Nedžad Ibrahimović: Male književnosti osuđene su na velike teme

Intervju s Nedžadom Ibrahimovićem

Razgovarala: Naida Mujkić


Dok sam razmišljala o uvodu ovog razgovora shvatila sam da ja tebe ne mogu baš tako lako predstaviti; esejista, romanopisac, pjesnik, profesor, režiser, bivši predsjednik PEN Centra BiH… Vidjela sam da se često sve ovo nabrojano jednostavno podvuče rječju književnik, no kada je riječ o tebi, meni to nije dovoljno. Dakle, ko je Nedžad Ibrahimović?

Najlakše bi bilo reći da sam sve to pomalo, ništa sasvim. Ali, ako bih imao jednoznačan odgovor, ili izabrao među ponuđenima, onda to doista ne bih bio ja – sebi prepoznatljiv. Ako se ogledamo samo u jednom ogledalu, a ogledala su svijet, primijetit ćemo da nas nakon izvjesnog vremena ono počne lagati. Ili svijet preko njega uđe u našu intimu do momenta dok je sasvim ne razori (kao nezadovoljnu Snjeguljicu), ili nas naše ogledalo prebaci u svijet i više ne znamo ko smo uopće (mogli biti). A radi se samo o tome šta u životu možemo biti. Ne, želimo biti, nego, upravo šta možemo biti. Pritisnut svojim ogledalima koja ga u svijet izvode mimo njegove želje i potrebe, jedan junak u mom trećem romanu, baci u smeće sva ogledala iz kuće, počne izbjegavati barice na ulici u kojima bi se slučajno mogao prepoznati i prestane dizati pogled ka oblacima, jer bi oni mogli ličiti na poznati lik. Potom, i sasvim promijeni identitet.

Bavljenje naracijama – a to mi se čini najboljim opisom onoga čime se bavim – je stalna borba sa svojim i sa energijama svijeta. Vrlo aktivan i moćan učesnik u toj borbi je medij. I nije to McLuhanovski stav kako je medij poruka, nego medij smo mi, i kad smo in i kad smo out ovog svijeta, i kad si sami biramo ogledala, i kad nam ih drugi stavljaju na zid. Sva je mudrost (sa)znati čija su ona u momentu kad se u njima (o)gledamo.

Iza tebe su generacije studenata, od kojih su mnogi, a među njima i ja, svoje prvo iskustvo s književnošću imali upravo kroz tvoja predavanja. Moje prve pjesme si upravo ti čitao i ohrabrio i pomogao mi da ih objavim. Danas, moji studenti donose svoje pjesme meni. Ne rade to svi profesori i profesorice. Naprotiv, mnogi uguše “to nešto” u svojim studentima iz zavisti, zlobe, egoizma ili prosto nezainteresovanosti. Jesi li ti imao svog “književnog mentora”?

Kad se prvi puta susretnemo sa ”svojim” studentima (kojima i drugi predaju, zato su ovdje navodnici) naš je zadatak da im nekako posredujemo istinu da smo svi zajedno na istom polju sadnje i berbe značenja. Mi smo tu već duže vrijeme, imamo i neko iskustvo u vezi s tim poljoprivrednim dobrima i radovima, a studenti su tek zasukali rukave. Ono što im takođe moramo reći jeste da – iako smo mi u polju duže i sa starim žuljevima na rukama – naši plodovi ne moraju biti ljepši i ukusniji, da je ova bašta čudna, i da se na kraju kvalitetan plod može nenadano naći u njihovim rukama. Nikad nećemo znati iz koje lijehe ili brazde će niknuti najbolji plod. Tu negdje vidim nužan pluralizam i demokratičnost naših studija. Kako u pristupu književnosti, tako i u pristupu samom studiju (i studentima).

Često kada bih te negdje spomenula ljudi bi te zamijenili sa rahmetli Nedžadom Ibrišimovićem, čisto zbog imena. Je li ti se to tebi ikad dogodilo i ako jeste kako si reagovao?

