Maša Kolanović, Poštovani kukci i druge jezive priče, Booka, Beograd, 2020.
PIŠE: Maja Abadžija
Kako li su nam samo prirođene stvari, razmišlja junakinja priče Beskraj, dok gleda svoje bebe blizanke izbezumljene nad zvečkama, šuškavim kolutićima, ogledalcima, trzajućim i bljeskavim stvarima (str. 118). Knjiga Maše Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče, kojoj ova priča i pripada, može se opisati kao niz studija slučaja o neraskidivoj vezi čovjeka i predmeta. Bilo da se ova međuovisnost manifestira kao opredmećenje ljudskog bića u kapitalističkoj mašineriji, ili volšebno oljuđenje predmeta time što se u njega upisuju intimne frustracije, tematsko određenje autorice neobično je precizno i nepogrešivo aktuelno. Konceptualno i stilski jasno zaokružena zbirka sastoji se od 12 priča, a tematske začetke možemo tražiti u još jednoj cijenjenoj knjizi autorice – Sloboština Barbie. Ovaj roman o ratnom odrastanju počiva također na istraživanju čudovatih sila koje nas vežu uz predmete, personificirajući vrlo poseban, žuđeni predmet – lutku Barbiku kojoj je dato da govori, ali i da komično izokreće nacionalne mitove i laži. No u Poštovanim kukcima, dekonstruirajući sveprisutnost i privlačnost boca vode s porukom, sveprisutnih smartfona ili krpica s eBaya, Kolanović odlazi još dalje, nastojeći demonstrirati kako se koprcamo u mrežama konzumacije kojima nas obmotava kapitalizam. Stoga i ne čudi ni metafora insekta s kojom se susrećemo odmah u naslovu, da bismo je razrješavali i dopunjavali značenjima i intertekstualnim vezama tokom čitanja.
No prije nego što se posvetimo kukcu kao nosećem motivu cjelokupne knjige, valja ponešto reći i o naslovnoj jezivosti ovih priča. Slučajno ili ne, poigravanje s konvencijama žanra horora i naslijeđem književne gotike povezuju ovu knjigu i sa drugim zbirkama iz pera spisateljica objavljenim u godini iza nas, baš onoj koju ćemo dugo pamtiti po dubokom osjećanju zebnje. U neočekivanim formama i kombinacijama sa SF-om, mitologijom i erotikom, horora je na pretek u Sladostrašću Asje Bakić. Horor je prepoznatljiv na nivou zlokobne atmosfere i u Svetkovini Magdalene Blažević: čedomorstva, preljube, okrutnosti svih vrsta odigravaju se pored rijeke Bosne koja zlosutno šumi. (Njima možda treba pridružiti i Lanu Bastašić, čiji roman Uhvati zeca, u svoj svojoj slojevitosti uključuje i motiv mraka koji obavija zemlju, metaforizirajući povijesno i ideološko crnilo koje priječi suštinsko razumijevanje, ako je ono uopšte moguće). Kolanović žanr, pak, koristi kroz postmodernističku igru preoznačavanja, ponajprije naslovne kafkijanske metafore, a žanrovske narativne strategije upotrebljava da oslika osobitu metafizičku jezu koja se javlja pred nerazumljivim, a sveprisutnim silama koje upravljaju životima njenih junaka i junakinja. Očigledno, strava i užas sasvim su adekvatni alati za pripovijedanje vremena u kojem živimo – prirodna reakcija na epohu koja cirkuliše između anksioznosti i beznađa, a posebno su upotrebljivi kada se piše o ženskim iskustvima koja su uglavnom fokus ovih spisateljica. Efektnije uviđamo gadost patrijarhata ako ga se protka makabričnom atmosferom (Blažević), a čak i otpor postaje lakše zamisliti ako se pojedini elementi kapitalizma dramatično očuđuju pomoću fantastike (Bakić), ili, kako to čini Kolanović, na nivou fantastične metafore izdignu iznad naturalističke slike stvarnosti.
