Nestali, izgubljeni, nepronađeni – oni “između”

Ženska čitaonica: bh. autorice

Elvira Mujčić, Deset šljiva za fašiste (prevod s talijanskog Jasenka Kratović), Buybook, Sarajevo, 2020.

PIŠE: Nikolina Todorović

Mukotrpno postojanje između osnovno je stanje i osjećanje kojim se u svom romanu Deset šljiva za fašiste bavi Elvira Mujčić, talijanska spisateljica i prevoditeljica bosanskog porijekla. Za početak, uzme li se u obzir da je riječ o romanu koji, ugrubo govoreći, autobiografski tematizira život bosanskohercegovačkih ratnih izbjeglica, njihov položaj u Italiji, te neprestani emotivni i fizički povratak u zemlju koju su nasilno napustili, onda je jasno zašto su svi likovi u knjizi, počevši od glavne junakinje i pripovjedačice, zapeli između: Italije i Bosne, budućnosti i prošlosti, života i smrti. Deset šljiva za fašiste uistinu jeste u prvom planu priča o izmiješanom identitetu izbjeglica koji se zasniva na tome da se i u mjestu iz kojeg su izbjegli, jednako kao i u mjestu u koje su izbjegli, osjećaju kao stranci:

Uhh, evo nas u Bosni!, reče Zeligo sretno. Candido nije odgovorio, gledao je kroz prozor kao da traži nešto u čemu bi se pronašao ili barem osjetio da se vratio, ali njegove zjenice su se brzo kretale, bez zaustavljanja, nije mogao da pronađe ništa što bi ga podsjećalo na dom (str. 92).

Tematsku okosnicu romana čini smrt nane. Naime, upravo ta prirodna smrt osamdesetogodišnjakinje, donosi porodici ne samo veliku tugu, nego i jedan novi izazov – sahranu. Na vrlo potresan, snažan i originalan način autorica se bavi sahranom odnosno dženazom, naglašavajući koliku važnost ona ima kako na pojedinačnom tako i na kolektivnom planu, zbog toga što, na izvjestan način, najbližima pruža osjećaj konačnosti, spokoja i zaokruženosti. Autorica naglašava važnost čina sahrane, i to na način da sahranu povezuje sa osjećanjem dostojanstva. Zaista, ako je dostojanstvo jedna od prvih stvari koje unesrećeni ljudi gube u dehumanizirajućim okolnosima poput rata, onda je jasno kako se obred sahranjivanja može gledati kao povratak dostojanstva koje –  umiruje i čini podnošljivijim prethodne poraze (str. 8). Zapravo, roman i započinje prisjećanjem ne porodično okupljanje na kojem se organizirao cjelovit plan, nacrt i proračun o tome kako će se obaviti dženaza nane koja je u tom trenutku još uvijek živa, te kako će se njeno tijelo vratiti u Bosnu. Na prvi pogled, ovakva situacija kakvo je detaljno planiranje sahrane živoj osobi, čitateljima/čitateljicama se može učiniti kao još jedna od grotesknih i tragikomičnih epizoda u romanu. No značaj ovog motiva je u romanu mnogo dublji.

Pripovjedačica će ubrzo ispovijedati i otkriti najveću porodičnu tragediju, a to je priča o njenom neporonađenom ocu, nestalom u ratu. Upravo zbog te zastrašujuće porodične tragedije, nepokopanih i izgubljenih članova porodice, sahrana se, kao ritual, obred, konačni ispraćaj, doživljava jako ozbiljno, afirmativno, bez imalo tužnih konotacija:

Osim toga, činjenica je da u našoj porodici do tog trenutka niko nije umro na normalan način, od starosti. Svi su umrli nasilnom smrću. Nisu čak ni bili stvarno mrtvi, bar ne za nas koji nismo priznavali poraz. Bili su nestali, izgubljeni, nepronađeni. Njihov nestanak bio je gori od same smrti i imali smo očajničku potrebu da svjesno postavimo granice podnošljivosti; morali smo napraviti selekciju boli, štaviše, isplanirati je, podijeliti je na korake i rituale kako bismo naučili da je razlikujemo od tragedije. Nana će biti prva koja će umrijeti prihvatljivom, shvatljivom smrću, i činilo mi se neophodnim da ispratim taj događaj na poseban način (str. 18).

Na tragu toga, vrlo je zanimljiv autoričin književni, ali i etički postupak kojim progovara o nestalom ocu. O njemu se, naime, šuti. Njegova djeca, supruga, majka, nikada na porodičnim okupljanjima ne govore o njemu. Ali njegovo prisustvo u njihovoj svijesti ne blijedi; on je onaj kojeg nisu pronašli, onaj što je odjednom, naglo nestao, onaj između života i smrti. Šta znači ta šutnja o ocu? Ona je, čini se, jedan od najsugestivnijih pokazatelja traumatskog sjećanja, nepomirenosti i nedorečenosti:

Trebamo o tome više razgovarati, predloži Zeligo. O čemu? Prije svega o našem ocu. Sama pomisao na to nas je skamenila. Razgovor je odmah stao (str. 80).

