Vahidin Preljević : Musil i estetika izolacije


Vahidin Preljević

Musil i estetika izolacije

Napomene o jednoj (aktualnoj) mentalnoj figuri

*

Ne poprima li „godina pandemije“, u kojoj trenutno živimo, obrise jednog epistemološkog eksperimenta sa izolacijom? Da bi se prirodna katastrofa mogla staviti pod kontrolu, stvarni bolesnici idu u klinički izolatorij, oni potencijalno zaraženi u kućnu izolaciju, a svi ostali se također trebaju što više fizički distancirati od sugrađana, odnosno, u najboljem slučaju potpuno odvojiti od ostalih, kako bi se što više oslabio lanac prenošenja virusa. Ove oblike fizičke i socijalne izolacije prate i percepcijski modeli izolacije: da bi se shvatili uzroci pošasti, znanstvenici moraju „izolirati virus“, pod mikroskopskim pogledom virusologa običnom oku nevidljiva struktura patogena postaje vidljiva, splet uzroka se vizualizira, uzroci postaju čitljivi. Ali kako upojmiti posljedice i racionalizirati umiranje, steći pregled o tom beskrajnom nizu mrtvih? Na početku su još intenzivno cirkulirale slike haosa, bolesnika i mrtvih na nosilima, po hodnicima bolnicama, a danas, iako sve upućuje da je situacija mnogo gora nego proljetos, strahote ublažavamo tako što prikaze mrtvih potiskujemo slikama znanstvenika u zaštitnom odijelu koji pred koncentriranim očima drži epruvetu sa spasonosnim cjepivom, tom savremenom metonimijom izbavljenja u apokalipsi koju živimo. I svakako, tu je naš stari model raz/računavanja sa strahovima: izolirani u toplim domovima, preko ekrana, koji je inače gotovo otjelovljenje izolacijskog sloja koji nas odvaja od stvarnosti, mi slušamo ili gledamo brojke u kojima su apstrahirani svi ti mrtvi i zaraženi: objavljivanje statistike funkcionira kao svakodnevni ritual ponovnog uspostavljanja kakvog-takvog poretka, kojim, međutim, tek prividno uspijevamo savladati strah, jer se i statistička obrada podataka sama pretvara u događaj, u neku vrstu sportskog natjecanja između zemalja koje se „uspješno bore sa virusom“, i onih koje su „pred tim izazovom zakazale“. Trijumf metrike u našem savremenom društvu, koji je u jednoj vrijednoj knjizi analizirao njemački sociolog Steffen Mau, i koji dakle nije od jučer, i koji u vrijeme korone postaje samo globalno vidljiv, u tabelama koje kvantificiraju testirane, zaražene, oporavljene i preminule, a uskoro i vakcinirane u odnosu na broj stanovnika neke zemlje.

Podsjetimo inače da u čuvenom prvom poglavlju Musilova Čovjeka bez svojstava, Musil ironično razotkriva ovaj mehanizam stvaranja smisla, kad se pripovjedač naoko poigrava s jednim velikim raskolom u moderni: sve većim rastojanjem između svakodnevnog opažanja odnosno svakodnevnog jezika i znanstvenog diskursa preciznosti, koji daleko nadilazi perceptivna ograničenja čovjeka; roman odmah u nastavku nešto slično čini i s funkcijom mjesta radnje: nakon što je opisao urbanu vrevu, automobile, uzavrele ulice, on izričito odbija nužnost detaljnijeg prikaza prostora, čija se specifičnost gubi u urbanoj moderni. Taj postupak se ponavlja i u odnosu na pripovjednu konvenciju uvođenju likova: pripovjedač najprije fokusira pozornost na jedan par šetača, u kojima čitalac u skladu sa svojim horizontom očekivanja može prepoznati bitne, ako ne i glavne likove romana. Ispostavlja se da će ti likovi, jedan muškarac i jedna žena ostati anonimni. Odmah zatim slijedi i jedan simbolički, „ključni događaj“, koji proleptički ukazuje na glavnu radnju romana ili je simbolički anticipira:

„Ovo dvoje su odjednom zastali, jer su ispred sebe primijetili nekakvu strku. Već trenutak ranije nešto je iskočilo iz kolosijeka, bila je to jedna poprečna kretnja: nešto se okrenulo, pokliznulo u stranu, bio je to neki teški teretnjak koji je naglo zakočio i koji se, kako se sad vidjelo, nasukao jednim točkom na pragu pločnika. Kao pčele oko otvora košnice skupili se ljudi oko male mrlje, koju su ostavili slobodnu u sredini. Sišavši sa svog vozila stajao je u njoj vozač, siv kao papir za pakiranje, objašnjavajući nesreću grubim pokretima. Pogledi znatiželjnika su se usmjerili prvo prema njemu a onda oprezno prema dubini, u kojoj je polegnut na prag pločnika ležao neki muškarac kao da je mrtav. Zbog svoje nepažnje je stradao, bila je opća procjena. Ljudi su naizmjenično klečali pored njega, kako bi nešto učinili, otvarali su mu kaput i opet zatvarali, pokušavali su ga uspraviti, ili pak opet polegnuti; ustvari, niko nije htio ništa drugo nego popuniti vrijeme dok sa spasilačkom službom ne stigne stručna i ovlaštena pomoć.“

