Marko Vešović
To znaš, Jakove
ČVOR
U snovima nekad Sarajevom batam
Da u rupama od granata
Malo postojim. Da se sebe sjetim
Iz dana kada pomalo sam nalik
Bio onima koji su Biblije,
U prašumi, gdje tisuć pogibli je,
Spokojno, kao u raju, listali.
I ne da pomislim, nego da osjetim:
Živjeti je bilo teško kao kamen
I lakše nego plamen.
I da iz te rupe vidim ljudsku vrstu
Bolje i, odjednom, izduboka smiren,
Oćutim se tvrdim kao čvor u krstu
Na kojem Hrist umire.
SAN O ANDRIĆU
Andrić kog nikad vidio uživo nisam
(Nije mi, eto, bilo dano)
Jednom se prisnio i meni.
Kao uvijek, svemu dalek i sam,
Šeta Kalemegdanom,
Svagda mi tuđim, nekako limenim,
A u tom snu – poprilično mojim:
Kao da ovo sve u Ermitažu,
Skupa s ostalim izlošcima, stoji.
Bio je to san negdje pred zoru
Kada snovi od Boga su, kažu.
Lice mu, ko vazda, nalik prozoru
Sa kapcima zatvorenim čvrsto
Pred ljudskom vrstom.
Razgoni vjetar jesenjim danom
Lišće, kao iz Šelijeve
Pjesme, koje posvema sano
Šapće nešto kao nieve, nieve.
Korak mu ne bodar, ali ne i žalan.
Korak mu nalik onome kojim
U vječnost odlaze dani
I moji i tvoji.
Ili ne odlaze nego Bog ih šalje.
I ne u vječnost, već u nikad.
Ne. Hoda kao seljak uz strmen,
Mada taj ga nije dao grmen.
Ili ne. Korak mu jednak i stalan
Kao ljudima u karavani.
Korak kojim od svih pisaca
Četvorojednog mog jezika
Otišao je – ponajdalje!
I dok u nevidljivoj karavani koraca,
Oko mene se vidokrug čisti,
A lišće u padu nieve šapće sneno
Kao da ponovo, na pismenom
Iz matematike, neko baca
Cedulje meni gimnazisti.
SABLJE
Veziljo, sve čvršće steziljo, svud s nama hodiljo,
u svemu vodiljo.
Fridrih Niče 1.
Lalićevi reci znaju mi ko mòre
Doći noću: san me probudio, u kom
Da pogubi me kušala je jela
Sa Bjelasice. Ne ona, već grane
Njezine: goleme i zelene sablje
Baš kao one iz Lelejske gore.
Ali se nije znalo: čijom rukom.
Možda o njemu zborilo je bablje
Žamorenje, ili graktale su vrane.
I u jelaku se stvorila vervela
Kroz koju se probijam, sa mukom,
Dugmad frcaju s moga odijela,
Konjska kopita stopala mi gnječe:
Kao Ćamilov zekan svaki bijesan,
A kao dorat Mašanov svi ržu.
I dok sam kmečao, pomalo ko zeče
Što lovački psi ga kraj Tare rastržu
U lugu, gledahu oči, skoro žablje,
Skoro odsvud me. I te oči kao
Da nikad nisu vidjele nebesa.
Pomislio sam: Da. To je pakao.
Gdje nečijom prevarom sam svabljen.
2.
Opet ustadoh. I to da zapišem
Ali i da dodam:
Ne znam ni sam već koliko zima
Ne dolaze, po mene, u snima,
Ničije korablje, niotkuda više.
No sad kad mi život kao mutna voda
Ode, priznanje si jedno zaslužila:
Nisi Žandarka, nisi ni Sibila,
Ali, dušo, pokašto si bila
Izvanredna, zbilja,
I bdilja
I snilja.
ARIJADNA
Srebrn praporac, jutros, u meni zvoni
i ne da mi ostati u svome stanu:
ko da me proljeće ka Dagestanu
Ljermontovljevom goni,
vuče me Miljacki, kao ka Visli,
zove u netuge, u nemisli,
iza kojih, možda, čekaju Sioni.
No u šetnji sjetih se sinoćnjeg sna gadna:
dovela me, svojom niti, Arijadna
do trga gde je milijarda usta
čovječjih gladna –
jer tako odredi Savaotov ustav.
A ja sve to gledam kao zadnja pička.
I planeta mi odjednom postade jadna
kao odjeća izbjeglička.
Već tisućama godina
ispod bešćutnih zvijezda
milijarde su ljudi, u budnom
čekanju dobra, posve uzaludnom,
– što je zaludnije, tim strasnije –
prošli i ko da ih nikad bilo nije,
pa me nekad čudi: otkud još rodina
na dimnjacima gnijezda?
A jedan koji siđe meni u dno
Kaže, kao vojvoda Prijezda,
Šapatom koji bješe sama svila,
Ne njima nego svakoj njinoj rani:
Vas vječita glad je othranila,
Nek vječita glad vas i sahrani.
ŠVABICA BEZ ĆORKANA
Snio sam ženu na konopcu.
Njome sve živo opčinjeno.
Velika čast bi bila kopcu
Da na zapešće sleti njeno.
Po nebu, što je za nju bina,
Leti dok hoda. Njoj sa uškom,
Gdje krijesi se kap rubina,
Zrcalom biva svako muško.
Oko nje pčele zlatno zuje.