Od toga smo nas dvojica, rahmetli Ibrišimović i ja, jednom napravili performans za publiku. Kada je trebalo da u tuzlanskoj biblioteci promoviramo njegov roman Vječnik, i inače, govorimo o književnosti (što bi trebalo da je osnovni cilj svake književne promocije), ja sam njega predstavio kao profesora Ibrahimovića, a on se meni dobrih desetak minuta obraćao kao piscu Ibrišimoviću. Malo je njih u publici primijetilo tu našu igru, tako da je ona propala. Mogli smo tako nastaviti do sutra. Moja nekadašnja studentica je bila Nedžadova supruga i on je, dolazeći u Tuzlu u tazbinu, želio da se upoznamo. Čast mi je bila da sam, vjerovatno zbog toga, bio i jedan od prvih čitalaca rukopisa Vječnika, kasnije i promotor romana u Sarajevu, i jedan od onih od kojih je tražio mišljenje o tom rukopisu. To mi je napisao u posveti od 20.10. 2005. Bio je to veliki pisac, odličan stilista, i, nažalost, prerano je otišao.

Jednom sam ti se pohvalila da sam počela čitati tvoju knjigu “Prelamanje eseja”, na što si mi rekao “Gdje ćeš to čitati?”. Ja se tada kao studentica nisam usudila dalje da ispitujem, ali sada se usudim. Gdje je mjesto ovoj naučnoj studiji u tvom životu prije i danas?

To je moja najvažnija knjiga. I ne samo zbog toga što je bila prva i što je recenziju pisao profesor Solar. S prvom knjigom vi, mislite, ulazite u svijet književnosti koji samo vas čeka. Proći će dosta vremena prije nego se spustite na zemlju i zaključite da bi ovaj svijet bio isti i bez nje, iako vi ne biste. U njoj sam tada upotrijebio sva svoja znanja sa studija književnosti u Osijeku i sa postdiplomskog u Zagrebu na konkretnim tekstovima i znam da sam uživao pišući je. Iako su oni koji su je čitali, ili barem pokušali čitati, rekli kako je prilično hermetična. Osim novih eseja, tu sam sabrao i svoje književne krtitike koje su već izašle u Odjeku kod Ivana Lovrenovića (čovjeka koji je najzaslužniji za moje kovanje u ondašnjeg mladog književnog kritičara), u sarajevskom časopisu Život ili u beogradskoj Književnoj reči (pod pseudonimom). Tu radost objavljivanja poslije nikad više nisam osjetio. 

Svojevremeno si pisao kolumnu u Danima, od kojih su neki tekstovi završili u knjizi “O poeziji, pticama i drugim varkama”. Ta kolumna je bila čitana, zanimljiva, kombinirao si dosta toga, i u žanrovskom i u tematskom smislu. Je li onda ta kolumna predstavlja neki most ili prijelaz od bavljena naukom o književnosti do pisanja sopstvenih književnih tekstova?

Preko esejističkih kolumni koje su se doticale raznih tema moga boravka u Americi i rada sa američkim studentima, od književnosti preko filma i kulture uopće, ja sam upao u čisto literarno polje svojim prvim romanom Inkapsulirana tijela. Moram priznati da su mi prvi mjeseci u Seattleu bili prilično depresivni. Tada sam bio slobodan od nastavnih aktivnosti, sjedio sam i spavao u svom ”cosy studiu” na dušeku na napuhavanje, gledao more kiše, i more Puget Sounda na ivici grada i listao Fulbright papire da vidim kako da se odmah vratim, i da vidim da li se to ikada desilo da je neki stipendista napustio angažman prije nego što su i počela predavanja. Seattle je grad s najvećim brojem samoubojstava u odnosu na broj stanovnika u Americi, grad sa najviše kiše i, zanimljivo, grad sa najvećim brojem registriranih čitalaca u javnim bibliotekama. Kada sam otkrio da univerzitetske čitaonice i biblioteke rade dvadesetičetiri sata i da još imaju i video-uređaje, monitore i videoteke, malo mi je laknulo. Tada sam počeo slati kolumne u Dane. Dvojio sam oko njihova kvaliteta sve dok mi se mailom nije javio Semezdin Mehmedinović i rekao da mu se dopadaju. Tada me krenulo…

