Portret klupka u rasplitanju

Elena Ferrante, Lažljivi život odraslih (prevod Jovana Šego), Buybook: Sarajevo, 2020.

PIŠE: Maja Abadžija

U eseju La la ljudi iz knjige Doba kože Dubravka Ugrešić se ironično pita hoće li nas netko zaista (…) privesti u policijsku stanicu, ako priznamo da nam se roman Elene Ferrante ne sviđa toliko kao drugima. Unutar nadahnute rasprave o tome koliko savremeni čovjek nalikuje sovjetskom homo duplexu, stvoru koji izbjegava konflikte zarad duboko ukorijenjenog straha od drugačijeg mišljenja, internaliziranog do te mjere da se može nazvati stilom života, Ugrešić zasniva ideju o kulturi kompromisa u kojoj smo konačno dobili savršene, briljantne literarne i filmske proizvode o kojima se, izgleda, možemo samo usaglasiti. Uvijek oprezna, ironična optika Dubravke Ugrešić korisna je svaki put kada u književnom svijetu zavlada tzv. hype, pa tako i povodom novog romana spisateljice na koju se u pomenutom eseju referira (upravo one koja je osvojila „orden briljantnosti“, obično rezerviran za književnike). Lažljivi život odraslih pratila je masivna izdavačko-marketinška mašinerija, sve uz ugovor za hit seriju s Netflixom, prigodni merchendise, nekoliko kriptičnih intervjua anonimne autorice i histeriju na društvenim mrežama i u medijima. Oni koji su oprezni prema sveopštem lajkanju kao jedinom izrazu kritičkog suda – prirodno su skeptični.

Iako se, takoreći, ispod glasa, odnosno uglavnom izvan kritičkog diskursa, govorka o tome da je djelo Elene Ferrante samo natprosječni chick-lit, istinu o anonimnoj italijanskoj spisateljici valja tražiti s one strane nekoliko hiljada stranica krajnje uzbudljivog, intenzivnog teksta. Novi roman je zato uputno čitati kao dio i svojevrstan razvojni nastavak njenog obimnog opusa: on, naime, sasvim otvoreno sabira u sebi one prepoznatljive stilske i formalne karakteristike koje su autorici donijele slavu. Kombinujući intenzivnost svojih ranih, kratkih romana sa pojedinim elementima iz napuljske romaneskne tetralogije poput proze odrastanja, surove pripovjedačke iskrenosti i naturalističkog Napulja, Ferrante u novoj knjizi nam daje pomalo od svega što kod nje volimo, a pritom zalazi u dosad neistražene teritorije. Lažljivi život odraslih predstavlja osobenu, ‘zgusnutu’ inačicu Bildungsromana, ograničenu na specifičan životni period tokom kojeg se glavna junakinja i pripovjedačica Giovanna oprašta od djetinjstva, razotkrivajući skrivene mehanizme svakodnevnog života svuda oko sebe.

Ferrante je sklona da nas u tekst uvede sa jasne retrospektivne pozicije; u ovom romanu je jasno da se priča desila davno, pripovjedačica se prisjeća. Retrospektivni uvod u pravilu kod nje naznačava osnovni motiv pričanja i, time, svojevrsnu autopoetičku zabilješku. Ovdje, mapirajući precizno tačku u kojoj se njeno djetinjstvo okončava kao otkriće nesuglasja između vlastitog i roditeljskog doživljaja svijeta, pripovjedačica u prepoznatljivoj direktnosti dramatično objavljuje:

Ja sam međutim skliznula i još uvijek klizim u ove retke koji mi žele sročiti priču, a zapravo nisu ništa, ništa moje, ništa što je zaista počelo ili se okončalo: tek zamršeno klupko za koje niko, čak ni osoba koja u ovom času piše, ne zna sadrže li pravu nit priče ili se radi samo o razuzdanoj boli bez mogućnosti iskupljenja (str. 7).

Junakinje Elene Ferrante pričanje (i pisanje)  vide kao poniranje u ono nerazumljivo u nama, bilo da je to jedan određen događaj, kompletan ljudski život, ili, kao u ovom romanu, kraj djetinjstva, gdje je zamršeno klupko ujedno i priča, ali i sama pripovjedačica koja se pričanjem (s)poznaje.