Metafizička jeza koju osjećaju junaci i junakinje zbirke vodi ih ka spoznaji da humana vrijednost više ne zavisi od čovjeka samog, nego od nečeg toliko neuhvatljivog i stranog da ga se sasvim slobodno može doživjeti kao nečistu silu. Priče su ispisane iz te potmule, zjapeće praznine koja se otvara u nama samima i koju, čini se, više ne umijemo misliti, nego trudimo da je što prije zatrpamo i sakrijemo, a jedini preostali alat nam je – shopping. Na ovaj ili onaj način, u fokusu njenih priča uvijek je konzumiranje kao konačni čin integracije u sistem, uz zaostatak zgađenosti ili rezignacije. Konzumiranje je, čitamo u Poštovanim kukcima, upravo suština naše nimalo mistične vezanosti za predmete, a u nekim je pričama izvedeno sasvim doslovno; primjerice, u priči Kukci su gotovo kao ljudi junakinja će nastojati da kupovinom hladnog, depersonaliziranog IKEA namještaja poništi bolnu pojedinačnost starih jugoslovenskih komada na kojima se živjelo i umiralo. Drugdje, pak, autoricu interesuju drugi oblici konzumacije: medijska proizvodnja najodurnijih i najšokatnijih vijesti iz crne hronike (Crnilo), prevare telefonskih kompanija koje nam prodaju iluziju da najbližima možemo biti manje daleki (Revolucija) ili apsurdni ugovori s osiguravajućim kućama u kojima je ulog – čovjek sam (U slučaju doživljenja).
No gdje je tu horor? Kolanović je, zapravo, izvještila onaj stilski postupak koji natprirodno tvori od vrlo opipljive i poznate stvarnosti tek blagim podešavanjem optike, kao kad pokušamo promatrati svijet očima vanzemaljca, pa se natpisi na prodavnicama i putokazima ukažu kao neshvatljive geometrijske žvrljotine. Čudno, zazorno, jezivo – sve je to već sadržano u vrlo običnim radnjama koje izvršavamo svaki dan bez izuzetka. Tako na uznemirujući način sami predmeti kojima mijenjamo sve ono što nam nedostaje postaju nakazno „oduhovljeni“. Bit ću skandinavski siva, laka i moderna (str. 157) kaže junakinja, maštajući o sjajnom novom namještaju. Druga će pak naslutiti nesmireni duh tragično preminule majke u otužnoj gomili njene odjeće, pretrnuvši pritom od jeze u kojoj se sabiraju bol, gubitak, bijes i rezignacija. Senzacionalni medijski napisi, rijeka „updatea“ sa društvenih mreža, žamor notifikacija, čak i telefonski posredovan glas najmilijih samo učvršćuju našu distancu od neposredne stvarnosti. U toj se distanci postepeno otvara ambis. Javlja se shvatanje da stvari, u svim svojim oblicima, jesu uvijek neka supstitucija, dopuna, produžetak, i toga smo uvijek duboko svjesni, ali i pred tim djetinje nemoćni. Tako nas sistem omamljuje, nudeći nam uvijek, kao u bajci, mrvicu po mrvicu dok nas do kraja ne usisa.
Iako knjiga nikad ne gubi misao o cjelini, autoricu, dakako, uvijek prevashodno interesuje pojedinačna sudbina. To se dobro vidi na primjeru priče Živi zakopani: posljednja želja starice jeste da ju njeni nećaci pokopaju sa mobitelom i barem tri puta na dan sahrane nazovu kako bi se uvjerili da nije živa zakopana. Stari poevski horor motiv pretače se u porodičnu priču, ali i u satirični prikaz ovisnosti o tehnološkim spravama. Pritom, sve se odvija na pozadini ubrzane transformacije Dubrovnika u turističku meku, posredovane u svijesti pripovjedačice mobilnim notifikacijama koje ju navode ka popularnim gradskim destinacijama. Još jedan primjer je priča po kojoj nosi naslov i cjelokupna zbirka: nevolje s roditeljstvom i mučni razvod eskaliraju tokom posjete šoping centru gdje se dječak kafkijanski pretvara u žohara, monstruoznu kopiju onih koje njegova izmučena majka pokušava protjerati iz stana. Omaška koju dječačić pravi – poštovani kukci umjesto poštovani kupci – djeluje poput bajalice koja ga pretvara u kafkijanskog insekta, metaforizirajući poziciju čovjeka pred Kapitalom. Dakle: pojedinačno fantastično i natprirodno (dječak pretvoren u kukca, „živa zakopana“ starica) zoomirani je detalj na pozadini surovog stvarnog i kolektivnog (zlokobni svjetlucavi Konzum, Dubrovnik koji je više turistički park nego grad). Uspješnost priče zavisi u mnogome od optimalne „uštimanosti“ ove strukture – ukoliko preteže ideološki nivo nad individualnim, dobijamo priču poput Poštovanih kukaca čija se poenta cementira u fantastičkoj transformaciji. S druge strane, ukoliko je riječ o adekvatnoj sjedinjenosti, u najboljim slučajema neodvojivosti dvaju nivoa, dobijamo sjajnu, potresnu priču poput Beskraja koja neprekidno oscilira između rastrojene svijesti novopečene majke i brutalnih očekivanja koja od njenih performansi ima okolina. Time se, ujedno, uspijeva angažirano progovoriti o majčinstvu i načinu na koji ono proždire žensko tijelo i psihu (uz efikasno parodiranje motivacijskih poruka na pakovanju flaširane vode). Ukratko, Kolanović je najbolja kada vješto balansira; čim joj ravnoteža izmakne u priči se otvori rascjep. Primjer su priče Revolucija i Škrinja koje završavaju otvoreno, ali bez jasne mogućnosti da se u njih značenjski išta „dopiše“. Revoluciju zaključuje niz gnjevnih pisama telekom operateru koji junaka, zloupotrebljavaći njegovu starost, neprekidno pljačka, dok u finalu Škrinje dobijamo rastrojeni dnevnički zapis majke junakinje. Odabravši da priče okonča riječima samih junaka, autorica kao da izbjegava definitivnu poentu (kakvu imamo u Živim zakopanima ili Poštovanim kukcima), ali ni potpuno otvoreni kraj nije najbolje rješenje, jer snižava izvedbu inače sjajno postavljenih priča i ostavlja utisak nedorečenosti.