Žena iz onog šetačkog para reagira emocionalno, u skladu sa očekivanjima, dok se muškarac istodobno trudi da za ovaj događaj ponudi neki model tumačenja, koji očito nije osobito smislen, ali zato ima funkciju da ovaj događaj, koji je kao i samo vozilo iskočilo iz putanje, dovede u neku vrstu diskurzivnog reda:

„I dama i njen pratilac su prišli i preko glava i sagnutih leđa drugih ljudi osmotrili unesrećenog koji je tu ležao. Onda ustuknuše oklijevajući. Dama je osjetila nešto neugodno u žličici što je s opravdanjem mogla smatrati sažaljenjem; bilo je to neodlučno oduzimajuće osjećanje. Gospodin je malo pošutio i onda joj rekao: ‘Ova teška motorna vozila kakva se ovdje koriste imaju predug put kočenja’. Dama nakon ovoga osjeti olakšanje i zahvali se pozornim pogledom. Već je koji put čula ovu riječ, ali nije znala šta je put kočenja niti je to htjela znati; bilo joj dovoljno da je time ovaj grozni incident doveden u neki poredak postavši tehnički problem koji se nje više nije neposredno ticao. Već se sad čulo zviždukanje spasilačkog vozila, i njegova brzina sve je ove ljude koji su tu čekali ispunila zadovoljstvom. Kako su vrijedne divljenja ove socijalne službe. Unesrećenog su podigli na nosila i gurnuli u vozilo. Muškarci u nekoj vrsti uniforme su se brinuli za njega, a unutrašnjost vozila, koju je pogled mogao uhvatiti, izgledala je tako čista i uredna kao bolnička sala. Ljudi su se razišli gotovo sa opravdanim dojmom da se ovdje zbio jedan zakonit i propisan događaj. ‘Prema američkim statistikama’, primijeti gospodin, ‘tamo se automobilima godišnje ubije 190.000 a ozlijedi 450.000 ljudi.’“ (Musil 1978, str. 11)

Opisani udes stoji u dugoj književnoj tradiciji slučajnosti, koju je istražio njemački romanista Erich Köhler, iako ovaj konkretni književni udes daleko nadilazi svoju uobičajenu funkciju u sižejnoj strukturi. Musilov roman ovu scenu prikazuje kao odstupanje od postojećeg poretka, koji prekoračuje perceptivni prag ili „prag osjetila“, kako ga zove Bernhard Waldenfels, jer svojom pojavnošću privlači pozornost. No, ovo prekoračenje se ispostavlja kao privremeno, jer nakon kratkog momenta oklijevanja ili šoka, već se pokreću mehanizmi racionalizacije: stručna medicinska pomoć na jednoj strani i diskurzivna objašnjenja na drugoj. Posebno je znakovita alijansa diskursa krivnje i statistike: kao objašnjenje veoma brzo se nudi „neobazrivost“ unesrećenog subjekta, pri čemu znatiželjnici ovo odstupanje od ustaljenog poretka integriraju u jednu ekonomiju krivnje, koja njih same rasterećuje. Istovremeno, statistički podaci dodatno stabiliziraju perceptivni poredak: udes se čak na kraju ispostavlja kao potvrda trenutne strukture. Inače, prevođenje događaja u broj ima za posljedicu ne samo redukciju kompleksnosti, nego i poništavanja singularnosti: uostalom, taj akt transformiranja konkretnog događaja u broj u okviru statističkog izračuna, omogućuje njegovu ponovljivost, što je prema jednoj Waldenfelsovoj raspravi najsigurnija metoda anulacije izvan-rednog i ponovnog uspostavljanja poretka i redovne procedure.