Suprotno junakinjama napuljskog kvarteta, Giovanna dolazi iz pozicije društvene i ekonomske privilegije: djevojčica je iz dobrostojeće kuće, od roditelja nastavnika u elitnim školama, okružena dragim prijateljicama i uvijek u napregnutoj intelektualnoj atmosferi čitanja, pisanja i učenih rasprava. Ta mala harmonična sekvenca u uvijek disonantnom Napulju polako se raspada kada junakinja uviđa da se njen identitet dobre kćerke nepovratno kruni. Naizgled, razlog je banalan (neuspjeh u školi), ali ustvari, riječ je jednostavno o odrastanju, odnosno prvom prodoru porodičnog naslijeđa u njenu fizionomiju (Giovanna dobija lice Vittorije, konstatirat će surovo njezin otac). Očajnička potraga za samom sobom, odnosno, za svojevrsnom drugošću unutar sebe koja bi joj mogla ukazati na mogući smjer raspetljavanja klupka – to je okosnica ove priče, koja je vodi pravo Vittoriji.

Sestra Giovanninog oca predstavlja ustvari sve ono što je ovaj čovjek morao napustiti da bi sam sebe stvorio. Istovremeno uzor i upozorenje za Giovannu, Vittoria je crnim flomasterom obojeni pravougaonik na porodičnoj slici: strašilo iz djetinjstva (…) suhonjava i bezdušna spodoba, mutna figura koja čami po ćoškovima kuća kada padne mrak (str. 10-11), ali nakon rasplitanja prvobitnih predrasuda ukazuje nam se stvarna žena, putena i bučna, nametljivo brižna i pomalo vulgarna, toliko lijepa da je potrebno smatrati je ružnom (str. 40). Zastrašujuća mogućnost da bi mogla postati Vittoria, neobrazovana i osramoćena, usta punih nedostojnog dijalekta, nastanjena u najneuglednijem dijelu Napulja, rasplinjava se, u njenom krilu, u divljenje prema sirovoj životnoj snazi. Vittoria u sebi sabira nepomirive kontradiktornosti: ona je lekcija da je život uvijek komplikovaniji od apstraktnih ideja kojima ju je okružilo očevo mudrovanje – čuvarka vrata svijeta o kojem je godinama slušala samo najgore.

Nakon dramatičnog susreta s Vittorijom Giovannin je svijet raspolućen: ona traži svoju refleksiju u na dvoje prepuknutom ogledalu, manifestovanom u dva porodična portreta, ali i dva grada unutar jednog. Kako se njena ličnost preliva u Vittoriju, tako se i topografija njenog djetinjstva širi, otkrivajući jedan novi Napulj. Kidanja unutar junakinje i izvan nje tvore svijet ovog teksta spajajući sve elemente proze odrastanja – rez sa roditeljskim željama, prva prijateljstva i ljubavi, prva erotska iskustva – sa prozom grada. No ako su Ferranteini drugi romani bilježili uspinjanje na socijalnoj ljestvici, odnosno klasno uzdizanje putem obrazovanja, Lažljivi život odraslih tu linearnost sada komplikuje, nudeći vraćanje unazad i neprekidno osciliranje između jednog života koji, u očima junakinje, možda i nije sav za odbaciti, i drugog, koji se pred njom rastače i pretvara u nešto krhko i iluzorno. Fini buržujski svijet njenog djetinjstva skriva truljenje institucija braka i porodice. Marksističke večerinke koje organizuje njen otac intelektualac blijede pred rječitom službom božijom koju omađijano sluša radnička klasa. Iza siromaštva i neuglednosti radničkog Napulja ne vreba samo brutalnost, kriminal, bijeda, nego i ljubav, solidarnost, plemenito žrtvovanje za drugog. Gore je dole, a dole gore: njena vlastita porodica se raspada nakon očevog brakolomstva, dok Vittorijina mala zajednica, sastavljena od djece i udovice njenog bivšeg ljubavnika, iako daleko od idealne, nudi drugačiju i autentičniju mogućnost zajedničkog života.

