Spor, ali nedostižan
Kad me, pred zoru, ujede bešika, liftom silazim dolje, u wc. Svi moji hrču dok hodnikom odjekuju moji plitki skokovi na jednoj nožici. Smiješni i neujednačeni, kao u ranjenog zeke, s brkatim lovcem za vratom.
***
A sad o onima kojih nije bilo “kad je grmilo”.
Moj prvi učitelj holandskog, G.P, me je tom jeziku počeo podučavati još u azilantskom centru. Sa ratom iza leđa, ali i, još uvijek, duboko u kostima, ja i moja porodica smo već počeli gledati holandsku televiziju i slušali radio, polako se navikavajući na taj doista sasvim strani jezik. Jer, mada sam, u raznim prilikama, učio 5-6 jezika, ovo bješe novo iskustvo. Ah, to silno “pjevuckanje” i “hrakanje”- ništa ni s čim! Čekao nas je, dakle, dug put da savladamo te ravničarske “hijeroglife”.
Približno istih godina i sličnih interesovanja, G. i ja smo se brzo zbližili. U početku smo pričali na engleskom, da bismo, na moje navaljivanje, polako prešli na holandski. S dvoje male djece “u bagaži”, htio sam se brzo “primiti” na novo tlo, a za bilo kakav bolji posao morao si solidno savladati jezik.
I tako, naše druženje se još više intenziviralo kad smo otkrili da, osim muzike i knjiga, dijelimo i pasiju za stoni tenis. U prošlom nastavku sam spomenuo da sam kući, u Konjicu imao pravi sto za stoni tenis, i svojevremeno slovio za jednog od boljih igrača u najsjevernijem hercegovačkom gradu na Neretvi.
No, G. mi je odmah rekao da je jako, jako dobar u tom sportu. I da se, što se toga tiče, “malo čemu mogu nadati”.
No, ispostavilo se da razlika i nije toliko velika. Štaviše, nakon početnog zaostatka, uskoro sam s mojim “učom” stajao na ravnoj nozi. I odmah primijetio da moj drug nije “na ti” sa porazima. Kad bi izgubio, ušutio bi se, namrgodio, i brzo “otperjao” kući.
Postao je još i gori kad smo počeli da igramo u istom timu. Iako na istoj strani, ako bih bio uspješniji od njega, znao biti vrlo neugodan. Dobacivao bi, mrštio se, davao ironične komentare… Čak je i savjetovao protivnika kako da me “sašije”!
A kad sam ga jednom pobijedio na božićnjem turniru, potpuno je prestao dolaziti u naš klub. Smetalo mu, navodno, što galamim kad igram.
Dok je redovno pobjeđivao, to mu nikad nije smetalo.
Poslije se dugo nismo vidjeli, sve dok me, nekoliko mjeseci nakon amputacije, D. u invalidskim kolicima nije provozala parkom. Kad, eto ti, prema nama, na biciklima, učo i njegova prijateljica! Stanemo mi, prikoče oni. Kad sam im objasnio o čemu se radi, on se šokira. Napravi facu kao da je svijet propao. Čovjek samo što ne plače!
Ne volim takve situacije. Nema vremena, ni volje, za kukanje. Šta je – tu je. Idemo dalje. Zato brzo promijenim temu, nešto promrsim, pa krenemo dalje. Nas dvoje u jednom, oni u drugom pravcu. S obećanjem da ćemo se uskoro vidjeti.
Nikad se više nije javio. Još mi je pred očima ona njegova “šokirana” faca.
Ali da je samo on takav – ni pô jada. Nego, čini mi se da ima još naših “domaćina” ovdje koji na nas, Nove Holađanine gledaju blagonaklono samo dok šutimo, slušaju i radimo teže poslove. A kad – što je u ljudskoj prirodi – poželimo nešto više i bolje, poneki autohtonci nas najednom stanu gledati poprijeko. Jer, bože moj, svako treba da zna gdje mu je mjesto
Prije to možda i nije bio tako čest slučaj. Ali danas, u ovom trumpiziranom svijetu, situacija se znatno pogoršala. Što reče jedan moj sugrađanin: “Uskoro će Vas prijatno iznenaditi kad neko prođe kraj Vas, a ne opali Vam zaušak.”
