Tmuran zbog problema s protezom – jednom preuska, drugi put preširoka, nikako da “sjedne” kako treba – juče se sjetih mog vrsnog druga – nas dvojica smo se, zapravo, oslovljavali sa: buraz – Emira Bate Memidžana. Bato je prije rata bio vrsni glumac Amaterskog pozorišta “Neretva” iz Konjica. Jednom je čak briljirao u igrokazu po motivima iz moje knjige poezije “Ipak ljubavne pjesme”, koji je uredila i režirala profesorica Lila Alagić. S tim smo igrokazom, osim u Konjicu, išli i u Zenicu, Mostar i Tuzlu, i svuda je bio primljen veoma dobro.
Bato je u ratu jedno vrijeme bio prevodilac pri španskom bataljonu UNPROFOR-a. I tada smo se, kad se moglo i stiglo, lijepo družili. Nas rat da rastavi? Ni slučajno!
Poslije je, kad mu je sve dokundisalo, i on “zdimio” vani. I to dalje od kuće nego ja. U Ameriku. Oženio se, on i njegova N, Visočanka, izrodili djecu i, čini se, tamo, u tuđini, lijepo “pustili korijenje”. Onako kako to pametni i sposobni ljudi i u pustinji i na kamenu umiju učiniti.
Ali onda se i on teško razbolio. Patio. Ali i junački borio. Nije mu se dalo napuštati ženu i djecu, pa makar je tamo gore, kako neki tvrde, ljepši i pravedniji svijet.
Hvali more, drž’ se kraja, ne veli džaba naš mudri puk.
A kad bi se ljeti, na odmoru, kako vele seljaci iz okoline Konjica: trefili u čaršiji – ja bez noge, a i on narušenog zdravlja – pravili bismo se kao da je sve isto kao kad smo ono tolkovali o ljubavi. Zezali se i zadirkivali jedan drugoga samo nama razumljivim gluparijama.
Ali i, opet, kreativno družili. Jednom smo, tako, u Herzegovina lodges na Boračkom jezeru napravili posthumnu promociju knjige pjesama našeg zajedničkog druga – njemu, čini mi se. i rođaka – u ratu poginulog vojnika Armije BiH Đenana.
Zadeveran bakterijama i virusima, već dugo ga nisam čuo. A pošto se na mojih nekoliko pokušaja da ga “dohvatim” putem vibera nije javljao, pošaljem poruku njegovoj supruzi: kako mi je Batan, šta je s njim?
I vrlo brzo dobijem zaušak koga sam se bojao: Emir Memidžan Bato, moj vrli drug i prijatelj, umro je 22. oktobra jebene 2020! Dženaza obavljena već sutradan, u petak, 23. oktobra te iste fucking godine na mjesnom mezarju u mjestu Skokie, država Illinois. Ožalošćeni…
A evo, – o prijateljima riječ – kakvu je meni Batan pjesmu napisao i poslao kad mi je bilo najteže, dok sam ležao u bolnici nakon amputacije. Ako to nije čovjek…
Šta bih ja da si ovdje?
Sjedim sam na Čaršiji,
Kamilicu o-čajavam,
Posmatram
Prođe pored mene
Zanosna, jedra
Bijelim lanom ogrnuta
Bez grudnjaka
Crnka
A trešnje crne
Hrustovi
Pod lanom skrivene
Mene mame
I nešto mislim
Šta bih ja
Mogao tebi
Učinit
Da te oraspoložim
***
(Bal vampira)
Korona nameće nova pravila. Uskoro će nam Vlada opet nametnuti lockdown – ne bunim se, ako će imalo pomoći, vrijedno je odricanja – pa smo otišli u kućno kino, kod sestre i zeta. Oni su nedavno nabavili beamer, pa sad svaku priliku koriste da se nacale pred veliko platno”.
No, večerašnja posjeta nosi i mali rizik. Zbog korone jedno domaćinstvo smije primiti najviše dva gosta, a nas je troje.
-Bena veze. Mene slobodno smatrajte polovnim,” namignem zetu, i “potegnem” gutljaj.
Uzdamo se u poslovičnu neefikasnost holandske policije. Jer, oni su obično žustri samo kad je pisanje kazni za saobraćajne prekršaje u pitanju!
Polovan-nepolovan, ja dobijam najbolju stolicu, daleko od platna pa se osjećam baš kao u pravom kinu. Ostali, kako ko: neko sa strane, neko za stolićem, a neko, bogami, zavaljen, i na kauču.
Kao feestvarken – ovdašnji izraz za slavljenika – zet je odabrao klasieker iz 1967. godine: “Bal vampira” od Romana Polanskog. Moram priznati da nisam odmah bio oduševljen njegovim izborom. Tu crnu komediju sam gledao jako davno, još kao momčić, i u sjećanju mi je ostala tek kao zgodan, simpatičan film. Radije bih nešto novije, pomislim. Ali kako slavljenici biraju…
Srećom, grdno sam se prevario. Film se, pri novom “čitanju”, pokazao pravim remek-djelom. Nevjerovatno spretno i inventivno urađen žanrovski miks komedije, horora, satire, pa čak i strip-filma je docnije inspirisao mnoge čuvene režisere, ali i glumce. Mene je, tako, mimika starog profesora, Ajnštajnu likom sličnog lovca na vampire, neodoljivo podsjetila na čuveni lik Manuela from Barcelona iz serije “Fawlty towers”. Cijeli film se tako, može “čitati” na mnogo načina.
Na odlasku, T. mi pomaže da siđem niz oštru strminu ispred sestrinih vrata. Imam utisak da ide prebrzo, i ne vodi dovoljno računa o “polovnom” ocu. (Baš te večeri sam, ničim izazvan, pao u dnevnom boravku i stukao zglob desne ruke.)
