Ples na vodi
Sedmi septembar. Godišnjica braka. Tek se oporavio od mononukeloze, nije nam do slavlja, ali nešto moramo napraviti. Korona opet nadire, ali još ljeto, restorani nisu zatvoreni, i uvijek se može naći neko zgodno mjestašce za tiho slavlje.
Već sinoć smo odlučili da – pošto su naši najbliži ili na odmoru ili, zbog pandemije, nigdje ne izlaze – nas dvoje odemo u FortVier, novootvoreni restoran na obali vještačkog jezera u četvrti Schuytgraaf, Arnhem-Jug. Umjesto da, kao i obično, otimaju od vode i proširuju kopno, tu su Holanđani iskopali golemu rupu i napravili malo vještačko jezero. Oko njega izgradili veliko naselje: luksuzne kuće i stanove, sve sa lijepim prilazima, prostranim parkiralištima, malim trgovačkim centrom, pa čak i zasebnim pontonima-plažicama… I, narano, sve to “masno” naplatili.
Jedna prijateljica je nedavno bila u tom restoranu. Kaže da je veoma lijepo. Što se mene tiče, dovoljno je da je rekla samo da se restoran nalazi na vodi. Kraj vode se uvijek osjećam opušteno. Kad to kažem, odmah se sjetim nekih zgoda iz prošlosti.
Tako bih, recimo, dok sam studirao, ljeti na Boračkom jezeru s prijateljem Vlajom zorom odlazio u ribolov. Prethodnu noć često ne bismo ni oka sklopili, nego bismo, na terasi njegovog punca, rodom iz našega kraja, roštiljali, pili i dugo šutjeli, sa brijega na kome se njihova vijekndica nalazila gledajući mirnu, poput nafte crnu površinu Jezera. To su bili nezaboravni sati.
A onda bismo se, još za mraka, spuštali dolje, na obalu. Sjedali u stari čamac, koji smo u šali zvali Berge Istra, odveslali na drugu stranu Jezera i tu. u šaši, dugo sjedili, mameći šarane. Lovili smo ih na “noklice”. Te mamce bi prethodne večeri dugo i pažljivo pravio Vlajo – kao da pravi najukusniju poslasticu!
Džaba. Ujutro nam najčešće “nije ginula” ribarnica.
Fino smo D. i ja posjedili u FortVier tog jutra, sedmoga septembra. Jutro bez daška, sunčano, a površina vode mirna poput stakla. Mir, skoro prazna terasa, čokoladna torta i, po flamanski, specijalno pivo “u ranu zoru”.
Njegova me je tamna boja i podsjetila na one prelijepe noći na Boračkom jezeru.
***
Kad smo već kod vode, evo ovdje dolje pjesme iz zbirke “Tango aquarino”. Napisana je nakon jedne lijepe, mada tužne večeri s prijateljima, na terasi Jablaničkog jezera. Govorilo se, i šutilo, o bolesti, i rastancima. Poslije je prijateljičin muž, slikar-amater, inspirisan mojim stihovima, napravio umjetničku sliku, i poklonio mi je. Hvala mu. Evo te pjesme:
Tango Aquarino
Na terasi, ponad jezera, prijateljičine oči
Se pune suzama. Priča o bolesti, kćerki,
moranju da se bude jak.
Majci, uspavanci,
I ocu, glogovu kocu.
Slana, na slatku vodu,
Utoka bijesne, dušine,
U vanjsku, mirnu vodu.
Prijeko,
S onu stranu Jezera,
Žućkasto svjetlo picaferala, razbijeno-pa-sastavljeno,
Pleše na mrkim leđima vode,
Tango Aquarino.
Ima nas više, za stolom,
I dopušteno mi je da, na trenutak, otplovim.
Žubor je glasova tek meka potka
Glavi izgubljenoj.
Uskoro se valja, opet, rastajati,
Cipele obuvati,
Motor stare “rage”
Svojski usijati.
Zdvojan,
Zurim u čašu koju tužna žena prinosi usnama.
Sjajna kap na staklu, oštri bljesak mača:
Našto ikud ići,
Svoje ostavljati,
Kad krug je
Skoro
Dovršen?