Uzlove mrtve razvezuje
U meni smijeh usta njenih
Karminisanih u Geheni.
Smijeha toga bi strijele
Bešumno prošle i kroz zide
Mikerinove piramide.
A gusinjske joj mašu jele.
I pristao bih da do groba,
Poput misirski vjernog roba,
Za njome idem tim užetom
Što je nad gradom razapeto
I ne znam reći je li nalik
To blagoslovu ili božja
Kazna je što nam raja pralik
Dođe iz ženskog međunožja?
TO ZNAŠ, JAKOVE
1.
Jedan od onih smradova
Što vjeruju da su kadila
Kojima se u crkvi maše,
Ili možda od onih adila
Koji vjeruju da njina dova
Pomaže da teku rijeke naše
I sve što ne mogu prozrijeti –
Otmjeno znaju prezrijeti,
Ili od onih pljaškaša što broje
Nebrojene spence dröbne
I po svijetu, ne trbuhe svoje
Nego humke drôbne,
Oholo nose, jer bez mješine
Ne može biti starješine:
Barem 130 ne kila
Već oka na stočnoj imao bi vagi –
Taj u snu veli mi, kao bog dragi
Bespogovorno: Ti si došljak!
Ali ja gledam poljane
Kao grobovi travne
Možda stog što su davne
Ili to božja kosa se raskošlja
Krasnije nego lane.
2.
A ispod ukočenoga neba
Rasuta bila je svjetina:
Zagadila bi se i Cetina
Dinkova od njene bleke
I od sveg toga preko rijeke
Što prije to bolje treba,
Znao sam u snu, pobjeći
Kao od požara: žive u vreći
I svi su isti kao karike
Veriga – no u došljaku
S pravom su gledali ljudsku šljaku.
Pobjeći od divlje vike
Srednjovjekovnih njinih gozbi
Međ golognjatim sebrima
I kikota sredovječnih gospi
Sa njinim zlatima, njinim srebrima.
A sve to, ni za tren, nije jenjalo
Ispod zviježđa stalog.
3.
To lice koje se mijenjalo:
Čas lice jednog od onih čije
Prije rata su palije
Bubnjale po našim rebrima
Turski marš Mocartov, čas lice
Upravnika proklete avlije
Što kupi kuću blizu tamnice
Ko da je ljekar pa da je bliži
Pacijentima o kojim briži –
To lice i glas, okolne mrakove
Što unaviljči – to znaš, Jakove –
Probudiše me. Pomislio sam:
Dvadesetak sam godina sâm
Ko vojnik na mrtvoj straži.
I pravo da kažem, nekad čudi me
Kako i dalje važi
Predratno moje ime
U toj samoći. Ne, već u tom Niđe.
KAO PSETO
Meni, odavno željnom one bliskosti
koja potiče ravno iz kosti,
došao starac bijele brade.
“Ja sam”, veli, “ničiji adeš!”
Ako je ničiji istoimenjak,
da nije, možda, stoimenjak?
Ne bješe veseo, niti rastužen,
nemoćan ko Hrist sa selskih ikona.
I, ko oreolom, sjajnim rojevima
mušica okružen,
pominje utopljenike valjda s Ade
Huje, i glasom, koji na huj gora
liči, kaže mi da svi što su ikad
poginuli u bojevima
od Salamine i Granika
naovamo, ne već od iskona,
svak od njih spava sade
na dnu Mrtvoga mora
kao pseto.
Poznao sam ga po tome sade:
to je bio vladika Rade
koji je umro u sto dvadestoj
i došao, iz bestraga, da mi
u tom ne žiću nego slami
koja gori prisjedne na jade.
Čuješ li, posvudnji ne bože već ade?
PO MOME KREVETU
Po mome krevetu i po cijelu
svijetu bijelu
iz mog djetinjstva makljen
što je rastao kraj kolibe
za mrs, prosipa lišće raznih vrsta,
najviše brezino.
Ima tu čak i lišća svibe.
Današnjeg i lanjskog.
Ko da je zemljin šar popakljen
njim: gricneš li ga, ne rezi no
žeže. Ima tu vražjeg prsta.
Onog u meni, nipošto vanjskog.
I ukmetio se, ko u sedlu, netko
među njegove jake raklje.
Pomišljam: to je prizrak pretkov.
Mora da je glavosječa vrstan.
Il od onih koji se klati ne libe
ni sa kokardom, ni bez.
I sav blješti od skerleta banskog.
A dignutih vjeđa, kao peš zino.
To jest ko ludi Miličić Sibe
iz pjesme M. Crnjanskog.
Svašta sni vade iz mene, ko čaklje
utopljenike, ali mene inog.
Tad gledam zemlju pod nogama
i pogoditi kušam zaman:
šta je u meni još moje, šta već njezino.
No u snovima, i najluđim,
kad znam biti čak prosjak iz Trsta,
stihovi mi tuđi
znaju biti baklje.
I zahrđani čavao
iz Isusovog krsta
pokazuje mi, očima, Savaot
magnovenje zatim,
kao dokaz da ipak postoji
i da lično sazdao je makljen
koji ima lišće brezino,
svibino itd. i da treba dati
Bogu božije, a jezi jezino.
Gledao me kao da me svoji.
Lice mu crveno kao cigla,
dijamantska mu u mašni igla
divno stoji
ali, kao portir, bio je zastakljen.
6,716 total views, 2 views today
