Dodirujem te i znam da se nismo rodile sutra,
a nekako, pomoći ću ti da živiš, i ti meni,
a nekako, moraš mi pomoći da umrem, i ja tebi.
ADRIENNE RICH (iz ciklusa “Dvadeset jedna ljubavna pesma”)
U nedjelju, 27. juna, u nizu književnih razgovora koje organizira PEN Centar Bosne i Hercegovine, ovaj put nam je bilo zadovoljstvo razgovarati s izvrsnom književnicom Lejlom Kalamujić. Razgovor je, kao i nekoliko proteklih puta, održan putem Zoom-a, dok su zainteresirani mogli pratiti književni događaj uživo na Facebook stranici našeg Centra.
Promotorice razgovora bile su Lamija Milišić i Nikolina Todorović. Lamija i Nikolina su pružile čitalački i kritički uvid posljednjeg djela Lejle Kalamujić, kolekcije drama pod nazivom „Šake pune oblaka i druge drame“, posebno skrenuvši pažnju na dramaturške tehnike koje Lejla K. koristi kako bi oživjela svoje likove do stupnja autentične opipljivosti. Glavna dijaloška tačka koja se uporno vraćala tijekom razgovora bila je odstupanje od književno-narativnih okvira u kojima se Lejla do sada osjećala ugodno i sigurno, odnosno unutar forme kratke priče, i njen instinktivan ali predumišljajan prelazak na ispisivanje ličnog iskustva kroz dramske likove u njezinoj novoj knjizi.
Nikolina Todorović (koja je već ranije pisala kritički prikaz o knjizi drama „Šake pune oblaka“) je akcentirala tematsku važnost i aktuelnost posljednje Lejline knjige, o čemu svjedoči i niz drugih pozitivnih recenzija i iznimno dobra prihvaćenost publike. „Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu“, „Ugasimo svjetlo“ i „Šake pune oblaka“, tri drame uvrštene u ovu kolekciju pokazuju kako je moguće obuhvatiti mnoštvo tema na jednom mjestu, bez gušenja radnje i likova u dramama.
„Ljudožderka”, prva drama u nizu, ispunjena poetičnim monolozima (što je značajka i prepoznatljiva osobnost provučena kroz sve tri Lejline drame) i suočavanjem sa traumama gubitka najbližih – što je i centralna tema drame – povezuje porodicu koja nestaje (tragična smrt majke) i jednu državu koja nestaje (smrt Jugoslavije) – dodala je Nikolina.
Lejla Kalamujić je govorila o onome što je očito potrebno govoriti kada su u pitanju drame – o zgusnutom dijalogu i monološkom naboju koji brutalno otkriva unutarnji svijet likova, njihove težnje, strahove i krivnje, o slobodi koju je kao autorica imala jer je pisanje drame shvatila kao eksperiment, ali i o elementarnoj svrsi samog dramskog teksta – njegovo oživljavanje na sceni. Nakon uspjelog uprizorenja „Ljudožderke“, Lejla je u svojoj drugoj drami („Šake pune oblaka“, po kojoj zbirka i nosi naslov) otjelovila opsesivnu ideju o sarajevskim maglama, motiv koji je zaokupljao autoricu i „primorao“ je da napiše nešto posve drugačije nego je to bio njen dramski prvijenac.
Drame Lejle K. su suvremeni književni presjek onoga što je u našoj, ali i književnosti uopće, još uvijek na transgresivnoj ravni, intimne, autobiografske skice na razapetom konopcu onoga što je tabu ili o čemu je većini neugodno govoriti, zbog čega je forma (savremene) drame bila tim više prigodnija, i čak nužnija.
Razgovarajući s Lejlom Kalamujić, Lamija Milišić je, počev od monološke drame „Ljudožderka“, u vlastitom ali i čitanju drugih zamijetila prisustvo stanovite poezije i lirskog zapisa u tekstu drame, kondenziran i akumuliran stil koji nipošto ne čini štetu karakterizaciji i radnji u drami. Ovo je, zapravo, smisleno s obzirom na to da je svaki dramski tekst uvjetovan (i) ritmom koji tek treba pronaći svoje mjesto na sceni, u kretnjama i riječima onih koji će zaista i postati Lejlini likovi. U odlomcima drame koje je čitala (i o kojima je govorila) Lamija, likovi zrcale svoje fizičko i psihičko stanje u skladu sa vanjskom stvarnosti, i pri tome se uspostavlja jasna usporedba između onoga što ti likovi jesu, što misle da jesu i društva kojem bi trebali pripadati. Posljedično, propast tog društva neminovno znači krah i samonegiranje aktera drame, uvjetujući nasljednu krivnju te tragično preuzimanje odgovornosti za vlastito i propadanje društva, sve do trenutka kad samo smrt ima bilo kakvu svrhovitost.
„Čak i ako se prokrči smisao kroz (tu) sramotu, smisao ne znači spas“ – Lamija M. je kazala, uzevši pri tome nezahvalan posao svođenja Lejline drame na jednu sveobuhvatnu misao.
Lejla Kalamujić je govorila o krivnji koju njen lik nosi kao teret, o krivnji koja je namjerno prenaglašena i koja autofiktivno sažima, prelama i otkriva unutarnji svijet jedne žene, načine na koje se ova žena nosi sa smrću bližnjih, sa sobom.
Nikolina Todorović je govorila i o preostale dvije drame u zbirci, „Ugasimo svjetlo“ i „Šake pune oblaka“, drame koje aktualiziraju homoseksualnost i starost, dostojanstvo i skrivenu ljubav. „Za koga se mi pretvaramo. Svijet zna, uvijek je i znao“, progovara Lejlina protagonistica, a ovaj govor postaje autoričin obračun sa svijetom jer su homoseksualnost i ostarjeli ljudi, kao teme u našoj književnosti bolno izostavljeni ili zanemareni.
Razgovor je završen pričom o drami „Šake puna oblaka“, čiji motivi već dugo vremena doslovno i simbolično opsjedaju autoričin um. Magla kao usporedba sa likovima čija je krhkost podložna oblikovanju ili kao metafora stanja u kojem se nalazimo ili kao duhovna (ali i smrtna, prizemna) simboličnost oblaka, sve je ovo mogući put interpretacije ne samo ove, već svih drama u kolekciji Lejle K.
Lejla Kalamujić je napravila smion iskorak ispisavši tri drame sa duboko utisnutim pečatom ličnog i preživljenog/proživljenog, napisane različitim postupcima i umrežene difuznim perspektivama, od drame koja obuhvaća jedan dan do one koja ima raspon od trideset godina. Savremenoj književnoj (ali i dramskoj) sceni uvijek je potrebna ovakva odvažnost, raznorodnost i raznosmjernost, otvorenost ka novom a koje je zapravo bilo tek skriveno i netaknuto, negdje izvan pogleda učestalog.
Ervin Mujabašić
Snimak književne večeri dostupan je na Facebook stranici P.E.N. Centra u BiH, na linku: https://fb.watch/6plzrIW0Yg/
3,430 total views, 5 views today
