Poezija je u detaljima

Adisa Bašić, Košćela, Planjaxkomerc, Tešanj, 2021.

PIŠE: Lamija Milišić


Kad je slika nova i svijet je nov. – naglašava Gaston Bachelard u Poetici prostora[1]. Tako se u poeziji razvija odnos prema pjesničkim slikama koje, da bi stekle puninu svog značenja, zahtijevaju da ih se izravno proživi, kao činjenicu života, kao iznenadan usud. Svi predmeti, što ih pjesma pri tom uzima pod svoje, počinju svoj čovječiji život. Međutim, zaključuje Bachelard, čvor stvarnosne jave i pjesničkog sna se nikad do kraja ne razrješava. Pomenuti predmeti levitiraju negdje na pola puta između svijeta i pjesme, slobodni, dvolični, mnogolični – kao da taj smisao koji svijetu nastoje poroditi ni sami ne shvaćaju ozbiljno. Takve ih, rasute u nerazlučiv smješak, zatičemo u zbirci Košćela.

Peta po redu pjesnička zbirka Adise Bašić, Košćela je podijeljena na sedam ciklusa: „Sjekira i med“, „Elegija srednje životne dobi“, „Znamenje“, „Tata i smisao“, „Country roads“, „Božanski zanat“ i „Pokoja riječ nad mojim grobom“. Iako zasebne cjeline, ciklusi zbirku artikulišu u specifičan svjetonazor, zahvaćen u sjenku stabla košćele, u to gotovo mitsko sklonište, oko kog se zidovi neće graditi, gdje je intima na granici vjetrometine.

Ciklus koji otvara zbirku, „Sjekira i med“ već samom naslovnom sintagmom, a što se kasnije potvrđuje i u istoimenoj pjesmi, sluti na viziju skorene, ukočene stvarnosti. U njoj je smisao prisutan i očit (tu je sjekira, i tu je med, položeni jedno pored drugog), no zgrčen, nepomičan, osuđen na vječno odgađanje: čekamo sjekiru da padne u med / ‘mjesto na glavu komšiji bratu (str. 16). Pjesme „Jesi li ikad pucao u čovjeka“ i „Podrška mojih najdražih kad su čuli da sam sebi konačno ispunila veliku želju“ zatiču lirsko ja nijemo pred bujicom straha kojom svjedoči u dodiru s drugim ljudima – potonja pjesma se čak može tumačiti i kao stihija straha kojoj se kraj ne nazire, umišljena kob kojom najdraži žele ustoličiti jedan život, kao da je sve već svršeno. Sličnu stihiju postojanja zatiče lirsko ja u pjesmi „Ničeovi konji u salonima za nokte“ – te iz sebe mami jedinu iskrenu reakciju na to iznenadno breme: svaku od njih nježno zagrlim / i zaridam // nad njima nad sobom / nad svima i nad svim (str. 11). Međutim, „Rodoslov“ donosi nešto drugačiji pogled na tobožnji fatalizam života, te pokazuje da se ideali i životni principi hrane svojim suprotnostima – da je smisao stvar dijalektike: o moji lijepi promašeni preci / o vaši mali beznačajni životi / koje nikad neću trampiti za književnu slavu // kako mi samo grudi punite ponosom / kako mi dajete snagu / da hodam uzdignute glave (str. 13).

Ciklus „Elegija srednje životne dobi“ otvara pjesma „Mrtvi mladi čovjek“, razvijajući motiv svakodnevnih, gotovo tričavih stvari koje postaju putokaz za ljepotu: (…) držala u ruci njegov upaljač i tabakeru / dodirivala njegove knjige /čitala redove koje je nekad podvukao / ušla sam preko tih redova u / njegovu glavu i tamo se zaljubila / u mrtvog mladog čovjeka (str. 27). U ovom je ciklusu također primjetan motiv muške ljepote („Udvaranje“) i muškog tijela („Nadmoć“ i „U lice“) – no iako se pomenute pjesme ostvaruju u različitom tonu/perspektivi na svoj motiv, one zapravo govore o naslućenom, ponekad i invazivnom, željenom ili neželjenom erosu, iskričavom u trenutku kog lirsko ja razvija kroz poetiku detalja. Drugim riječima, lirsko ja posmatra mijene ploti u krupnom kadru, te, kao u „Udvaranju“ i „Igri s mišlju“, usporava stvarnost koju opisuje da bi je što pomnije osmotrilo, da bi je u svoju igru uvelo.