Od Elene Ferrante smo navikli na živopisne prikaze žena na rubu, posve uronjene u njihove specifične patnje i radosti; ovaj roman ih sagledava kroz slomljenu prizmu građanskog braka. Iako je samo Margherita doista udovica, isto to su i Vittoria, koja pali svijeću pred slikom umrlog ljubavnika, ali i Giovannina majka, neprekidno izgubljena u brizi za muškarca koji ju je napustio, tek sjena prijašnje sebe. Odmotavajući se, klupko će Giovannu voditi tačno tom putanjom: i ona će se zaljubiti u zaručnika svoje prijateljice, bolno spoznati iznevjerenu žudnju, ali i odbiti da postane ona druga, odlučivši da umjesto toga napusti Napulj i odraste kao niko dotad nije (str. 307). Ferrante nam poručuje da se neke životne istine mogu prenijeti samo ženskom linijom, te, imajući u vidu da se ovaj roman odvija devedesetih godina, u vrijeme progresivnijih shvatanja ženskosti, naslućuje za svoju junakinju drugačiji život.  

Na izvedbenom planu, međutim, uočavaju se pukotine. Roman kao da pulsira od siline neizrečenog i nagoviještenog, uz izrazit izostanak onog epskog zamaha napuljskog kvarteta i dojam da je autorica nastojala kolažirati sve ‘svoje’ provjerene postupke i sabiti svoje tematske opsesije u ograničen prostor. Drugim riječima: Lažljivi život odraslih je suštinski porodična minijatura koja bi da bude široka društvena freska koja obuhvata promišljanja ženskog identiteta, uspinjanja/silaženja na klasnoj ljestvici, komplikovane međugeneracijske relacije, filozofsku polemiku između marksizma i teologije, upornu sjenu kriminalnog podzemlja… Ferrante se, čini se, u ovom romanu nije željela odreći ničega, ali nije sebi do kraja ni otvorila prostor da se razmaše. Iako nas vodi kroz devedesete godine, koje su u svakom pogledu daleko od skučenosti onog vremena u kojem su odrastale Lenu i Lila, obećanje nekih drugačijih ženskih sudbina tek je neupleteni konac romana.

O tome da li je riječ o nekoj vrsti kompromisa kojim bi se pomirio njen široki tematski interes sa tržišno povoljnijom kraćom formom – još će se raspravljati. Također, teško je oduprijeti se utisku da se roman neobično rimuje s ostatkom njenog opusa: sudbine napuštenih žena preslika su Olge iz Dana napuštenosti;  iako u pozadini, komplikovane relacija majki/majčinskih figura i kćerki podsjećaju na Uznemirujuću ljubav;izoštravanje motiva u simbole, kao što se to zbiva sa narukvicom koja prelazi od ruke do ruke, uvijek noseći sa sobom kontradiktorna značenja, tehnika je već viđena u Mračnoj kćeri, kao i poigravanje s motivima bajki iz napuljske tetralogije. Uz svu zavodljivost novog romana, postoji rizik da bi on kod već iskusnih čitatelja/ica mogao ostaviti utisak već viđenog. Iako je iskušenje ga da proglasimo briljantnim veliko, ta bi tvrdnja izblijedila čim roman situiramo u kontekst dosadašnjeg rada italijanske autorice. Stoga, recimo da je savršen, ali samo kao ulaznica u univerzum Ferrante za sve one koji još nisu posvećeni njenom vanrednom pripovjedačkom magijom.


MAJA ABADŽIJA je rođena 1990. godine u Nišu, Srbija. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dipomirala je na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski/hrvatski/srpski jezik (MA) i na Odsjeku za ruski jezik i književnost (BA). Književnu kritiku i esejistiku objavljivala je u časopisima SIC – časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, Riječ i smisao, Behar, Novi izraz, na portalima Bookvica, Strane i Prometej, te u zbornicima radova posvećenim književnosti i popularnoj kulturi. Članica je kolektiva mladih jugoslovenskih književnih kritičarki Pobunjene čitateljke. Trenutno se nastoji priviknuti na freelance život i istraživati ono što je najviše zanima: naučnu fantastiku i književnost koju pišu žene.

Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund

 3,918 total views,  3 views today

Komentariši