Kada mislim o željama i ciljevima u svom životu sjetim se kako sam te jednom srela u Tuzli na ulici i tada si mi onako usputno uz razgovor o zdravlju rekao: “želio bih da postanem pisac”. Tada si pisao svoj prvi roman koji je zaista doživio veliki uspijeh, ne samo u Bosni, nego i u inostranstvu, uz prijevode na nekoliko jezika. Želja ti se ostvarila. Ali, da li si u procesu nastanka romana “Inkapsulirana tijela” osjetio da ga nećeš dovršiti? Da li si osjetio strah od neuspjeha?

Želio sam ”biti pisac” jer je to lakše, mislih, nego biti ”pjesnik”, što bi bila kruna mojih umjetničkih ambicija. Kad je neko pjesnik, onda je sve, kad je pisac, onda je samo prozaista. Naivno, ali istinito. Zašto pisati stotine stranica jednog romana, ili desetke jedne priče, ako najvažnije, a malo je toga najvažnije, možete reći na pola stranice?! No, dobro, imaju romani kao forma svoju unutarnju potrebu za sistematizacijom određenog iskustva i u tom momentu moga života ta se potreba forme poklopila i sa mojom unutarnjom životnom potrebom. I imaju još jednu moć koju poezija nema, a to je da vlastito iskustvo prodamo čitaocu (i) kao njegovo, da ga se na taj način (iskustva) ratosiljamo. Poezija i u momentima kad se s njom do kraja poistovjetimo, ostaje samo lična, pjesnikova. Zato romane i prozu kao (od pisca) otuđena iskustva možemo prenositi i prepričavati drugima (kao u Bradburyjevu romanu Fahrenheit 451) dok poeziju ne možemo. Ona uvijek ostaje zakračunata u knjizi koju držimo u rukama. Valjda je zbog te njene unutarnje pogreške, čovječanstvo trebalo epsku poeziju koja funkcionira kao i sva ostala epika, masovno.

Što se tiče straha od neuspjeha, neuspjeh romana bi bio da se o njemu ne govori. Neuspjeh poezije bi bio da se o njoj govori, da se prepričava. Dok proza vapi za publikom, poezija raste u samoći, itd., da sve druge razlike zaboravimo. Dakle, napisao sam roman samo zato što se nisam bio usudio pisati poeziju.

Jedan književni kritičar mi je rekao da su tvoje pjesme narativne. To isto ponekad čujem i za svoju vlastitu poeziju, i to vrlo često zvuči kao da je to nešto loše. I Alkejeve pjesme su narativne, u neku ruku, da ne nabrajam pjesnike i pjesnikinje kroz stoljeća… Šta je za tebe narativna poezija?

Da, postoje, grubo rečeno, tri vrste pjesničkih procedura, formi, kakogod. Jedna je ta tzv. narativna (Baudelaire, Cohen, Carver, Bukowski…) koja se lako prevodi, druga bi bila tzv. jezička (u SAD je to čitava struja ”language poetry”) koja je praktično neprevodiva, ali nije i ne ”neprepjevljiva” i, na kraju, postoji i taj neki miks, jezičko-narativnog pjesništva kojim se u posljednje vrijeme proslavila, recimo, Monika Herceg. Nažalost, klasične poetske forme su praktično izumrle. Pojedinačne ”ekscese” kod nas vrsno ispisuju još, recimo, Marko Vešović i Asmir Kujović.

