Lana Bastašić, Mliječni zubi, Buybook, Sarajevo, 2020.
PIŠE: Ivana Golijanin
Feeling is the antithesis of pain…
the more pain one feels, the less pain one suffers.
Arthur Janov
Precizno i potresno Lana Bastašić u svojoj novoj zbirci priča „Mliječni zubi“ opisuje unutrašnji život djece koja odrastaju u disfunkcionalnim porodicama. Ogledalo dječije nutrine u sebi sabire svijet prezira, podjela, očekivanja, sujete i odsustva očajnički željenih zagrljaja. Različite načine kanaliziranja traumatičnih iskustava čitamo u dvanaest kratkih priča koje odlikuje konkretna jezička artikulacija, bez iskliznuća u nestalnost.
Zbirka počinje posvetom Lini koja ima „sedam godina i gleda u Mjesec“ i natpisom, citatom iz „Fizike tuge“, romana Georgija Gospodinova: „Na početku svega… stoji jedno dete, bačeno u podrum.“ Poput glavnog junaka tog romana, Lana Bastašić nam svojim pričama pruža beskrajno snažno, empatijsko i bolno proživljavanje tuđih, teških trenutaka. Vezivno tkivo ove zbirke je, najšire shvaćeno, u pokušaju predstavljanja trauma slijepljenih sa djevojčicama i dječacima koji bivaju primorani odrasti prije vremena, ubiti djecu u sebi, jer njihov svijet jednostavno nije ustrojen kao dječiji.
Kroz kratke priče Bastašić pokušava da ispiše disonance i neskladnosti što karakterišu traumatična odrastanja duboko ukorijenjena u našoj stvarnosti, a koje uzrokuju proizvodnju straha kod bezbroj generacija. Nesigurnost i strah otkrivaju se u domovima, školi, kod psihologa, ukratko, u različitim strukturama koje bi trebale biti stabilizirajući faktori u odrastanju. To ovdje nije slučaj. U porodičnom domu su nestrpljivi roditelji, nekadašnji supružnici, ljudi koji ne vide ništa loše u vlastitom odnosu prema djetetu. Priča „Bog od meda“ možda i ponajbolje opisuje atmosferu zbunjenosti i snažne mašte jedne djevojčice koja nije sasvim u stanju razumjeti zašto njeni roditelji njihovu komšinicu zovu vješticom, zašto je krive za najezdu mrava u dvorištu, te zašto se njihove riječi nekada ne podudaraju sa onim što u stvarnosti čine. Ima nešto dirljivo u opisu kojim Bastašić oblikuje djetinji pogled na svjetovne stvari koje odrasli više ne razumiju. Dok pobožna majka ushićeno prosipa crni talog kafe po „mravljem životu“, djevojčica misli:
Dok je majka negde drugde devojčica uzima teglu meda i iznosi je vani, do mravinjaka. Ako napravi put od meda, koji bi vodio od kuće do mravinjaka, onda će mladi možda preživeti. (…) Jer mravi su tu bili pre njih. Mravi nisu bacili talog na njen dom. Ona će ih spasiti. Izgubljena deca će se probuditi udišući miris meda, Ješće, vratiće se kući. Ona će biti njihova boginja.
(str. 36)
Strah od komšinice i velikog Boga nametnut je i ona pokušava sama pronaći svoju verziju istine. Djevojčica zamišlja kako je Bog ispod kreveta, tamo dolje gdje se obično kriju čudovišta, ali ipak odlazi preko, kod „vještice“, upoznaje jedan drugačiji svijet koji se čini manje isključivim i rigidnim – svijet u kojem nema njihovog Boga, ali koji je i takav spokojniji i ljepši od onoga u kojem odrasta. Bastašić ovu priču piše na ekavici i tonom uzvišenijim negoli je to slučaj sa drugima iz zbirke „Mliječni zubi“; kao da time pokušava u potpunosti obesmisliti sve podjele i u prvi plan istaknuti kako dijete mora odrastati tamo gdje su sve životinje žive i srećne, gdje je Bog dobar i gdje nema mjesta strahu i nesigurnostima.
Strah prodire u horizont i drugih protagonista – u priči „Šuma“ i „Dan na bazenu“, očevi postupci izmiču dječijem razumijevanju, stvarajući napete situacije. Ova tenzija je naglašena onoga trenutka kada djevojčica biva svjedokinjom prezira društva koje njezina majka doživljava zbog čudnog ponašanja svog supruga, ili kada dječak konačno odšeta od oca koji mu na bazenu kontinuirano stvara ništa drugo do osjećaj niže vrijednosti i nelagode, projektujući svoje frustracije na njegovo maleno tijelo.
Tako se tjeskoba pojavljuje kao instanca koja prožima sve sudbine ispisane u ovoj zbirci. U porodičnom kontekstu, otac i majka izazivaju situacije straha nasilnim ponašanjem, previsokim očekivanjima ili potpunom devalorizacijom djeteta. U društvenom okruženju strah u odrastanju potiče od represivnog stanja u koje nas postavljaju seksistički nastrojena pravila lijepog ponašanja. U priči „Hljeb“ vidimo direktne implikacije patrijarhalnog radikalnog fašizma koji tijelo posmatra sa gađenjem. Jedna od strahovito potresnih slika koju nam Bastašić ostavlja ovom pričom jeste ona u kojoj četrnaestogodišnjakinja sa prezirom gleda svoje tijelo u ogledalu:
Sad ti je četrnaest i stojiš u strava hlačama i gledaš u nezgrapno tijelo u ogledalu. Između zdepastih nogu smotane djevojčice nosiš šumu koju još niko nije vidio. Čak ni mama, čak ni doktor. Plaši te tvoja šuma jer si uvjerena da je druge djevojčice nemaju. (…) Sve su više od tebe i gotovo sve imaju grudi. Prsti im više nisu prsti djevojčica, drže olovke kao da su cigarete, njišu se dok hodaju, znaju kako da počupaju obrve. Ti si jednom pokušala da središ svoje, ali si pretjerala i tata se naljutio. Pitao te je da li želiš da budeš kurva kad odrasteš.
