Ervin Mujabašić, Graffito, PLANJAX KOMERC doo, Tešanj, 2021.
PIŠE: Ivana Golijanin
Nije li književnost, što god se pokušavalo da dospe do života, samo jedna divovska fantazma protiv samoće, protiv smrti, protiv vremena?
– Chantal Chawaf
Naslov posljednje zbirke priča Ervina Mujabašića, bosanskohercegovačkog pisca, slikara i predavača, Graffito pažljivom čitaocu daje naslutiti šta bi se u njenom sadržaju moglo pronaći. Graffito kao tehnika iscrtavanja preciznih i dubokih žljebova metalnim alatom po stijeni ili zidu, naslov kao aluzija na grafičko ispisivanje, ili Graffito kao ime fikcijskog junaka – sve su to moguće pretpostavke koje priziva naslov zbirke. U njoj nalazimo četrnaest priča čije su osnovne tematske preokupacije različite, ali sa junacima koje povezuje nekoliko sličnosti. Možda je njihov najprikladniji zajednički opis dat u priči Praha, gdje stanoviti Jegor prilazi strancu u baru i nudi mu avanturu. Zašto je prišao baš njemu objašnjava riječima: „Moji klijenti su ljudi koji osjećaju kako im nešto nedostaje u životu. Ovaj osjećaj praznine je snažan, i s vremenom ja sam naučio kako da ga prepoznam.“ Uz prazninu, junaci priča iz zbirke Graffito su izgubljeni i na različite načine zaokupljeni smrću; ona je sveprisutni činilac njihovih života – bilo kao egzistencijalna tegoba, konačni sud i kazna za život koji su vodili.
Graffito je zbirka koja emituje piščevu upadljivu sklonost da priče konstruiše fokusirajući se uglavnom na jedan lik, piše o njegovim mislima i osjećajima, i da određene intimne trenutke deskriptivno nijasnira do vrlo sitnih detalja kako bi čitalac imao jasan uvid u prirodu njegovih postupaka. Kratka forma u kojoj se ova autorska intencija ostvaruje pojavljuje se i u distanciranom pripovijedanju u trećem licu, ali i u kazivanju u prvom licu.
Nazivi pojedinačnih priča i imena njihovih aktera su element zbirke na koji je takođe potrebno obratiti pažnju jer oni svojim aluzivnim karakterom objedinjuju jedan nivo idejne zaokruženosti knjige. Haas Zimmer, junak Legende o piscu Haasu Zimmeru nas upoznaje sa istorijom bolesti jednog pisca, jedne porodice i jednog društva – dar i strahoviti fatalizam želje za ispisivanjem najboljih knjiga dovodi pisca do ponora, do „grafomanijakalnog limba koji je uslijedio, jer se čitav njegov život sveo na beskrajno ispisivanje svega što bi pomislio, učinio i kazao; kad je radio ništa, i mislio o ničemu, svejedno je morao pisati o tome kakvo ništavilo bruji u njegovom mozgu.“ Referencijalno okretanje ka propitivanju uloge književnosti čitamo i u priči Zabilješke jednog lovca na pjesničke večeri gdje se ironijski i parodijski posmatra propadanje književnosti pod svjetlima halospjevne pozornice. Tekst postaje sekundarna stvar, i to Mujabašić ističe rečenicom: „Dajem kraljevstvo za jedan dobar citat.“ Važno, Graffito navodi seriju dobrih citata koji ističu ne samo raspoloženje konkretnih likova, nego i univerzalnu sliku stvarnosti.
Sudbinu Horama Grala iz priče Cor, pritisnutog gubitkom djeteta, čitamo kao ispis psihološke deluzije, strašnog stanja pomračenja svijesti. Kao što ljudi iz psihijatrijske ustanove, posmatrajući Rorschachov test, vide različite stvari i pojave: „gledajući gore, neko vidi smrt. Neko krošnju. Neko ljudsku karlicu. Neko negativ dječijeg lica. Odraz vlastitog gnjeva. Čudovište. Neko vidi leptire“, tako i pisac struju svijesti svih svojih junaka konstruiše prema onome što oni opažaju kao odraz pojavne stvarnosti i konkretnih životnih situacija. Većina ih na kraju, ili čak na početku, biva uhvaćena na granicama sna i stvarnosti, u stanju koje je obilježeno odsustvom makar i privida sreće i smisla.