***
(Dok dobuje kiša u ritmu tam-tama,,,)
Ležim i slušam kišu. Nemam volje da upalim svjetlo i uzmem knjigu. Dobro je i ovako. Mislim na prošlost u ritmu lupkanja kapi o prozorska okna. Noćas se sjetim torarica na Crnom Polju. Crno Polje je jedan od vrhova Prenja, a torarice su jako, jako niske kolibe, samo za prespavati. U tim sam potleušicama kao dijete nekoliko puta spavao sa ocem, kad bismo ljeti išli u posjetu baki, čobanici. Ona je tamo ljeti, s nekoliko “koleginica”, na nekoliko mjeseci dovodila stoku na ispašu.
Posebno bi bilo uzbudljivo kad bi – ovako kao noćas – padala kiša. Jer, te su kolibice veličinom više ličile na pseće kućice nego na mjesto gdje će spavati ljudi. Čak i onako mali, kao dijete – kost i koža, jedva bih se zavukao unutra, pod debeli vuneni pokrivač, i čvrsto privio uz oca, u strahu od vazda otvorenih vrata i planine. (Noću se sa okolnih brda znalo čuti zavijanje vukova.)
A kad bi pljuštalo, kao da ti po glavi tuku krupne kaplje!
Ipak je u tome bilo nečeg romantičnog. Valjda i zato, noćas, ne palim svjetlo, niti hvatam knjigu. Upravo suprotno: zaželim da ustanem izjurim van. Na plusak.
Samo što će to sad, s jednom nogom, zauvijek ostati neostvareni san.
***
Ne, nisam zaboravio ni naše pjevidruge. Uostalom, da smo imali više empatije, razumijevanja za komšije i sunarodnike, zar bi nas bilo više po cijelom svijetu, nego u sopstvenoj zemlji? Zato evo i crtice o lažnim prijateljima iz naših krajeva.
Nekoliko godina sam, naime, sarađivao s jednim našim sajtom lijeve provincijencije. Objavio mnogo – sudeći po reakcijama – dobro primljenih tekstova, i stekao, valjda, određen rejting kod čitalaca. Unaprijed sam znao da za te tekstove neću dobijati naknadu, i tu nije bilo iznenađenja.
No, ono je došlo kasnije. Kad sam, naime, dva ljeta nakon amputacije, prvi put došao u zavičaj da predstavim knjigu “Tri hefte do neba”, ispostavilo se da drugari sa sajta nisu uspjeli da organizuju planirano predstavljanje knjige – koja govori o mom teškom oporavku – u njihovom gradu. U vrevi ljetnih kulturnih događaja, za predstavljanje mog novog štiva nije bilo ni mjesta, ni vremena.
Može biti. No, i bez mog insistiranja, jedan iz uredničkog dvojca je preko prijatelja, “čvrsto obećao” da će sigurno doći na jedno od dva već utvrđena predstavljana knjige: ili na Boračko jezero, ili u šeher-Sarajevo.
Šta mislite, je li došao? Čak ni fucking sms-porukice!
A kad sam im to kasnije blago zamjerio – “blago”, jer ih cijenim kao urednike i hrabre ljude – “slabiji” dio uredničkog dvojca mi je odbrusio, doslovno, da ne pizdim: “Pa kad smo mi to jedni drugima ljeti slali sms-poruke?”
I u pravu je žena. Nismo. Samo što se ja nikad dotad u zavičaj nisam vratio na jednoj, umjesto na dvije noge.
Goran Sarić
5,730 total views, 6 views today
1 komentar