Predrag Finci
Skrivena građevina
1.
Velika, dugo zatvorena. Bez stanara. Od djetinjstva sam znao za tu zgradu, a dugo nisam znao što je ona. Rastao s njom, bila u mojoj ulici, bila moja, pa mi je bila dio djetinjstva, obična. Nije bila daleko od kuće u kojoj sam odrastao, ne više od tristo koraka. U istoj ulici, samo preko malog trga ispred Oficirskog doma, koji se tada zvao Dom JNA, pored Umjetničke škole i crvene zgrade s dva ulaza, onda Gajretova zgrada u kojoj je bilo amatersko pozorište, i tu je. Ulaz je bio zaključan, pa sam se sa drugim dječacima penjao uz strminu, sa strane. Spustili bismo se na skele, ponekad i do dvorišta. Tražili smo nešto, nismo znali što. Neko blago, neku svoju maštariju. Bilo je tu malih stakalaca, obojenih raznim bojama. Najradije smo uzimali ona zlatna. Mislili smo da zlatna najviše vrijede, jer su zlatna. Otac ih je jednom vidio u mojoj sobi. Nije ništa rekao. Mi smo se pazili čuvara. Imao je pušku – „paprenjaću”. Nisam ni danas siguran, ali mislim da je to bila zračna puška sa mecima koji su bili ispunjeni ljutim začinima. Ako te pogodi iz puške, to boli. Ako te tamo pogodi, ne možeš sjesti. I mene je jednom pogodio. Otac je rekao: „Opet si se verao po Templu, nemoj više tamo ići”. Tek tada sam se prepao. Pitao majku što je Templ. Ona mi je rekla da je to bilo mjesto gdje su se neki molili Bogu. Nije rekla koji.
Poslije sam sam, ne znam kako, saznao. Išao sam u blizini u gimnaziju, čije je dvorište za tjelesni odgoj graničilo sa Templom. Kasnije su tu, rekli su mi, prikazivani filmovi u doba sarajevskog filmskog festivala. Ja sam još onda, u srednjoj školi, znao da po ocu pripadam manjini, a manjina nisam htio biti. Pravio sam se da ne vidim Templ, s kojim je dvorište graničilo. Da mi je tada neko rekao da je to Templ, ja bih odšutio, možda samo kazao. „Je li?”.
2.
Tada sam već znao da je to bio Veliki hram, Il Kal Grande. Poslije saznao da je njegov arhitekt bio Rudolf Lubinski. Hram je imao 700 sjedišta, još više ljudi mogao primiti. Oni koji su u hramu molili međusobno su govorili ladino. Poslije Drugog svjetskog rata nije često bilo dovoljno vjernika ni za molitvu, pa u doba mojeg studija „Jevreji pokloniše Templ Gradu”. Rekonstruiran je 1965. Posao je obavio istaknuti sarajevski arhitekt Ivan Štraus, bijelu kamenu menoru pred ulazom napravo Zlatko Ugljen. Nekadašnji hram je nekoliko puta mijenjao namjenu, uvijek po darovnici trebao i uglavnom bio namijenjen „kulturnim djelatnostima”. I danas je to kulturni centar. U tome sam vidio nešto višestruko lijepo: hram je postao temelj i kostur jednoj kulturnoj instituciji, a ta institucija kulture je obujmila i sobom zaštitila hram.
3.
Jedan dan mi je pisao neki mladi doktorand, pitao me što ja znam o Templu. „Malo šta”. Sve što sam znao bila su opća mjesta. Možda sam mogao reći nešto o osobnim uspomenama, ali se suzdržah. Mogao sam o djetinjstvu, a i o radu kulturnih institucija koje su se uselile u nekadašnji veliki sefardski hram. Ja sam u prvoj takvoj instituciji, u Radničkom univerzitetu Đuro Đaković, najprije slušao nekoliko koncerata, gledao mnogo, a među njima i nekoliko vrhunskih predstava, onda dobrih filmova, poslije sve lošijih, trećerazrednih, a i pola jednog pornića (Možda je jedan od znakova raspadanja socijalizma bilo i to prikazivanje „filmskog škarta i nemorala” u Radničkom univerzitetu). Danas je nekadašnji Templ Bosanski kulturni centar. Hram kulture.
4.
Postoji nekoliko fotografija Templa. Rijetke sačuvane fotografije stvaraju u nama predodžbu o prošlosti za koju smo čuli, ali je nismo vidjeli. U njima svjedočimo o razlici (promjeni), premda pritom na njih ne gledamo s osjećajem ganuća, kakav gajimo u pogledu na ono što smo znali, gdje smo nekada bili. Na starom snimku grada je ono što je bilo „prije nas“, dokaz naše vlastite povijesti i povijesne utemeljenosti, nas samih kao povijesnih bića. Na predratnoj fotografiji hram je golem, moćan, bez ičega oko sebe. Na današnjoj stiješnjen između zgrada, samo mu kupola viri.
Ostaci nekadašnjih građevina su znaci, značajni tragovi, ali i bolne rane prošlog. Ono što je sada skriveno nije vidljivo jer je ostalo bez svoje ranije funkcije i svojeg nekadašnjeg značaja. Sarajevski Veliki hram je izgubio svoje vjernike 1941. Nestali u logorima. Hram je postao pusta bogomolja. Građevina bez funkcije. Bez nekadašnjeg značaja. Bez onih kojima bi bio od značaja.