Sklonost publike da u ovim pričama potraži intimno iskustvo pisca će biti opravdana, ali ne i neophodna; radi se o događajima koji će zbog svoje tragičnosti biti izazovni za tumačenja i nagađanja da li se nešto od njih zapravo zaista desilo. U pričama koje čitamo ove scene treba da budu, i jesu, isječci iz života, iz stvarnosti – stvarnosti koja je, ipak, piščeva krajnje subjektivna vizija svijeta. Odatle ne možemo govoriti o objektivnosti neposredne realnosti u ovim zapisima. „Svi događaji pretrpe iznimnu promjenu do vremena kad o ovim događajima saznaju drugi, jer sve što se dogodi ovisi o percepciji promatrača.“, stoji u priči Sutra, i zaista, fikcija koju ovdje susrećemo oblikovana je ovim postupkom.
Automatski registrovana stvarnost je za Mujabašića sirovina za pravu estetsku operaciju: fikcijsku jezičku montažu. Prema tome, u svojoj čitalačkoj spontanosti, mi pripisujemo toj prostornoj i vremenskoj varijaciji istu cjelovitost koju ima i naša, objektivna realnost. Ne samo da vjerujemo u ispripovijedani svijet junaka već i u strukture tog svijeta i privilegovanih predmeta u njemu. Junaci iz zbirke Graffito su uhvaćeni u delikatnim trenucima svog života, zatvoreni, u delirijumu, u besmislu, ili u snu, ali su nam i dalje neobično bliski.
U književnosti, kao i drugdje, antinomija između stvarnosti i istine, stvarnog i sna, neiscrpni je izvor čitavog umjetničkog stvaralaštva. Ispisivanje fikcije je ovdje nalik na slike u konkavnom ogledalu: kretanje nije pravolinijsko već zavojito. Istina, na samom početku će se uvod, sredina i kraj jasno nazirati, struktura priče neće biti podređena delirijumskom pa i mitskom, biće lakše pratiti sižejne linije, ali će u drugom dijelu zbirke ta koherentnost povremeno iskliznuti: tekst će saopštavati iščeznuća, naracija ubrzavati ili usporavati, sa neodređenim klimaksima. Govoreći na taj način, jasnoću konstrukcije cjeline ovdje mijenja misterija bića. Stiče se dojam kako bi pripovijesti iz ove zbirke bile koherentnije da su sve oblikovane u romaneskne cjeline (što ne znači da se pisac neće odvažiti i napisati romane o svakom ovih intrigantnih likova – to bi tek bila prava avantura!).
Posljednja priča iz zbirke Graffito djelimično iskupljuje spomenute strukturalne pukotine i na jedno mjesto okuplja suštinski smisao plejade likova; iscrtavanje smrti u grafičkim novelama Angusa McNeillija (po)stoji kao spis o piscu koji je volio jednostavnost i banalnost, a smisao ideje je vidio u „ispisivanju slike“.
Samo je u grafičkoj noveli — tamo gdje su riječi bile slike, a slike riječi i nigdje drugdje, Angus McNeilly mogao oživjeti i okusiti magični sinkretizam ovoga dvoga, spoj koji nije dozvoljavao suvišnu i primitivnu naraciju, niti je pravio ustupke apsurdima i nerazjašnjivostima u koje su, slike i riječi ponaosob i zajedno sa svojim stvarateljima, neprestano zapadali.
Sve što se oko nas zbiva, često je to i najobičnija pojava na ulici, ima neko značenje, neki ljudski i društveni smisao, neku dramatičnost koja pokreće velika pitanja. Mujabašić je naš savremenik: njegove priče, koliko god bile utemeljene u jednoj hibridnoj, umjetnički oblikovanoj a krajnje banalnoj stvarnosti, govore jednim sveopštim ljudskim jezikom a sudbine disfunkcionalnih junaka o kojima čitamo nisu strane ni nama ni društvu oko nas. Koliko god da su likovi njegovih priča izgubljeni, suočeni sa teretom velikih očekivanja, sa monotonijom braka ili spisateljskog života, sa velikim emotivnim gubicima, dok sanjaju smrt, čeznu za samoćom i tako dalje, njjihovi životi nisu uzaludni.
Na koncu, Mujabašić kroz pisanje oslobađa likove zarobljene u svojim mislima, željama i traumama. Ispisujući smrt i nesreću one postaju (samo) konstante stvarnosti, ne usudi već jednostavno prisustva. Uprkos povremenim strukturalnim pukotinama, Graffito ipak jeste zbirka priča koja će sasvim sigurno p(r)obuditi čitalački interes i potvrditi talenat i umijeće svog autora.
Ovakve knjige se ne pišu i ne izlaze često i otuda je njihov značaj još veći.
5,110 total views, 2 views today
