Jasna Šamić
Nesretan slučaj
(odlomak iz romana)
Almi se činilo da Angela ima nešto od kipa Marije Magdalene, koji je izradio Gregor Erhart u 16. stoljeću ; ta čuvena skulptura nalazi se u Louvreu i visoka je 170 cm. Pogled je spušten prema zemlji, glava nagnuta. I Maria Magdalena ima blago kovrdžavu kosu, i toliko dugu da joj skriva bedra, pokrivajući joj jednu dojku i pubis. Usne joj odaju istovremeno i zadovoljstvo, i tugu, i skromnost, i radost, i ravnodušnost i zadovoljstvo. Obavještenje kraj svetice kaže nam da je živjela u pećini, gola, da joj je jedina odjeća bila kosa, da nije ni jela ni pila, i da se svake večeri dizala u nebesa da sluša koncert anđela.
Da, Angela je Almu podsjećala na ovaj lik što je neprestano slušao koncert anđela. Njih dvije će kasnije često ići u Louvre da se dive ovoj ljepoti.
Neposredno nakon vjenčanja, Angela otkriva da je trudna. Odlazi u Kotor da rodi, ostavivši muža samog u Beogradu. Pirodno je za nju da to obavi kod svoje kuće, sa majkom i rodicama, “ne daj Bože u bolnici”.
Rodiće dječaka, koga će nazvati Mario, i kojeg će dojiti dva mjeseca, prije nego što će se vratiti u Beograd suprugu.
Ona međutim i dalje ne voli ovaj grad, sad možda još manje nego ikad ranije. Izlaziće vani samo da bi vidjela neke pozorišne predstava, kao i jednu rodicu, koja će uskoro otići u Sjedinjene Države kako bi se pridružila suprugu, koji se u međuvremenu obogatio. Angela nikad nije znala šta je zanimanje njenog tetka, misleći, bog-zna-zašto, da je bio inženjer. Njegova kćerka, mlađa od Angele, ali već mlada i vrlo razmažena damica, pripadala je po Angelinim riječima toj novoj klasi prema kojoj Angela nije gajila nikakve simpatije. Ali ona je ipak bila njena rođaka, neko njoj blizak, kao što su joj bili i otac i brat, pa je voljela i nju, i podnosila je kao i svu svoju rodbinu.
Ubrzo će Angela jednostavno zaključiti da treba još da se obrazuje. Drugim riječima, kupiće voznu kartu za Kotor, preko Sarajeva i Dubrovnika, s namjerom da nakon posjete svom rodnom kraju, otputuje u Francusku na studij; ili na ponovno studiranje. Sa tek nedavno rođenim sinom u naručju oprašta se od svog supruga, istovremeno traži od njega da se raziđu sporazumnim razvodom braka. Da li joj je Kemo rekao ili učinio nešto što joj se nije dopalo, pa je tako naglo odlučila da ga napusti, Alma to nikad nije saznala. Sve što je znala bilo je da je Angela supruga smatrala pretjerano ljubomornim. Iako je bio dobar čovjek. Često je naglašavala taj njegov kvalitet pred Almom.
Čim je stigla u malu Veneciju, obišla je katoličkog sveštenika, svog dugogodišnjeg prijatelja, koji je sada živio u crkvi u Perastu, nedaleko od Kotora. Zatim je otišla kod profesora, koji je bio poznanik njenog oca, iako mlađi od njega, aristokratu u svakom pogledu, u koga je bila zaljubljena još od djetinjstva. Željela se i s njim oprostiti. A kad se ponovo našla s ovim visokim, vitkim muškarcem, dugih ruku i prstiju, ponovno je osjetila davnu stegu u grudima. On će je strasno poljubiti i tako se i sam oprostiti od nje. Našli su se u njegovoj radnoj sobi, u njegovoj vili, koja se nalazila izvan Kotora, u jednom luksuznom predgrađu na obali mora gdje su živjele samo bivše imućne obitelji iz tog kraja. Partizani im nisu oduzeli vile jer nisu bile u centru? Skorojevići i “funkcioneri “, ta cijela nova klasa, kako ju je prozvao slavni jugoslavenski disidenat crnogorskog porijekla Milovan Đilas, namjeravali su se nastaniti samo u centrima gradova koje su oslobađali. Dosta im je bilo prirode, u kojoj su proveli djetinjstvo i mladost, uz koze i svinje.
Angela počinje drhtati, još uvijek nostalgična za svojim srednjoškolskim godinama, kada je taj briljantni čovjek, jedan od najbriljantnijih intelektualaca, ako ne i najveći od svih koje je ikad srela u životu, bio njen profesor istorije. Kasnije imenovan direktorom Istorijskog instituta, on je bio jedini muškarac koga je Angela istinski voljela i cijenila.