Tako me je – za mene oštra koraka – doveo do suvozačevih vrata, I ostavio. Probam da ih otvorim, ali me žigne u zglobu.
“Otvori mi, bolan, đe žuriš, k’o june? Vidiš da mi je natekla ruka!”
“Ako te boli, onda moraš doktoru,” veli sin, iziritiran, valjda, mojim neumjesnim poređenjem.
E, onda sam mu svašta izgovorio.
Pa mi poslije bî silno žao što momku, koji se zaista fino brine o meni, pokvarih lijepo veče.
Jebiga, kad su mi i živci polovni.
***
(vremešni majstori)
Kuća nam je već mjesecima u haosu. Jan, dobar drug čija su djeca išla u školu s našim momcima, nam farba i kreči hodnik i stepenice. Kako to radi po prijateljskoj cijeni, između dva lukrativnija “zadatka”, dogovorili smo se da to radi kad stigne. A kako sam imao upalu pluća, zbog isparavanja farbe i lakova jedno vrijeme nije smio da farba i kreči, pa su i ti sati tada bili otpali.
Poslije se i on razbolio, pa se sve baš odužilo.
Janu je sedamdeset, ali je još momčina. Krupan, žustar i vedar, bivši marinac, radi s lakoćom, i uživanjem. I priča. Puno. Lijepo nam je s njim, bez obzira što je u kući već mjesecima sve isprevrtano.
A vani, tamo nam dvojica još starijih staraca preuređuju vrt. I prije nam je on bio važan, ali sad, u novim uslovima, sa koronom i mojim jalovim šepesenjem, još je i bitniji.
Robu je osamdeset. Po struci arhitekta, imao je mali ured u Arnhemu, i bio prvi šef mojoj sestri, također “arhitetkici”. Rob je načitan i ima dobar, specifičan osjećaj za humor, pa smo se brzo zbližili. Prije korone smo ponekad skupa išli u kino, razgovarali o knjigama i tako. On mi je dao i prijedlog za knjigu koju upravo prevodim sa holandskog.
Elem, u bogatoj radnoj prošlosti, Rob je osmislio preuređenje mnogih vrtova i okućnica. Na moju molbu da nam dizajnira još ljepši stražnji vrt, Rob je to uradio, i pronašao kompana koji će njegove ideje provesti u djelo. Jaran se zove Wil, i još je stariji (!) od Roba. Zato sam, prije no što su počeli, bio malo skeptičan.
Ali, “momci” rade li – rade! Dvaput sedmično dođu s alatom i prikolicom i kopaju, ruju, sipaju plodnu, već nađubrenu zemlju na mjesta gdje će doći leje sa cvijećem. ruše staru, i postavljaju novu ogradu… A osam im “banki” čovječe!
Zapravo to ovdje i nije tako neobično. Jer, prosječan Holanđanin rad ne shvata kao kaznu, nego kao blagodet. Aktivan, em ostaješ u kondiciji, em zarađuješ novac. Zato mnogi ovdje ostaju u svom fahu i kad odu u penziju. Ali, razumije se, “na crno”.
Danas nam u posjetu došli Rob i njegova, dvadesetak godina mlađa, prijateljica. Časna starina je D. i mene upravo fotografisao za stolićem u vrtu, kad se, silazeći niz 3-4 stepenice, pokliznnem i padnem na leđa.
Njegova prijateljica pritrči da mi pomogne. Ljutito nešto promrsim, i odbijem joj ruku. Mogu ja to sâm! Samo što mi treba “pola sata”.
Poslije se opet žderem k’o cuko. Šta mi je to trebalo?
Samo još da ne postanem invalid i u glavu.
***
(Tlapnja 3)
Već sam o tome pisao: kad su me u septembru dvadesete doktori probudili iz vještačke kome, nekoliko dana sam imao jake halucinacije. Budan ružno sanjao. Ovo dolje je jedan od tih zapisa, pokušaj hvatanja krhotina, tlapnji iz podsvijesti:
Šest sati ujutro. S prozora one čudne sobe koja kao da je u Konjicu, a gleda na gradsku bolnicu u Arnhemu, vidim T-a kako izlazi van i u dvorištu se dugo domunđava s mladom, lijepom bolničarkom koja brine o meni. T.? U šest ujutro? Ne liči na njega! Ali kad su cure u pitanju…
U neka doba mlàci zašute, djevojka otključa vrata kuće preko puta, pa se oboje oprezno ušunjaju unutra.
Paperje magle, prhut ranog jutra, polako se diže i rastače visoko u zraku.
Nakon dugog vremena spokojno liježem u krevet. Potom se prenem, dok glavom još kolaju varljive slike.
Druga, a slična tlapnja: ista čudna kuća, samo sprat više. U velikoj sobi po podu i stolicama posjedalo puno ljudi. Ja na kauču, pokriven dekom. Pljušti kiša, a krov iznad nas šupalj k’o raspikućin džep. Po podu barice. Deka već mokra i teška, nemam snage da je pomjerim.
Pokraj mog kreveta sjedi mlada bolničarka što je jutros ašikovala s mojim sinom. Sklupčala se, koljena obgrlila rukama i oborila glavu ka podu. Šta god da je upitam, ona ni habera. Samo zuri pred sebe, i šuti. Brinem se da namlađi nije nešto “uprskao”, govorim kako je T. dobar momak, da će se, šta god je bilo između njih, ponašati kao džentlmen, da…
Ona ni da me pogleda, i uporno šuti. I tako satima.
A kiša lije li, lije. Odjednom se uplašim se da bi vlaga u električnim instalacijama mogla izazvati požar.
Goran Sarić
5,801 total views, 4 views today
