj raspusta i druge priče (2021), postaje lako ilustrirati filmskim jezikom –  prikazani svijet gledamo kroz žućkasti filter. Pritom njegov efekat ne primjećujemo toliko zbog sličnog tematskog nivoa koliko zbog suptilnih pojedinosti narativa poput distopijskog tona opisanog u priči Kraj raspusta: Grad je bio žut, izgledao je kao stara fotografija (str. 98).

Postklasična naratologija zamijenila je story (priča) sa story-world (priča-svijet) obrazlažući da narativi omogućavaju da se zamisle čitavi svetovi priča sa mnoštvom različitih detalja, a ne samo aristotelovski sledovi događaja (Milutinović, 2017, str. 362). Takve teorijske postavke podržavaju tvrdnju da je zbirku priča Ane Miloš moguće posmatrati kao jedan svijet u kojem strukturalno jedinstvo tematski raznorodnih priča ponajviše uvjetuje upravo fokalizacija – način gledanja i posmatranja ispripovijedanog univerzuma. Štaviše, s obzirom da je vrijeme radnje u sadašnjosti i budućnosti postranzicijskog kapitalizma, likove četrnaest priča zaista zamišljamo kao stanovnike jednog grada društva spektakla. Slijedeći De Bora – spektakl nije samo dekor stvarnog svijeta, već srce nestvarnosti društva i društvenih odnosa – on nije samo vizualna obmana koju stvaraju masovni mediji – nego pogled na svijet koji se materijalizirao na rezultat i cilj tranzicije. (Debord, 1967, str. 4). U tako izvrnutom svijetu, fatum emotivno okrnjenih bića ispričan je u nekoliko žanrovskih formi.

Prvi i najupečatljiviji žanr koji oslikava specifičnost autorske poetike jeste groteskno-fantastični. Ana Miloš u savremeni, najčešće (tehno)distopijski trenutak priziva jedan od jednostavnih oblika pripovjednih vrsta – bajku. Primjer takvih hibrida, nastalih kombinacijom bajke i (tehno)distopije, jeste i priča Pet ćerki Miloša Adamovića. Dok starac od sto šezdeset i tri godine čeka smrt prikopčan na aparate, njegovih pet kćerki ― Dobrila u urni; savršeno robotskim pokretima usklađene blizanke Ana i Ivana; Gordana, rijetki primjerak gigantizma u svijetu i Dostana, čija ljepota izaziva gađenje, glasaju za i protiv očeve smrti. Da li će nastaviti vegetirati zarad dobrobiti kompanije ili će umrijeti kako bi sebi skratio muke, na kraju priče nije ni bitno. Groteskno stanje prikazano je živopisno već u samom putu/fabuli koja vodi do cilja/kraja priče. Slično uvođenje groteske, pojavljuje se i u priči Zvezda dom. Prevozeći svog književnog idola od aerodroma do hotela, pripovjedačica ushićeno fotografiše usnulu Viktoriju Zajc i posmatra je kako sedi u automatizovanim, invalidskim kolicima koja pokreće ručicom s naslona za ruke. Ima barem sto pedeset kila. Naslage sala prikrivaju veći deo crne mašine pod njom. Iz nosa joj izlazi cevčica koja se preko cvetne haljine pruža iza nje i završava u velikoj boci, prikačenoj na kolica (str. 32-33). Iako srljaju ka konačnom okamenjenju u svjetlosti kamionskih farova, mogućnost smrtnog ishoda u poređenju sa morbidnosti uskoro minule vožnje, ponovo ostaje samo sporedni motiv. Dok stilski postupak groteske ovdje primjećujemo na planu opisa  književnice i apsurdnim postupcima vozačice, u priči Ekshibicija, život Ljubomira Todorovića Pope, najobičnijeg primjerka građanina (str. 129) i protagoniste reality emisija, autorica jasnije širi na općenitiji plan – medijsku ekploataciju balkanizma i kritiku šund kulture. Popa nije jedan od onih sa složenim  sklopom osobina; nije ličnost, ni karakter, ali nerijetko podsjeća na tipske likove koji, između ostalog, proizlaze iz žanrovskih konvencija. On ne promišlja, ne osjeća i (p)ostaje balkanski lutak na koncu estradnog pravca čiji život prati i eksploatiše bjelosvjetska medijska javnost.