U recepcijskom smislu, ako i postoji zbrka oko vrijednosti jedne, druge ili treće pjesničke forme/procedure, ona dolazi iz prešutnog, nesvjesnog i općeprihvaćenog stava kako se poezija bavi vremenom ”sada i ovdje”, dakle, deskripcijom, dok se prozne forme bave vremenskim slijedovima i uzročno-posljedičnim vezama. Jasno je kako to više nije tako. 

Smatraš li da bosanskohercegovačka književnost boluje “ozbiljne, velike” teme, da joj fali humora i ironije?

S jedne strane si apsolutno u pravu – bilo bi, naime, dobro, da se okanemo rata, žrtava, sukoba i velikih nacionalnih priča, ne treba zaboraviti da su kod nas sve etničke priče uvijek nacionalne – s druge strane, ne možete literaturi (pisanju) davati naloge i upute. Čak i kad bi zamislili kod nas potpuno nemoguću situaciju da, naime, izdavačke kuće kreirajući svoju izdavačku politiku, namjeravaju kreirati i stanovito književno polje, imali biste skrajnute književne tokove gdje bi bujala autorska sloboda. Imali biste fenomen samizdat književnosti kao krajnost. Drugi problem s ovim pitanjem leži u činjenici da naša književnost nastaje u malom jeziku/jezicima. Po antropološkim i teorijskim zakonima takva je književnost osuđena na velike teme, a njen jezik, to je važno, na lažno uvjerenje o svojoj veličini. Male književnosti nužno grandioziraju svoj jezik, ili svoj nos, kao Pinokio. Pa sva se ratna povijest Balkana i BiH prelama preko ”grandioznosti” književnog jezika. Ili književnog nosa.

Tamo gdje se osjeti ”minornost” jezika i gdje se osjeti svijest o njegovoj nevažnosti, pojavljuju se marginalizirane, spasilačke poetike ženskog pisma, kvir književnosti, čak, dječije književnosti, pojavljuje se čista žanrovska književnost, pojavljuju se, kako ti reče, humor i ironija.

Jedno vrijeme vodio si radionicu kreativnog pisanja. Postoji li interesavanje za to još uvijek?

Nisam tada bio pretendirao bilo koga učiti pisanju, mada, nisam nesklon vjerovati da se i to može (na)učiti. Sveučilišta u svijetu plaćaju dobre pisce da drže kurseve kreativnog pisanja, nije to, dakle, bez đavola. Ono što sam se ja trudio sugerirati polaznicima jeste da se pisanje zasniva na čitanju, i da se to prvo valja savladati. Pokušavali smo tada na primjerima lirskih pjesama ili proznih dijelova misliti o tome kako se ona sve mogu razumjeti, i zašto baš na taj način. Ako u slikarstvu postoji naiva kao estetska i umjetnička vrijednost nastala rukama neškolovanih slikara, u književnosti je to praktično nemoguće. Prosto, bez čitanja nema pisanja. A kako čitate i šta čitate, tako ćete i to ćete i pisati, najjednostavnije kazano. Nije mi strana ni misao kako je pisanje de facto tautološka disciplina u oba smjera, em se isti obraćaju istima (čitaoci piscima, pisci čitaocima) i to na razini Vau-efekta prepoznavanja, em se pisanje uvijek čini nadopisivanjem onoga što ste već (na neki način) pročitali.

Postoji li jedna pjesma koja te prati cijeli život?

Da, to je pjesma ”Čist zrak” od Duška Trifunovića: ”Moj brat svaki dan ustaje u pet do pet / i odlazi na posao — / uz put kašlje / uz put puši / uz put diše čisti zrak…“

Rastao sam u sjeni dimnjaka drevne, moćne i velike tvornice. Sve je u toj pjesmi moje. S tim da je na mjestu brata kod mene bio otac. A danas, danas me najviše proganjaju moje pjesme. I imam dojam da me proganjaju samo one koje su uspjele. Možda je to kriterij za vrednovanje poezije? (Iako ne i muzike.)

Šta misliš o izdavaštvu u BiH danas?