*

U ranim dnevničkim bilješkama Roberta Musila, koje su nastajale negdje na samom početku 20.stoljeća, a koje spadaju u prva svjedočanstva o intelektualnom životu ovog, kasnije proslavljenog klasika evropske književne moderne, izdvajaju se čudnovata zapažanja pod naslovom Listovi iz noćne knjige monsieura le vivisecteura. Ona počinju jednom znakovitom fantazmogorijom o opažanju u stanju potpune izolacije:

„Stanujem u polarnom kraju, jer kad priđem prozoru ne vidim ništa do bijele, mirne površine, koje noći služe kao pijedestal. Oko mene je organska izolacija, počivam kao pod nekim ledenim pokrivačem debelim 100 metara. Jedan takav pokrivač oku osobe koja je tako udobno ukopana daje izvjesnu perspektivu koju poznaje samo onaj koji je sa 100 metara leda pokrio oči. – Tako to izgleda iznutra prema vani. Meni s tim u vezi na um pada jedna muha koju sam jednom vidio, interniranu u gorski kristal. Muhe su za mene inače nešto što iz neke estetske sklonosti koju još nisam podvrgnuo kontroli razuma vrijeđa moj – nazovimo ga tako – osjećaj ljepote. Ali to nije tako s tom muhom pod kristalom. Ona je zatvaranjem u jedan strani medij izgubila onu detaljnost, ono što u neku ruku čini osobenost muhe i pojavila mi se samo kao tamna površina sa tananim izraslinama. Sjećam se da sam ovaj osjećaj imao i za ljude koje sam neke večeri umorne od svjetla vidio na travnatozelenim brežuljcima kako ih pomjera narančasto-žuto nebo. Onaj osjećaj, naime, da su ovi likovi, koji bi me inače kao suma svojih detaljnih osobina iz blizine sigurno nečim povrijedili, sad u meni izazivali estetski ugođaj, nagovještavali osjećaj simpatije. – Tako i sad gledam izvana prema unutra i i summa sumarum ove perspektive izvana-unutra i iznutra-vani daju mi spokojan mir filozofa.“ (str.3)

Izolacija, koju mladi Musil inscenira u ovom fragmentu, polazište je za neku vrstu eksperimentalne forme opažanja, za jedan bazični estetski postupak, ali je ujedno  i pretpostavka znanstvenog (filozofskog) apstrahiranja: izoliranjem pogleda i izoliranjem objekta tog istog pogleda u uvjetima ekstremnog predmet opažanja gubi svoju oporost i nepreglednost, on se predaje kontroli: pogled osvaja prostor, i predmete unutar njega, tako da se reducira njihova potencijalna šarolikost i raznovrsnost; racionalizira se njihova haotična heteregenost a gubi se i njihova pojedinačnost (individualna ružnoća muhe nestaje pod tim izoliranim i izolirajućim pogledom ). Sav taj metež se zgušnjava u jednu sliku, zadobija zaokružen vizualni identitet. To je pretpostavka za sljedeći korak: pretakanje tako svedene, jednoobrazne slike u pojam, koji konačno dokida nesigurnost i „filozofu“ daje spokoj. Raznolikost je svedena, nemir prigušen, a poredak ponovno uspostavljen. 

* 

Musilov imaginativni eksperiment literarno reflektira perceptivno-epistemički obrat koji je u znanstvenim praksama i tehnološkim inovacijama pripreman tokom 19. stoljeća, a u čijem središtu se nalazi mentalna figura izolacije, koja, kako pokazuje Musil, jeste obostrana, odnosno pogađa i oruđe i predmet opažanja. Ona se ogleda u sve strožijem upravljanju pozornosti, njenom fokusiranju na odvojene segmente stvarnosti, čiji je rezultat fragmentacija osjetilne stvarnosti. Cjelovit pogled, koji je još karakterizirao doba prije pojave željeznice, i prije radikalnog ubrzanja koje je ona donijela, počinje se raspadati. Radikalno povećanje osjetilnog inputa u velegradima, dijagnosticirao je Walter Benjamin u svojim poznatim  analizama pariških pasaža, dovelo je do notorne disperzije odnosno rasipanja percepcije kao temeljne odlike opažanja u moderni. Jonathan Crary opet u svojim djelima pokazuje da disperzija percepcije ima i svoju drugu stranu: upravo zbog nemogućnosti da obradi svu tu silu nadražaja, i da ih poveže u jednu cjelinu, oko (osjetilo kao takvo) usredsređuje se na izoliranje, a zatim produbljivanje pojedinih čestica stvarnosti i analizu njihove nevidljive strukture. Analogija sa književnošću (i donekle drugim umjetnostima) nameće se sama od sebe. Moglo bi se reći da mikroskopski pogled pod kojim se ukazuju tanane mreže ćelija i atoma ima svoj pandan u sveobuhvatnom procesu internalizacije pripovijedavanja koje se odigrava negdje krajem 19. stoljeća, a svoj najupečatljviiji izraz nalazi u pojavi pripovjednih tehnika unutarnjeg monologa i struje svijesti koje osvjetljavaju dotad nedokučive prostore psihičkog aparata.