***
(Vjetrenjače)
Iz zavičaja stižu loše vijesti. Ove zime, naskoro jedan za drugim, umrla još dva dobra druga, relativno mladi ljudi Afan H. i Đeno K. Afan je iz stare konjičke porodice, držao je ćevabdžinicu u centru Grada, ali i imao mnogo šire interese od samo ugostiteljskih. Zanimao se za politiku, istoriju Konjica, umjetnost i kulturu… Kao i Đeno, moj drug iz Markovićevih Reformista, Afan je redovno posjećivao naša književna druženja na Ognjištu Herzegovina lodges, i to i onda kad nas je samozvana malogradska “kulturna elita” uporno ignorisala.
I Đeno je, arhitekta po struci, bio čovjek širokih znanja i interesovanja. Volio je poeziju, obožavao Arsena, lijepo pjevao i svirao gitaru… Zbližili smo se kad smo na “prvim demokratskim izborima” pokušali “zapržiti čorbu” zadrtim nacionalistima. Naše druženje je, eto, potrajalo sve do njegove iznenadne smrti. Izgledalo je, barem kako sam čuo, da je tek malo prehlađen, pa su ga, više iz predostrožnosti, iz Konjica prebacili u Mostar. No, za par dana sve je bilo gotovo.
Afan je umro u trenu, od srca. Nije ni čudo. Taj čovjekje bio velika dobrica. Čini mi se da se brinuo za cijeli svijet. A, u njemu, sigurno, za SVE Konjičane.
Pogodile su me smrti ta dva čovjeka. Konjic bez njih za mene više nikad neće biti isti. Faliće mi, silno, ti vječno mladi momci.
A ona davna borbu reformsta? Pitajte vjetrenjače!
***
Opet idemo u FortVier. Ovoga puta s prijateljima. Mi vozimo. Nakratko se zaustavimo ispred njihove kuće i trubnemo im da izađu van. I dok se prijateljeva Bolja Polovina smješta kraj moje supruge na zadnje sjedište, i uredno veže pojas, njen muž polako izlazi, zaključava vrata i gega se ka autu. Primjećujem da su mu i kosa i brada dobro narasli. Eto te k’o bitlis! rekla bi mu moja baka Koviljka. A na moj upitni, iznenađeni pogled, njegova supruga tek procijedi:
“Ma pusti ga. Zbog korone još od marta nije bio kod brice. A u supermarket ide u sedam ujutro, kad je najmanja gužva.”
***
(Tlapnja 4)
Ležim u nekom podrumu, na niskom krevetu. Iznad mene je, znam, naš stan. Pola podruma je preuređeno u bolnički odjel, a pola u neku vrstu mjesne zajednice, mjesto na kome ljudi piju čaj i kafu, igraju karte, i čavrljaju.
U krevetu do mene gadno psuje i grdi neki prostak, a tihi ženski glas ga zalud umiruje.
D. me drži za ruku. Šutimo. Ništa ne boli. Osim što ne mogu ni da mrdnem. Kažem joj da bismo trebali gore, u stan, jer nam uskoro dolaze najstariji sin i unuka. A kad je ona u pitanju, i na nozi bih se uspentrao!
D. me umiruje, kaže da još malo dremnem, ima još vremena
I, čini mi se, nisam ni oko sklopio, a nje nigdje! Prevrćem se, slušam onog mamlaza kako “laje”, kad u drugom dijelu prostorije ugledam sestru i zeta. Otkud oni ovdje? Zar nisu u Hercegovini? Ljeto je, sezona, a oni su u to doba u zavičaju.
Tu je i jedna naša dobra poznanica. I ona bi, po nekoj logici, u vrijeme odmora trebala biti dolje.
U to začujem tupi udarac s “bolesničke” strane. S mukom razmaknem zavjesu, i ugledam onog prostaka kako prilazi prevrnutom krevetu. Na podu leži muškarac sijede kose i brade, orlovskog nosa i ćelav. Odmah ga prepoznam. Naš Stanuje blizu nas, ovdje u Arnhemu. Porijeklom je Tuzlak, znamo se još od prvih dana u Holandiji.
“Psovač” mu prilazi, saginje se i pipa vratnu žilu. Onda, prvi put stišanim glasom, veli: “Gotov je.”
U to s vana čujem zvuk auta. Dođe mi da vrisnem.
***
Sve se vraća, sve se plaća… Te noći, sedmoga septembra, me je sasvim iznenada napao virus meningitisa. Upala mozga i pluća. Saldo: osam dana vještačke kome, višemjesečni boravak u bolnici i na rehabilitaciji, i totalni gubitak snage.
Opet moram učiti hodati. Opet sve iz početka.
Goran Sarić
6,215 total views, 2 views today
1 komentar