Melida Travančić: UMIRANJE KAO PROCES


Melida Travančić

UMIRANJE KAO PROCES

(Almin Kaplan: Bukara, Tešanj: Planjax, 2017.)

Čovjek bi trebao da osluškuje jedino sebe i da iskiva riječi za svoje ćutanje i stvara akorde onako kako mu se i kad prohtije, zapisao je Sioran u knjizi eseja Kratak pregled raspadanja. Ali čovjek nikako da osluškuje samo sebe, čak često zanemaruje sebe da bi čuo druge i nastoji da govori u ime njih. Umjetnici su u tom govoru, pjesnici posebno, ustrajniji od drugih, oni u sebe sabiru nesreće (i svoje i tuđe) kako bi o njima svijetu mogli govoriti. Almin Kaplan knjigom poezije Bukara podijeljenom u pet ciklusa Bijelo, Zeleno, Daleko, Zemljopis i Četiri godišnja doba donosi širok spektar tema i motiva, od porodice (snažno prisutan motiv majke), rata, smrti i egzistencijalnih problema, on govori o nesreći prisilno iseljenih ljudi, te donosi putopisne zapise o Hercegovini, mjestu odrastanja i življenja.

U knjizi pjesama Bukara implicitno ili eksplicitno se govori o povijesnoj usudnosti zemlje u kojoj pjesnik živi, ili da budemo precizniji pa kažemo da je riječ o odnosu poetike spram egzistencije u koordinatama zadatog društveno-povijesnog polja. U velikom broju pjesama iz knjige Bukara prepoznajemo ovaj fenomen, tačnije to da je poetika u značajnoj mjeri uvjetovana i determinirana egzistencijom, jer je poezija put ka samorazumijevanju i mogućnosti razumijevanja drugoga. Pjesnik je zaokupljen poviješću, ljudskim udesom, da bi najprije razumio čovjeka, sebe i svoj položaj u vremenu u kojem nastoji živjeti. Posrijedi je iskrenost i tragedija, dramatičnost događaja proživljenih i preživljenih, iz vizure drugih, jer on piše o iskustvu drugih, iskustvu bola i gubitka, kao dominantnim elementima zabilježenim u nizu pjesama. Pjesnički izraz Almina Kaplana u prvi plan postavlja tragični položaj čovjeka, ali i zemlje u kojoj živi taj čovjek. To stradanje pojedinca posebno je naglašeno ciklusom Zeleno u kojem je riječ o smrti, stradanju (znamo da je posrijedi ratno stradanje, mada se to nigdje izravno ne govori), te o onima (najčešće majkama i suprugama) koji iza njih ostaju i koje neminovno stradaju u današnjem bh. društvu suočavajući se s egzistencijalnim problemima („Žena poginulog vojnika“, „Šehiduša“). Pored stvarne smrti koja znači prestanak života ovdje je riječ i o beznađu skoro svih onih koji preživljavaju rat. Nakom smrti muškarca, žena (i supruga i majka) „osuđena“ je na konstantnu borbu za preživljavanje.

Kud god krene, uza stepenice je.

Njene udovičke ruke riblju

Avlije kuća predsjednika lokalnih

Stranačkih odbora, čiste stakla

Peru suđe, paze kuda gaze (na prstima)

Da iz sna ne probude svoje gazde.

                                             (Kaplan, 2017: 40)

 Pjesmama se govori o glasovima koji postoje ali ne govore, nastoji se ukazati na marginalnu, zanemarenu stranu društva, tako da je i sam ovaj govor veliki pomak da takve ljudske pojave budu vidljive i da njihov život bude dostojan poštovanja. Cijelim ciklusom od trinaest pjesama fokus je na tragici iznevjerenog, izdanog, napuštenog i čovjeka i prostora. Tako Kaplanove pjesme postaju izraz raspoloženja, nadanja i strahovanja, jer one u velikoj mjeri pokazuju kako se poetika referira na karakter i okolnosti podneblja, odnosno društva u kojem pjesnik živi. U ovom dijelu dominantan je motiv smrti, odnosno njene varijacije, jer pjesme su pokazatelj da je strah od egzistencije ponekad veći i od smrti. Vojnici su neprestano izloženi opasnosti, i kada se dogodi smrt, oni umiru trenutačno, dok oni koji ostaju umiru neprestano, svaki dan, iznova i iznova, nemoćni da se oslobode patnje. Tako je i sa onima koji su bili prisiljeni da odu (ciklus Daleko), i u tim pjesmama sažeta je nesreća čovjeka rođenog na ovom prostoru, prisiljenog tamo daleko graditi dom i biti u miru sa sobom, što skoro nikome ne polazi za rukom.

U restoranu brze hrane, naručuje

Hot dog – na reklamu pokazuje palcem

Neće da govori engleski dvadeset i pet godina

Njegovo srce zaraslo je kao Hercegovina 

(…)

Kad ga boli glava, on oko nje veže salevetu

Bijelu, legne na kauč, okrene leđa Njujorku

Tada sanja – vrata na rodnoj kući, bosnike svih

Hercegovačkih četrnja – kako prerastaju zgrade na Menhetnu

                                                         (Kaplan, 2017: 44)

Svaki pjesnik pokušava sliku koja ga muči, proganja, svoju ličnu traumu, svoj odnos spram svijeta, ali i udes kolektiva, artikulirati na sebi svojstven način. Ovdje je riječ o pjesmama u kojima je pored smrti fokus na neizvjesnosti društvene egzistencije koju Kaplan nastoji prikazati putem poezije, a takva svakodnevica (u kojoj i pjesnik obitava) je svakodnevica razrušena ratom i kasnije ratnim traumama. Kod Kaplana nema improvizacije, igre asocijacija, uvijek ide za konciznim, sažetim izrazom bremenitim smislom i značenjima. To je način na koji Kaplan razotkriva unutarnju dramatičnost, to je način da se definira i da se progovori o tragičnom osjećanju života, što se ne da zaključiti samo iz pjesama o šehidima, o ratu, nego i o pjesmama o majci, porodici, kojima knjiga i počinje.

Mjesto nastanka ovih pjesama, uslovno kazano, jeste Hercegovina, sve se kreće i događa tu, tako nailazimo na prepoznatljive topose hercegovačkog krša do opisa porodične kuće, roditelja i vremena kada majka u sobu navlači mrak da bi otac mogao spavati („Kad spava otac“). Pjesmama se kazuje i ukazuje na postratnu stvarnost, život u velikoj mjeri određen posljednjim dešavanjima devedesetih (stradanje, iseljenje). Fokus je na tome da se prikaže svakodnevica, da se shvati, razumije i nastoji živjeti u zemlji egzistencijalne nesigurnosti kojoj je proces umiranja počeo devedesetih i još uvijek traje. Također, knjiga poezije Bukara ohrabruje i spašava, sabire i prezentira i svoju i tuđu nesreću i na taj način stvarnost, svakodnevicu čini podnošljivom.

 4,194 total views,  4 views today

Komentariši