Ako pod izdavačem misliš na kontinuiranu i prepoznatljivu izdavačku strategiju i politiku, onda izdavača i nemamo. Izdavači bi morali biti čuvari i pronalazači književnih vrijednosti unutar najšire shvaćenog književnog polja. Naši izdavači su samo preprodavači stranih knjiga i promotori poznatih imena. Njihovi književni festivali profaniraju i banaliziraju književnost svodeći je na zabavu i cirkusku atrakciju. Naime, ako već kanite napraviti ”književni festival”, onda njime možete promovirati ili književnost, ili pisca. Kod nas se ustalio taj tzv. ”star sistem” u književnom polju i književnom životu koji je u startu degutantan. Prosto vas uhvati jeza i bude vas sramota biti tu. Jer, književnost, prosto, nije to. I, baš kao što danas postoji žanr festivalskog filma, tako imate i festivalske pisce i festivalske knjige/naslove. Državne i privatne firme podržavaju ne samo takav književni ”star sistem”, nego i festivale redom. Državi je to alibi kako ona, eto, brine o kulturi, privatnicima je to dobra reklama, a izdavači više zarađuju. Što je najgore, ni učesnici festivala nisu adekvatno nagrađeni, ali piščevoj sujeti gode svjetla pozornice, crveni tepisi i mikrofoni u rukama. No, dobra stvar je što se odustalo od klasičnih pseudoprosvjetiteljskih načina promocija, pa umjesto dosadnih (pseudo)teorijskih palamuđenja kritičara onima koji knjigu nisu pročitali, danas ipak možemo očekivati više-manje smislene razgovore o knjigama. Kako je to oduvijek u svijetu.


No, na drugoj strani, ako književnim festivalom želite promovirati književnost, a ne imena, onda ćete morati zasukati rukave, uzeti knjige u ruke i naći vremena za knjige i autore izvan literarnih mainstreama. Tada ćete konačno morati otkriti jednog Ervina Mujabašića, jednu Vladanu Perlić, Tatjanu Bijelić, Adnana Repešu ili Adnana Žeticu, evo, da pomenem samo neka od mnoštva takvih imena autorica i autora koji se prvo moraju dokazati izvan BiH, da bi ih u BiH neko uopće čitao.

Postoji li pisac kojeg nisi volio (čitati), ali si s vremenom promijenio mišljenje?

Ne baš pisce, ali neke naslove više ne mogu čitati, iako sam se trudio. Time se pokazuje da se nešto nepojamno u meni pokvarilo. Literatura koja me fascinirala u djetinjstvu i koju sam zbog toga nabavio za svoju ličnu biblioteku, sad mi malo ili ništa ne znači, i to me rastužuje. O razlozima ne smijem ni misliti.

Vjeruješ li u spisateljsku blokadu?

Ne. Ali u odmor od pisanja vjerujem. Pa, posao je to.

Vrijeme je pandemije. Nedostaju li ti hoteli?

Sašo Podgoršek, slovenski filmski reditelj, je 1989. snimio kratki eksperimentalni film pod nasovom ”Prostor (po)gleda” (Place with a View) koji je sav jedna prekrasna antologija prizora koje pamti jedna hotelska soba: telefoniranje, vođenje ljubavi, igranje s djecom, depresivni gosti i tome slično. Iako je svojim fimom Podgoršek kanio artikulirati okvire-standarde naše svakodnevice ili, svakodnevice naše civilizacije, i u općoj kakofoniji prizora hotelske sobe naznačiti opću entropiju svijeta, to je bilo moguće upravo zato što je svaki gost (a taj sam) u njoj imao svoj život, svoju sobu.

Ne postoji bez razloga more dobre literature o toj ljepoti bjekstva u prostor koji jedno vrijeme mora glumiti da je tvoj. Ili u prostor za koji ti glumiš da je tvoj. Ta igra vlasništva nad prostorom je uvijek i dio igre o zamjeni identiteta. A ko je ne voli?!

 6,378 total views,  3 views today

Komentariši