U pričama bez fantastičnih elemenata, bajkovite prizore nadomješta žudnja likova i naznaka njihovog zamišljanja nekih davnih, iskonskih i drugačijih života. Prva, pomalo avanturistična priča zbirke Zabran govorio majci i sinu u kućici okruženoj  tišinom i sjajem životinjskih očiju u daljini. Nakon što se vrate isprogramiranoj gradskoj svakodnevnici, majka priziva u sjećanje scenu iz prošlosti: i ćutimo unedogled, gledajući se nestremce: mi njih sićušnim, ljudskim očima, a oni nas krupnim, tamnim očima; davnim, dubokim, mirnim. Kao šuma (str. 19). Žanrovski više određena kao avanturistična, priča Kraj raspusta uvodi potragu brata i sestre za izgubljenim ocem. Motiv oca naglašen je i u priči Pesak vruć kao staklo koja obiluje sjećanjima, čežnjom i afektivnim radnjama likova. Karakteristična i po tome što odnos kćerke i oca predstavlja toplo i emotivno nefiltrirano, ova priča odskače od niza drugih u kojima su likovi skicirani tako da među osnovne utiske o njima, bez obzira na slobodu i mogućnosti čitateljske recepcije, potpada emocionalna oštećenost.

U većini priča pojavljuju se muški likovi, ali ženski likovi glavne su junakinje ove zbirke. Kada ne teže iskonskom i prošlosti, one su supruge, vođene udovoljavanju muževima, zaposlenice teretane sa motom Ako sam smrtna, ne moram da budem ružna (str. 109) i majke koje bol za gubitkom djeteta pokušavaju utažiti seksom ili postaju okamenjene u letargičnosti. Ni ljubavni i bračni odnosi, hetero ili homoseksualni, nisu prikazani drugačije. Lišeni emocija i ogoljeni do nivoa fizioloških potreba, postaju distrakcija od suštine: Naša imena su nebitna. Važna su nam samo tela. Meso i trenje, to je ono što nas zanima (str. 117). Bez obzira što se može doimati kao površna, nesavjesna i nekritička prema vlastitoj poziciji, ženska perspektiva zadržava upravo detalje koje opisuje Adisa Bašić u poetskoj zbirci Košćela: one: / pak iznad svega / vole upitnike / smiju se drugima i sebi / govore o toplom mlazu mokraće pod tušem. (Bašić, 2021, str. 68). Nakon što je očistila grob sina u priči Mir, majka opisuje mlaz mokraće i olakšanje koje je moguće čitati i na emotivnom fonu, izvan granica zadovoljene fiziološke potrebe.

Jasni motivi, promišljeno balansiran i ekonomičan izraz skreću pažnju na različite binarne opozicije, a jedna od njih, starost-mladost čini se kao pokretačka sila sukoba sve do posljednje priče u zbirci. Djevojčici su, dok je bila još kao zrno pirinča utisnuta u sjećanje prabaka Div kao neko mitsko biće; kao titan; kao priroda sama (str. 154). Na koncu, slika za koju se dječija mašta čvrsto drži ne korespondira sa konačnim saznanjem da je prabakin grob sićušan poput zrna pirinča. Iako je ovakvo urušavanje bajkovite predodžbe pod težinom grotesknog opisa ogledalo vještog književnog postupka u još nekoliko priča, nova zbirka Ane Miloš teži za konkretnijim žanrovskim određenjem. Efektni, ali stidljivo korišteni groteskno-fantastični elementi ne dosežu uvijek potencijal nužan da bi zbirka iskonski funkcionisala kao svijet priča.

Uspješno balansirajući između smijeha, suza i straha, erosa i tanatosa, dječijih avantura i staračke nepokretnosti, priče zbirke Kraj raspusta i druge priče prikazuju ono što ostane od idealnih likova svedenih na društvo spektakla, kao i šta ostane od bajke kada se svede na običnu, ljudsku mjeru, najmaterijalniju svakodnevnost – između prizora lažnog svijeta i njegove groteskne pozadine.


Literatura

Bašić, Adisa. 2021. Košćela. Tešanj: Planjax komerc.

Debord, Guy. 1967. Društvo spektakla. Dostupno na: https://monoskop.org/images/6/6f/Debord_Guy_Drustvo_spektakla_2012_SR.pdf

Miloš, Ana. 2021. Kraj raspusta i druge priče. Beograd: Booka.

Milutinović, Dejan. 2017. Postklasična naratologija. NiŠ: Filozofski fakultet.

Popović, Tatjana. 2020. Književna nagrada “Đura Đukanov” Ani Miloš. Dostupno na: https://www.rtv.rs/sr_lat/vojvodina/banat/knjizevna-nagrada-djura-djukanov-ani-milos_1085430.html


EMINA ADILOVIĆ (rođena 30. 04. 1995. u Zenici) magistrirala je na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Od 2017. do 2018. radi za izdavačku kuću University Press, a od 2018. do 2019. za Buybook d.o.o. Pozorišne, književne i filmske kritike te kulturološke osvrte objavila na portalima Pozorište.ba, Prometej.ba, Analiziraj.ba, Balkansmedia, Oslobođenje KUN, Preokret.info, EU-Monitoring.ba i časopisu Behar. Od 2019. godine radi na poziciji informacijskoj stručnjaka u projektu Informacijske i medijske pismenosti Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Trenutno je angažovana na poziciji producentice projekta “The Freedom Collection” u Sarajevskom ratnom teatru.    

Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund

 3,925 total views,  3 views today

Komentariši