Konačno, neizostavno je pomenuti „kukca u sobi“. Iako se za nova vremena preoznačena Kafkina metafora insekta doima prilično očiglednom, čak prozirnom, čitajući Poštovane kukce možemo na tren zaboraviti njenu intertekstualnu potrošenost. Kolanović obnavlja aktuelnost Metamorfoze tako što metaforu značenjski multiplicira i „rasteže“: od naslovnog, nakazno preobraženog konzumenta pod čizmom Kapitala, preko buba koji tek protrče između redova u vidu prigodnog poređenja, pozadinskog motiva, nadimka junaka, pa sve do ideološkog simbola – rogatog U na zagrebačkim grafitima koje nedvosmisleno ukazuje na „žoharsku“ neuništivost fašizma. No ima i ironičnog, izvrnutog vitalizma u toj neuhvatljivosti i neuništivosti insekata koji se javljaju kao vinovnici raspadanja, neprekidno nas podsjećajući na nužnost promjene, ili pak predznak katastrofe nakon koje, nadamo se, možemo graditi bolji svijet. No čini se, satirični podtekst ove knjige poručuje, da je jedini vid otpora, bar zasad, ono komično bacanje papuče za „kukcem“. Naposljetku, to što su nametnici prodrli u svaku od priča u uvijek malo pomjerenom značenju ostavlja utisak stilske dotjeranosti i zaigranosti, služeći ujedno i kao poveznica između tematski disparantnih priča. Taj dojam pojačavaju i i autoričine timburtonovske ilustracije koje potcrtavaju žanr horora kao inspiraciju i potvrđuju da se razmišljalo o knjizi kao umjetničkom predmetu.
Poštovani kukci i druge jezive priče su Maši Kolanović donijeli zaslužena priznanja (pa i Evropsku nagradu za književnost). Čak i kada čitamo neke od slabijih priča zbirke, otkrivajući autorsku nedosljednost ili nedorečenost, jasnoća koncepta i izostanak plošne angažiranosti podsjećaju da je pred nama vrijedno djelo autorice od koje još mnogo možemo očekivati. Ova knjiga, ako ništa drugo, potvrđuje da se događaju dugo žuđena pomjeranja iz polja književne navike. Kreativno preoblikovanje uvriježenih umjetničkih i žanrovskih motiva i njihovo uvjerljivo situiranje u lokalni društveno-politički kontekst daje nove potencijale angažiranoj literaturi, održavajući njenu vitalnost i aktuelnost. Ako postoji ijedna zajednička karateristika spisateljica koje pišu u sadašnjem trenutku, onda je upravo to jedna zaigrana neobazrivost prema konvencijama, koju možemo samo pozdraviti, uz nadu da će nas u nekim budućim inkarnacijama bar ponekad oduševiti, kao što to, u svojim najboljim trenucima, čine Kukci.
MAJA ABADŽIJA je rođena 1990. godine u Nišu, Srbija. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dipomirala je na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski/hrvatski/srpski jezik (MA) i na Odsjeku za ruski jezik i književnost (BA). Književnu kritiku i esejistiku objavljivala je u časopisima SIC – časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, Riječ i smisao, Behar, Novi izraz, na portalima Bookvica, Strane i Prometej, te u zbornicima radova posvećenim književnosti i popularnoj kulturi. Članica je kolektiva mladih jugoslovenskih književnih kritičarki Pobunjene čitateljke. Trenutno se nastoji priviknuti na freelance život i istraživati ono što je najviše zanima: naučnu fantastiku i književnost koju pišu žene.
Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta
7,031 total views, 2 views today