Postoje građevine koje ljudi ne primjećuju, ali i one koje se same skrivaju, ne bi da budu primijećene. Takve su bile pod zemljom, poput rimskih katakombi, kada su se kršćani skrivali od progona tadašnjih vlasti, pa su ranim kršćanima u njihova skrivena skloništa bila i njihova svetilišta. Postoje podzemne bolnice, vojna spremišta, skloništa, sve ono što mora biti čuvano i dobro osigurano, nipošto izloženo pogledu i oružju neprijatelja. Postoje i one građevine koje su na zavučenim ili udaljenim mjestima, poput svetišta manjina i manastira isposnika. Ali, postoje i ona koje se vide, čak ističu, a u sebi kriju neku drugu građevinu. Takav je Partenon, takva je dugo bila Aja Sofija, takav je i sada sarajevski Templ, takav je i restoran u kojem ručam u Barnetu, a čiji su „okvir” zidovi i dva tornja napuštene i porušene protestantske crkve. I u Parizu su veliki bulevari progutali nekadašnje uličice, velike građevine male, višekatnice zamijenile kućice. U povijesti mnogih velikih gradova postoji i nestali grad, grad duhova. Na porušenom i razgrađenom gradi se novo. Što je sačuvano, dobilo je novu funkciju, a čega nema, ne treba ni biti. A u nekim slučajevima ne smije biti, poput spomenika bivšim vladarima ili nasilnim okupatorima. Na mjesto stare, nepotrebne, dolazi nova, korisna građevina, novi put, novi trg. U svakoj izgradnji i rušenju, čuvanju i uništenju zrcali se politika, kako ona urbanizma, tako i kulturna, vladajuća politika.
U rekonstruiranju je upisana promjena ukusa, povijest građevine, historija sredine u kojoj je ta građevina, „kulturna politika” te sredine, odnos prema kulturi Drugog, promjena estetskih stajališta. A u onome što se namjerno prikriva i sakriva otkriva se lice određene „političke kulture” i ideologije koja iza nje stoji. Arhitektura je jedina umjetnost koja je uvijek s nama, i kada je nismo nimalo svjesni. Arhitektonsko djelo je uvijek znak nečega. Ona je to i kada kao djelo nestane.
5.
U mojem djetinjstvu još su govorili Templ. Bio je to znak sjećanja, svijest o postojanju jedne građevine, njenom značenju i ljudima kojima je značila. Ne može se puno o ruševini, o uništenom, o onome što više nije živo. Danas rijetko koji stanovnik zna da je to nekada bila sinagoga. Nešto ima svoj puni smisao dok postoje oni kojima to nešto znači. Kada potone u prošlost i postane „povijesno i kulturno nasljeđe”, čak samo priča, tada više nema snagu događaja i ne pripada djelatnoj stvarnosti. Tako i stari jezici, i ljudi koji su ih govorili.
Kronike grada kažu da je Templ spominjan više puta. Iskupilo se puno svijeta kada je u Sarajevu 1930. godine otvarana sinagoga, tada najveća nadsvođena građevina na Balkanu; i kada ju je 1941. ološ i fukara uništavala; i kada je 1965. po prvi put preuređena u Radnički univerzitet; i kada je nakon 1995. ponovo preuređena, ovaj put u Bosanski kulturni centar. U onome što nastaje skriveno je (sačuvano) ono iz čega je nastalo. Tako je, u dosluhu sa Hegelovim pojmom Aufhebunga, ono prošlo ukinuto, a sačuvano. Doduše, na vrlo različite načine.
6.
Kao dijete sam u opustošenom hramu tražio nešto. Našao ponešto, ali ne i to nešto. Ni sada tamo toga nema. U svakom svetilištu, čim je izgrađeno, ima nešto prošlo, jer je Bog već otišao. Svako svetilište je prostor odsustva. A kada nestanu i njegovi vjernici, onda postane povijesna praznina. Koju polako prekriva vrijeme, druge uspomene, drugačije gradnje, drugi svijet. Jedno vrijeme bude sačuvana u riječi, onda se i riječ pretvori u priču, maštariju, bajku, u prošlo, nepostojeće, na kraju u nije ni bilo. Ja naravno ulazim u taj prostor s određenim iskustvom i dojmom, pa vidim ono što netko drugi ne vidi. Svaki pogled, svaka percepcija, svako stajalište, sve je uvjetovano iskustvom onoga koji gleda. I njegovim osjećajem, koji ispuni odsutno i izgubljeno. U susretu sa znanim vidi što je sada, a u sebi priziva i oživi prošlo. Dvije trajno sučeljene slike. Jedna drugu priziva, odbija, dopunjava i poništava. Sve dok postoji onaj koji se sjeća prošli događaj se ne završava. Stvarni događaj ostaje nedovršen i zato ni u sjećanju, ni kao prošli događaj nije miran, ni prošli. A sve dok je tako, on je ujedno i stvarni događaj. Prisjetih se kako sam jednom iznajmio sobu kod fine njemačke gospođe u graničnom mjestu, blizu Freiburga, na čijem univerzitetu sam u tom semestru bio. Jedan dan smo obilazili taj mali gradić, htjela mi gospođa pokazati što sve u mjestu imaju. Onda sam iza željezne ograde ugledao malo židovsko groblje. Htio sam ući, ali nisam mogao. Vrata zaključana, na vratima katanac. „Njih ovdje više nema”, rekla mi je gospođa, vidno uznemirena, onda se dosjeti nekog gospodina Blocha, „ali on je jako, jako star, vjerojatno više ne izlazi iz kuće”, nije ga odavno vidjela. Gospođa ništa više nije rekla, a ni ja je nisam više ništa pitao. Mrtvi jednom potonu u tišinu.
5,453 total views, 2 views today