Na koncu, autorica se ovoj temi opsesivno vraća; izgubljeni, razapeti, oni u međuprostoru, javljaju se na nekoliko mjesta i u različitim oblicima. Izgubljeni sin, suprug, otac, razapeta porodica koja čeka vijest o nestalom, vječna zarobljenost u međuprostoru, u čekanju i nadanju:

Onda bismo pitali šta žele, šta možemo uraditi da im pomognemo, a oni su jednostavno odgovarali: Kad bi nam samo dali njihova tijela, kad bi ih samo pronašli. Tu bismo zašutjeli. Mi smo razmišljali o mašini za veš, o udobnim madracima, mi smo samo smišljali zamke kako bismo zavarali patnju, a njih dvoje su uvijek bili na oprezu: tvrdoglavi u svojoj boli (str. 86).

No nisu samo ljudi izgubljeni i zaglavljeni između u knjizi Deset šljiva za fašiste; autorica u nekoliko navrata vrlo poetično, nostalgično i odgovorno govori o Jugoslaviji, državi koje više nema, i o ljudima koji su ostali zarobljeni u njoj. Naime, iako je ovo prvenstveno priča izgrađena na relaciji emotivnih i fizičkih odnosa prema Bosni i Italiji, autorica na vrlo originalan način spaja sudbinu Jugoslavije sa intimnom životnom tragedijom:

Ušli smo u autobusku stanicu u Jajcu, a ja sam razmišljala o tome kako je čudno da za određene stvari tačno znamo gdje i kada su rođene, ali da se rijetko tačno zna gdje i kada su umrle. Gdje je umrla Jugoslavija? Možda nije na samo jednom mjestu. I sa njom, nestali su i oni, a da nikad nismo otkrili gdje (str. 95).

Drugim riječima, Jugoslavija je u njenom doživljaju izgubljena, nestala duša, jednako kao što je to u knjizi i otac. Štaviše, tu izgubljenu dušu Jugoslavije, Mujčić je sjajno personificirala i simbolizirala u liku čovjeka koji bez dokumenata, ličnih stvari, poput utvare, neprestano boravi na granici, nemoćan da igdje ode: Moj pasoš je istekao, jednako kao što je istekla zemlja iz koje dolazim (str. 64).

Mnogo je uspješnih postupaka i stilskih intervencija koje su roman učinile poetičnim, uspješnim i unikatnim. Ženska, odnosno dječija vizura rata jer unosi humor, ironiju i pogled na rat bez mržnje, što su osnovni elementi romana Deset šljiva za fašiste. No autorica i drugim postupcima očuđuje pogled na ratna stradanja, primjerice, kao što se izbjegava razgovor o nestalom ocu, tako se u romanu gotovo ne spominje grad iz kojeg je porodica izbjegla, i u koji se vraća na dženazu. Tek na samom kraju romana, otkriva se da je riječ o Srebrenici. Istina, po atmosferi bi se moglo naslutiti da je u pitanju Srebrenica, jer autorica na više mjesta sugestivno daje do znanja da je riječ o mjestu svima poznatom, i koje po nečemu kod svih izaziva nelagodu kada ga likovi izgovore:

(…) čovjek nam je poslužio kafu, upitao nas odakle smo, a Zeligo je počeo objašnjavati. Da smo porijeklom iz Bosne, a mene je riječ porijeklom užasno nervirala. Odakle iz Bosne? Eh, sad, bilo je dovoljno izgovoriti to ime i čovjek je zašutio, spustio pogled i odmahnuo glavom, kao da želi poručiti da nema riječi (str. 79).

Ipak, Srebrenica se prvi put jasno navodi u kafani u Konjević Polju, dok protagonisti traže nekoga ko bi ih odvezao u samo nekoliko kilometara udaljenu kuću. Također, autorica ponovo sugeriše da je sam spomen tog grada dovoljan da probudi različite emocije: kod nekih suosjećanje, kod nekih stid. U svakom slučaju, jedan od najzanimljivijih postupaka ove autorice jeste upravo to da napiše roman usko povezan sa Srebrenicom i genocidom, a da je čak imenom i ne spomene.

Među najsnažnijim postupcima romana je način na koji se herojski ratni narativi, mržnja i zatvorenost, ironiziraju, i to u jednoj od najpoetičnijih epizoda u romanu. Naravno, riječ je o umetnutoj priči sa kraja romana, koju okupljena porodica sluša sa kasete, a koju pripovijeda nana. U toj priči ona se prisjeća svog djetinjstva i Drugog svjetskog rata u svome selu, te toga kako je jedine prilike noseći šljive talijanskim fašistima, naučila brojati do deset na talijanskom. Jezik neprijatelja, usvojila je tada ne znajući da će se tragedija ponoviti; da će je jedan novi rat i nove okolnosti protjerati u Italiju, koja će ovaj put biti zemlja utočišta a ne fašista. Konačno, to nam govori i da je pred nama roman lišen patetike, narikanja, osuđivanja. Sasvim suprotno, Deset šljiva za fašiste roman je obilježen prvoklasnim humorom i, kako se to na samom kraju podcrtava, radošću koja nađe svoj put i u najmračnijim trenucima.


NIKOLINA TODOROVIĆ – rođena u Sarajevu 1995. godine. Završila srednju muzičku školu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Piše poeziju, prozu, književnu i filmsku kritiku. Svoje radove do sada je objavljivala u književnoj periodici, regionalnim elektronskim časopisima i portalima: Novi izraz, Život, Bona, Strane, Libartes, Astronaut, Nema, Afirmator, Kult… Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski.

Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta

 5,045 total views,  2 views today

Komentariši