Predrag Finci : “Stana, pjesnikinja


Predrag FINCI

Stana, pjesnikinja

Susreo sam u životu svakakva svijeta. Igrom slučaja, čak i nekoliko ubojica. Grubi, nasilni, odbojni. Nisu poricali svoj čin, ali se nisu ni kajali. To su ostavili junacima Dostojevskog. Imao sam dojam da su jedni svoje zlodjelo shvaćali kao izvršenje neke tamne pravde, čak se svojim činom ponosili i sebe smatrali junacima. Takvi su bili svi oni koji su ubijali u ratu, „po dužnosti”, ali i među „mirnodopskim zločincima”, koji su se uglavnom pravdali okolnostima, a uvijek tvrdili da su sebe ili nekog branili. Jednu osobu, po imenu Stana, čak sam i poznavao. Po prvi put sam za nju čuo kada me Milica sa sarajevskog Narodnog univerziteta zamolila da jedno jutro u pauzama nekog koncerta kazujem njene pjesme, ali nisam jer mi se cijela ta njena zbirka, naslovljena Moj ranjeni golub (1966.), nikako nije svidjela, ni naslov, ni pjesme, pa je to umjesto mene uradio moj drug, glumac za sve recitale, ali ni njegova neosporna vještina te pjesme ne učini mnogo boljim. Ali sam upamtio Stanin lik: sitna, svijetle kose, kratko ošišana, jednoruka. Stanina zbirka je izašla u Svjetlosti, u ediciji koja je objavljivala prve knjige mladih autora, u ediciji koja se zvala Nada i od toga Stana nije dalje otišla. S njom me upoznala poznata pjesnikinja D. Stana je nešto radila u bolnici, možda bila medicinska sestra ili službenica, pa je stanovala u krugu bolnice, čuvar na vratima pozdravio D., „Znam, ideš kod nje”, i mi prođosmo u to doba obično vrlo strogu kontrolu na vratima svih državnih institucija bez obaveznog legitimiranja i zadržavanja. Sjedili smo kod Stane u kući, pili rakiju, pričali, ona rekla i nekoliko svojih mlakih, neuvjerljivih stihova. Što je noć više odmicala, njeno ponašanje je postajalo čudnije, posebno kada je otišla D., a njen sin zaspao, pa sam prije ponoći naprosto pobjegao. Ona je poslije tvrdila da se još ponešto desilo, ali nije. Znam, jer sam pobjegao. Stana je voljela da šokira. Odjednom bi skinula svoju vještačku ruku, stavila je na stol pored sebe i onda naglašeno mahala patrljkom, gledala kako prisutni reagiraju. Vidio sam tada i njenog sina, dječaka Fjodora, poslušnog, bojažljivog malog Feđu. Pred spavanje je morao kleknuti pred ikonu ispod koje je gorila svijeća, pomoliti se i onda u krevet. Kasnije sam ga sreo, izrastao u nasmijanog mladića, došao jednom kao fotograf u pratnji novinara mjesnog tabloida, ovaj me nešto pitao, ja mu nešto rekao, a kada je Fjodor Feđa otišao pisac za mojim stolom mi reče da je Stanin muž bio neki Rus, njegovo prezime je nosila, „ali nije on Feđin otac, nego naš drug, pjesnik, na koga ti liči”, ja rekoh, „jest, pljunuti on, samo naš drug ni da čuje, kaže možda mu se omaklo, ne priznaje da je otac, a vidi se da jest”.

U Društvu pisaca jednog dana kao prasak odjeknu vijest da je Stana, pjesnikinja, svi je znaju, ubila sina. Dešavalo se to u našem gradu i ranije, ali sve ljude posebno pogodi kada to uradi jedan od njihovih, a još više zaboli kada se njima desi. Pjesnikinja postala ubojica. U afektu to postala. Uznemireni pisci su pričali da nije voljela sinovu izabranicu, spominjali sukob oko vlasništva malog stana na katu, tvrdili da se Stana popela uz oluk na balkon, provalila u stan i napala sina, udarila ga sjekirom. Imala je Stana drskosti, bila i jaka, baš kao neki muškarac. Sudac je došao do zaključka da sredovječna, a uz to jednoruka, sakata žena nije mogla prva napasti, prihvatio njenu tvrdnju o tome da se od sina branila i zato u svojoj presudi o „neželjenom incidentu” bio neočekivano blag.

Jednom sam Stanu opet vidio u kavani Društva pisaca, malo mi je pijana dobacivala, nije me prepoznala, s njom sjedila pjesnikinja D., nešto joj tiho šapnula, one ustale i otišle. Nitko nije s njom htio sjediti, na izlazu je ispratio muk. Onda mnogo godina kasnije, kada sam ja već odavno živio u Londonu, prihvatih njen zahtjev da bude moj facebook prijatelj, jer sada ja nju nisam prepoznao, ali poslije njene smrti, kada mi se slika u glavi sklopila, vidjeh tu izraze tugovanja za dobrom, dragom bakom Stanom. Kasnije mi je Miljenko Jergović rekao da je poznavao njenog sina, finog momka, ponešto je taj i sam napisao, sam i objavio, sahranjen je na starom sarajevskom groblju, a Avdo Sidran mi rekao da se pri pomisli na Stanu „mozak ledi”. Još sam saznao da su barem u dva slučaja pjesme Staninog sina bile riječi sarajevskih šlagera, jedan se zvao „Čuvar ljepote”, a i da je napisao dirljive stihove o majčinim rukama. Pročitao sam na nekom portalu da je Stana i pod starost imala sukobe sa susjedom, potukle se, novinar je o tome pitao, a i o sinu. Ona o sinu, “svojoj rani”, više nije htjela govoriti. Tako je u sebi, kaže, svoju muku podnosila. U tome bi možda netko prepoznao znak njene promjene, njenog kajanja i savjesti, a netko drugi konačno prikrivanje istine, i pred drugima, i pred sobom samom. U tome je strahota onoga što uslijedi poslije zločina: najprije se dogodi, a onda ga ubojica utaji, potpuno potiskuje ili, još gore, kao moralno opravdano djelo u sebi čuva i obnavlja. Ako je na kraju, kao što su neki sugerirali, Stana sahranjena pored sina kojeg je ubila, onda je to već u domenu potpunog mraka. Upravo je to dosljedno logici svakog ubojice, jer bi mnogi od njih, kada bi mogli, s mirom, u lice rekli svojim žrtvama da je ono što su učinili bilo nužno, pravedno, ispravno, s jakom vjerom da je pravičnost i moral na njihovoj strani. A blisko je to i onoj logici po kojoj su svi mrtvi isti i zato i žrtve i počinioci na kraju trebaju biti pomireni u vječnosti, čak položeni ispod zajedničkog spomenika, iako su različite posljedice njihovih djela, iako su iza njihovih života ostale nepomirljive stvarnosti, iskazane u potpuno sučeljenim idejama. U geometrijskoj beskonačnosti dodiruju se paralelne prave, ali se u životu, a ni u vječnosti ne mire ubojice i njihove žrtve, čak ni onda kada ubojica vjeruje da je i sam žrtva tragičnog događaja. Onaj koji je do kraja iskusio tragediju tog događaja nažalost više ništa ne može reći, ali ga barem živi ne bi trebali još jednom povrijediti.

 4,890 total views,  4 views today

Komentariši