Esad Duraković: Lirske minijature

Esad Duraković

LIRSKE MINIJATURE


RAPSOD

Raletu Damjanoviću

Rapsod ja sam, o Pjesniče plemeniti!

Tvoju Pjesmu izvodim iz šutnje, iz mūka u koji je knjigom zatočena. Darivam joj glas udahnjujući joj tako novi život i izvodim je iz obamrlosti u svijet koji je drukčije istinit i koji jest živi.

Ja, Rapsod, vodim je po prozračnim trgovima i svijetlim pozornicama, po nomadskim šatorima i raskošnim sultanskim dvorovima.

Ona više nije samo tvoja već biva i moja, izmijenjena i razdragana susretima s mnoštvom ljudi što čekaju da se mojom rapsodskom čarolijom zaputi ka njihovim srcima – stasita i mojim kazivanjem oplemenjena.

Njene rime svilene – o, Pjesniče plemeniti, čuješ li – tek u mome glasu bivaju šuštave.

Dok i sam slušam to svileno šuštanje, ona i ja se uznosimo u visine, u carstvo ljepote, praćeni ovlaženim pogledima i ustreptalim srcima. Pri tome me ona – stalno i sve više razdragana – podstiče na geste, na modulacije koje joj gode, silno obradovana što je tako izvodim u svijet potpune slobode

ja, Rapsod, o čijem glasu snivaju mnoge pjesme što su u slova na papiru zatočene.


BUDI ME DUŠA UMRLOGA BRATA

Uoči osvita, dok se bijela nit obznanjuje na istočnome obzorju, prije nego što će otuda svjetlost preplaviti svijet, tvoja Duša nježno budi moje usnulo tijelo. Prenem se, iznenađen a zapljusnut radošću, gledam u bijeli plafon širom otvorenih očiju, dok napolju dan nečujno porađa svoje jutarnje radosti, i znam – pouzdano znam:

Tvoja Duša je tu. To me ona jutros nježno budi. Ne vidim je, ali je snažno osjećam, smještenu u mojoj radosti. I veliš mi, Dušo koja me pohodiš: „Tu sam, pođimo jutros zajedno ususret svjetlosti sa istočnoga obzorja…“

Ne čujem glas, ali znam da mi to ti, Dušo, tako govoriš. Shvaćam da smrt zaista nije kraj već samo konačno oslobođenje Duše koja je uvijek i tu i tamo, s kojom tek povremeno bezglasno razgovaramo.

Ozaren u taj cik zore, ustajem, odijevam se i izlazim u šetnju, kao kakav čudak. Oči mi vlažne od uzbuđenja, od radosti.

Šetam i nečujno razgovaram s tobom, s tvojom Dušom, zagledan u istočno obzorje odakle se Svjetlost nezaustavljivo pomalja…


GAZEL O PLANINI I PUČINI

Godinama već odgonetam znakove i odnose među subjektima prostora. Znam da oni međusobno komuniciraju iako to ne čujemo ili ne vidimo, uglavnom ne razumijevamo. Oni ipak, nečujno a postojano, uzajamnim odnosima grade prostor koji ima vlastiti smisao i značenje – onako kako to ima svaka smislom izražena cjelina i svaki sistem kojima i prostor pripada.

Semiotika je dragocjena.

Najzad uspijevam, u snažnome ushitu, odgonetnuti odnos planine, zapravo ogromnoga Brda koje je u cijelosti od kamena i bez ikakva rastinja a uzdiže se odveć gordo i visoko nadomak mora, ponad Pučine koju on – taj gorostasni Brijeg – hiljadama godina neprekidno i strastveno posmatra.

Uzbudljiv je i očit, impresivan je kontrast među njima.

On – taj kameni Brijeg planinskih razmjera – sav u ponosu okomitosti, u erektilnoj uspravnosti, bijel i posivio od čežnje, netremice motri golemu i golu, podatnu Pučinu, pomodrjelu u hiljadugodišnjoj opruženosti i čežnji, u čekanju… Među njima – tek uski pojas vlasišta od rastinja koje se nikada ne depilira.

Ne dodiruju se. Kao da ih je u tome predugom iščekivanju nijemima učinila sušta semiotička erotika.

I tako će to trajati dok je svijeta i dok je vijeka: među njima nevidljiva i neostvarena pomama; u predugoj čežnji dva već ukočena pogleda.

Motreći ih takve tokom niza godina, pitam se da li valjano razumijevam odnos među tim prostornim ljubavnicima, i pitam se kakav li je – o, da mi je znati! – njihov odnos prema ovom mome mitu i ovim mojim razotkrivanjima.


SLOVO O SLOVU KALIGRAFSKOME

Lagahno, s neutaživom ali i smirenom žudnjom, izvijam harf, arapsko slovo, nastojeći da mu podarim kaligrafski stas i ljepotu. Hoću da ga utkam u niz, u gotovo čaroban koloplet drugih kaligrafskih slova smještenih u prkosan kontrast crne papirne podloge i njihovih zlatobojnih tijela.

Pri tome se pitam:

Da li kaligrafsko slovo na neki svoj način „zna“ da mu darivam vitkost i ljepotu kakvu nema u alfabetu, u estetski nemuštom ispisu? Da li to slovo u zlatnu boju pretočeno „zna“ na neki meni nedokučiv način s koliko ljubavi i žudnje uvodim ga, kaligrafski oneobičena i ponosna, u novi svijet linija i kolopleta, izvodim ga u visove novih smislova…

Osjećam da to na neki način „zna“, ali je njegova reakcija nemušta, meni je nedohvatljiva.

Nedostaje nam dragocjena druga relacija.


MIRIS RUŽE I DUŠE RUMIJEVE

Sa Istoka

S onoga istoka gdje svjetlost oduvijek obitava i gdje su utrnuća samo privremena, iz dubina davnoga vremena, čak otuda iz trinaestoga vijeka, do nas dopire mirisna mudrost Rumijeve Duše i njegove Ruže koja miriše i bezimena:

„Imena nisu važna. Ruža bi mirisala i kada bi se drukčije zvala“, obznanjuje istočna pjesnička mudrost Rumijeva.

Pjesnički istinito, ali je Ruža ipak u njegovoj mirisnoj misli ponosno imenovana. Vječna je radost jezika i imenovanja, jer sve dobiva svoj puni smisao nakon imenovanja, i sve tek imenom svoj puni integritet zadobiva.

Davanjem imena, svijet se na poseban način osvaja i stoga ta božanski uzvišena aktivnost nije puka apstrakcija.

Čudesna je i opojna Rumijeva radost mirisanja

Ali

Moguće je dosegnuti i opojni miris imenovanja.


 852 total views,  4 views today

Komentariši