(str. 69)
To isto tijelo kasnije biva izloženo pogledima, dodirima, i postaje tijelo kojeg će se tinejdžerka zauvijek sramiti:
Tijelo koje je viđeno, dodirnuto, izgovoreno opsovano, ismijano, uhvaćeno. Tijelo koje hoda u tim hlačama, i tom duksu, tijelo koje drži na svojim ramenima njegovu tešku ruku. (…) Tijelo ne kaže ocu šta se tačno desiIo jer su se desile samo riječi koje tijelo ne želi da ponovi, jer tijelo se srami sebe u tim riječima. Tijelo osjeća da je tijelo krivo, izašlo je iz rama ogledala na ulicu da kupi hljeb u strava hlačama. Trebalo je da ostane unutra, bez nogu i jednog ramena.
(str. 72)
Čistoća djetinjstva i odrastanja ovdje je prožeta različitim iskustvima nasilja. Otac i majka se često u pričama iz zbirke „Mliječni zubi“ otkrivaju kao potpisnici nametnutog društvenog pakta ostvarujući ga upotrebom (ne)skrivenog nasilja. Glavni junaci, djeca, nisu u stanju da verbalizuju sve dimenzije ovog straha, ali autorica snažnim slikama, govoreći umjesto njih/dajući im glas, ipak uspijeva pokazati strahotu odrastanja pod traumatičnim okolnostima čije užase oni koji su ih kreirali rijetko kada uspiju spoznati.
*
Priče iz ove zbirke sasvim dobro funkcionišu i kao zasebne cjeline, i teme o kojima spisateljica progovara su itekako značajne za naše razumijevanje određenih društvenih kataklizmi. Sa druge strane, zbirka kao jedinstvena cjelina nije uvijek posve koherentna, pa smo podijeljeni između protagonista – djece koja trpe nasilje i onih koji to nasilje uzvraćaju. Možda i najuspjeliji dio ove zbirke čine dvije priče u kojima čitamo kako su se djevojčice osvetile onima koje su vidjele za krvnike svog odrastanja. U priči „Krugovi“ djevojčica ostavlja svog nastavnika fizičkog vaspitanja da umre od infarkta, što ćemo vidjeti kao njezin konačni krik i otpor psihičkom zlostavljanju koje je proživljavala na časovima gdje se od nje tražilo da istrči zadati broj krugova uprkos tome što njeno tijelo jednostavno nije bilo sposobno za to. Djevojčica iz priče „Kiselina“ koju će tjerati na časove violončela u muzičkoj školi, da bi je kasnije poslali na razgovore sa psihologinjom, svoj bunt i nezadovoljstvo će iskazati tako što će je otrovati čajem od divljih pečurki. Riječ je o pričama koje odražavaju jednu posve hipnotizirajuću atmoferu jeze, užasa koji se taloži i kulminira u otporu glavnih junakinja; u njima jasno prepoznajemo napetost koja vodi ka progresu radnje, klimaksu i kasnije jasnom završetku koji nas uhvati u sebe i ne pušta.
Zbrajajući priče i nabrajajući različite epizode tjeskobe spisateljica nastoji ukazati na simptome bolesti odrastanja koja se isuviše dugo pojavljuje u našoj okolini, a za koju izgleda često ne želimo niti priznati da je bolest. A jeste, i to metastazirani oblik gromoroznog i opskurnog svijeta koji stvara disfunkcionalne živote tako što onemogućava djeci da budu svoja u svom djetinjem univerzumu. Rupture koje nastaju u okolnostima prekinute bezbrižnosti, nagomilani strah, vapaji za pomoć koje niko nikada ne čuje, podsjećaju na značaj koji, u stvarnosti koju živimo, ima progovaranje o porodičnom nasilju i traumi djetinjstva u rasparčanim porodicama, uopšte uzev. Ovdje ne čitamo nagoviještenu nadu niti čak oprezni optimizam, sve priče bez sumnje odražavaju nagomilanu tjeskobu i bol, ali je u toj iskrenoj želji spisateljice da upozori i ukaže sadržan neupitni značaj zbirke priča „Mliječni zubi“.
IVANA GOLIJANIN (Istočno Sarajevo, 1995), BA Komparativne književnosti. Oblasti njenog interesovanja su, pored književnosti, i pozorište i filmska umjetnost a forma izraza esej i umjetnička kritika. Autorica je nekoliko književnih prikaza u bh časopisima za kulturu i književnost Život, Izraz, Bosanska vila, te kragujevčkim Koracima, i dramske adaptacije na bosanski jezik priče o Karađozu „Čarobna lampa“ Džengiza Ozeka koja se izvodi u Pozorištu mladih Sarajevo. Trenutno piše filmske kritike za Oslobođenje koje možete čitati na web stranici istoimenih novina.
Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021
of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund
5,761 total views, 4 views today