Tjelesne mijene prisutne su i u ciklusu „Znamenje“, a naslovna pjesma, zapisana u formi dviju lirskih crtica, uvlači tijelo u svoju igru znamenja da bi lirsko ja to odbjeglo tijelo vratilo sebi. U pjesmi „San o sinu“ stvarnost se mijenja za san, ujedno se dokazuje poetika same zbirke kao opetovano izmještanje stvarnosti iz njenog kolosijeka i pomenuto uvođenje u pjesničku igru. „San o sinu“ tematski se veže za preostale tri pjesme ovog ciklusa, sve okrenute ka majčinstvu koje se s pažnjom iščekuje, koje postepeno klija, u nepreglednim krošnjama sna proživljeno („San o sinu“), u tijelu oživjelom pjesmom („Moj ginekolog“).

Motiv odsutnog tijela pojavljuje se u ciklusu „Tata i smisao“ – u pjesmi „Tatine stvari“. Predmeti koji ostaju iza preminulog ne sklanjaju se iz vidokruga, dapače, ostaju prisutni kao na sve strane rasuta fantomska intima što pobjedonosno naseljava živi prostor, prkosna nad njegovim mijenama.

U ciklusu „Country roads“ susrećemo naslovnu pjesmu same zbirke – „Košćela“: posadili smo drvce / tanjušno kao prst / i sad brojimo / ko će od nas / uspjeti da dočeka hlad // računica nas sneveseli / sve dok je dobro ne opojimo vinom // do noći se već vedro uzdamo / da će neko nekad negdje / nekome morati roditi / nekakvu djecu // za ovaj naš hlad (str. 51). To iščekivanje skloništa, tačnije staništa na ovom svijetu pokazuje se mogućnim jedino uz iskrenu nadu, i sasvim neproračunatu odanost životu. Slično poimanje svijeta nalazimo i u pjesmi „Moj pas“, gdje lirsko ja svoju nagonsku dobrotu skanjivo suzbija uslijed, takoreći, proračuna: (…) (proći bilo je najpametnije / i najstrašnije – / bez osvrtanja / i bez zaustavljanja) (str. 54).

Istovrsno najpametnije i najstrašnije saznanje zatiče lirsko ja u pjesmi „Uzbuna“. Njoj pripadajući ciklus „Božanski zanat“ gotovo u cijelosti tematizira pjesništvo, ili bolje, pjesnike i pjesnikinje. „Uzbuna“ nastaje uslijed zahtjeva lirskoga ja da književnost bude bremenita smislom, a ne samozadovoljna, a sljeduje joj „Šta smo iz njihovih pjesama naučili o velikim pjesnikinjama i pjesnicima“ gdje su međusobno odrični pjesnici i pjesnikinje u poimanju njihove umjetnosti: oni: (…) / ne laćaju se pera / ako se njime / ne penje direktno u vječnost // one: (…) / vječito savladavaju istu vještinu – / kako da ne umru od sopstvene ruke (…) (str. 68-9).

            Posljednji ciklus „Pokoja riječ nad mojim grobom“ donosi ponovno onu poetiku detalja, kojom pjesnikinja mijenja fokus stvarnosti – u pjesmi „Brkovi“ lirsko ja se brani od traume stvarnosti crpeći smisao iz tih brkova koji šire granice i postaju svijet za sebe:  pamteći detaljno brkove / mogla sam zaboravljati smrt (str. 77).

Poetika zaborava svijeta poezijom prožima zbirku Košćela, a srodnima se mogu naći riječi pjesnika Joëa Bousqueta: Niko ne vidi da se mijenjam. Ali ko me vidi? Ja sam svoje sopstveno skrovište[2]. Taj zaborav svijeta ne znači odricanje, već brižan inat pjesničkoga dara.


[1] Izvorni tekst: „When the image is new, the world is new.“ – prevela L.M. U: Bachelard, G., The Poetics of Space, Penguin Books, New York, 2014. Str. 68.

[2] Izvorni tekst: „No one sees me changing. But who sees me? I am my own hiding-place.“ – prevela L.M. Citirano u: Bachelard, G., The Poetics of Space, Penguin Books, New York, 2014. Str. 109.

 4,436 total views,  3 views today

Komentariši