Osim mikrološkim ispitivanjem duše, nove naracije odlikuju se u isti mah i sklonošću ka raščlanjivanju vanjskih dojmova, suptilnom razabiranju nijansi, boja, mirisa i drugih senzacija: izoliraju se pojedini perceptivni momenti, izdvajaju detalji iz cjeline pojave koja se rastače u svoje elemente. Najupečatljiviji prirodnoznanstveni izraz ove nove impresionističke kulture je svakako djelo fizičara Ernsta Macha, koji je u svojoj utjecajnoj popularnoznanstvenoj knjizi Analiza osjeta za širu javnost objasnio tezu (koja je već uveliko kolala u prirodnoznanstvenim krugovima) da se ono što zovemo vanjska realnost zapravo sastoji od elementarnih čestica (osjeta, dojmova itd.) koje stupaju u privremene relacije i tvore provizorne sinteze, za koje se vezuju ugođaji (Stimmungen), osjećaji i volja. Ovi kompleksi se ukazuju pred našim spoznajnim aparatom, koji ih zbog jednog svog praktičnog, ali fatalnog mehanizma koji je povezan i sa  načinom funkcioniranja našeg pamćenja, usvaja kao stalne, stabilne i i supstancijalne pojave, kao tijela, gradeći na njima iluzije o njihovoj čvrstini i postojanom identitetu, koje onda semiotički prošivamo dajući im značenjski omeđene pojmove. A zapravo su svi ti spojevi elemenata višeg reda nepostojani kompleksi, ustvari fikcije koje imaju praktičnu, „misaono-ekonomičnu“ svrhu. Ali, to se, piše Ernst Mach u uvodnom dijelu svoje studije, pod karakterističnim naslovom Prethodne antimetafizičke napomene, ni u kom slučaju ne odnosi samo na fizičke pojave: „Nadalje, kao relativno postojan pokazuje se i kompleks sjećanja, ugođaja, osjećaja, koji se vezuje za neko tijelo, a koje nazivamo Ja (Ich).“ No, to ja, iako posjeduje samo relativnu  postojanost, daleko od bilo kakve stabilne veličine, i naša iluzija o njegovom kontinuitetu potiče od toga što se ono sporije mijenja od nekih fizičkih pojava, i što u sjećanju svoje ranije Ja imaginira kao prethodnicu svoga trenutnog identiteta povezujući ih u jedan kontinuitet. U frapantno lakonskoj napomeni, koja je ledila savremenike, Mach zaključuje:

Ja nije apsolutno postojano, kao što to nije ni tijelo. Ono od čega strahujemo u smrti, a to je uništavanje postojanosti, nastupa dobrahno već tokom života. Ono što nam je najvrjednije ostaje u bezbrojnim primjercima ili se u slučaju izvanredne posebnosti održava samo od sebe. No, u najboljem čovjeku nalaze se i individualne crte za kojima ni on ni drugi ne treba da žali. Dapače, smrt, kao oslobađanje od individualnosti, katkad može biti i prijatna pomisao.“

* 

Musil, koji će kasnije u Berlinu napisati disertaciju upravo o Ernstu Machu, u pomenutim mladalačkim dnevničkim zapisima već naslućuje da postupak izoliranja postaje ključna mentalna figura modernog svijeta, takoreći mehanizam nastajućeg diskurzivnog poretka, u kojem radikalna distanca promatrača ne pretvara samo u muhu u kristalu, ili ljude na livadi, u „tamnu površinu s tananim izraslinama“, u kojoj je raznolika, nesvodiva individualnost objekta poništena u korist totaliteta estetskog ugođaja, nego se i sam promatrač izolira sam od sebe, dokidajući samog sebe kao subjekt.

Izolacija, kao koncept apsolutne distance, u ovo naše doba, stotinjak i više godina nakon Musilovih bilješki, ispostavlja se, jasnije nego ikad, kao onaj misaoni i faktički fenomen, koji nas temeljno određuje. Korona, kako je popularno zovemo, ako i ima neki smisao, onda možda taj da je to naše stanje ogolila do kraja.


Odabrana literatura

Steffen Mau: Das metrische Wir. Über die Quantifizierung des Sozialen. Berlin 2017.

Erich Köhler: Der literarische Zufall, das Mögliche und die Notwendigkeit. Frankfurt/M 1973.

Robert Musil: Der Mann ohne Eigenschaften, Erstes und zweites Buch,. Bd. 1. Hgg. Von

Adolf Frisé. Reinbeck bei Hamburg 1978.

Robert Musil: Tagebücher. Herausgegeben von Adolf Frisé. Bd.  1+ 2. Reinbeck bei Hamburg 1983

Bernhard Waldenfels,: Sinnesschwellen. Frankfurt/M 1999

 4,571 total views,  3 views today

Komentariši