Ipak, nikada neće razumjeti jedno: kako se to izuzetno biće, taj prefinjeni i inteligentni čovjek mogao oženiti tako glupom ženom, debelom i grubom snašom, koja nije znala ni hodati kako treba, ni govoriti, a kamoli pisati. Bila je gotovo nepismena. Nažalost, neće biti prvi put da uvidi kako se briljatni muškarci često vežu za mediokritetne, primitivne, čudovišne, i odvratne « ženturače ». Zašto? I njen brat, kako će ubrzo saznati nakon tog boravka u Kotoru, ostaviće svoju prilično lijepu i pametnu suprugu i početi živjeti sa jednom « švajcarskom Ksantipom, običnim švajcarskim šljamom ». Ova žena je bila majka jednog od bratovih učenika, uvijek je pratila sina na njegove časove violine, sjedala malo podalje, a nakon održane lekcije, izbacila bi sina van, i počela se udvarati Angelinom bratu: Kako ste vi krasan, sjajan, veliki majstor, kako ste lijepi, kako neodoljivi!
Ta okrugla žena, izbrisanih crta lica, gotovo bez očiju, koje bi zatvorila šapućući mu tako da je sad imala samo kapke, bacila se jednog dana Angelinom bratu u zagraljaj, i brat je istog časa napustio svoju zakonitu suprugu. Podlegao je laskanju. On, koji je prezirao cijeli svijet, pao je jednom zauvijek pod papuču ovog « gnusnog stvorenja ».
Angela ostavlja sina kod roditelja, koji su ponosni što su u porodici dobili novog muškarca, i odlazi u Pariz preko Beograda.
Hladna je kao mramor pred Keminim suzama, koji je moli da ga ne napusti i da joj ne oduzima dijete.
“Nikad ga više nećeš vidjeti”, bio je njen odgovor na njegova preklinjanja.
Sve što će Alma znati iz ove priče jeste da je ocu bilo zabranjeno da viđa sina i obrnuto. Kako je u tome Angela uspjela, iako je komunističko društvo gotovo uvijek bilo na strani majke, Alma neće nikad ni saznati.
U Parizu će Angela ostati jedno kratko vrijeme, prije nego što će krenuti za Strasbourg. Tamo će se upisati na studij filozofije i sociologije i upoznati onu koja će ostati do kraja jedna od njenih najboljih prijateljica u Francuskoj, Anne, iako je ova bila ljevičarka, dok je Angela sve više tvrdila da je desničarka. Da, Anne će do kraja Angelinog života ostati njena bliska prijateljica, mada “ograničena”, čak i glupa, jer je podržavala “glupave ljevičare”. U Strasbourgu su bile nerazdvojne iako je Anne zauzvrat tretirala Angelu kao krajnju desničarku, optužujući je da obožava fašiste. Svjedočeći jednom njihovom telefonskom razgovoru, Alma će se definitivno uvjeriti da Angela nije mirna osoba, planuvši pred Almom dok je razgovarala sa Anneom, rekavši joj da nikad ništa nije razumjela ni o zločinima, ni o fašistima čija su ideologija i djela bili daleko od zvjerstava koja su počinili nacisti tokom Drugog svjetskog rata. Nazvati fašiste ratnim zločincima, po Angelinim riječima, značilo je « polupati lončiće », pomiješati ideologije što bi takođe trebalo značiti da je ljevica glupava, ali vrlo moćna!
Nakon završetka studija na Univerzitetu March Bloch u Strasbourgu, gdje preživljava zahvaljujući prevodima sa francuskog na srpskohrvatski i s francuskog na engleski jezik, Angela odlazi u Pariz. Tu pronalazi posao u agenciji za zapošljavanje i stan u 12. rondismanu, nedaleko od Montreuilla, iako mrzi taj kvart. Ali nema izbora.
Podnosi zahtjev za francuskim državljanstvom i lako ga dobiva. Kao ime uzima Esther, prema ličnosti iz knjige o Esther iz Starog zavjeta.
Porijeklom iz Judeje, Estherino pravo ime bilo je Hadassah. Ona će tek kad uđe u kraljevski dvor dobiti ime Esther. Esther se u Bibliji pojavljuje i kao žena velike pobožnosti, velike hrabrosti, velikog patriotizma, poznata i po svojoj razboritosti i odlučnosti. U židovskoj tradiciji ona je simbol Božije volje koja je spriječila uništenje cijelog jevrejskog naroda, zaštila ih i osigurala im mir u vrijeme progonstva u Babilon.
Prema istoj tradiciji, Esther je bila vrlo lijepa. Lijepa kao “noćna zvijezda”, koju su Grci nazivali Astara. Što se tiče Angele, ona nije bila ni vrlo lijepa, ni Jevrejka. Ali je zato bila veoma naklonjena i lijepim ženama i Židovima. Čak je bila uvjerena da je u svojim bivšim životima bila Jevrejka i zbog toga su je progonili kozaci. Živjela je dakle i u Rusiji, gdje je bila jedna od carica. Da, vjerovala je u reinkarnacije po kojima je, kao slučajno, uvijek bila ili princeza, ili kraljica, ili grofica, nikad neka siromašna jugoslavenska Ciganka, još manje afrička ili američka siromašna crnkinja.
Kad je trebala da izabere svoje ime i prezime u Francuskoj, željela je prvobitno da se zove Marie de France, objasnivši vlastima da je u svojim prethodnim životima često bila princeza. No, rečeno joj je da je to ime rezervisano samo za prave kraljice na ovom svijetu.
Pri povratku iz Strasbourga u Pariz, Angela alias Esther se upisala na doktorat iz sociologije na Sorboni, pod rukovodstvom filozofa Raymonda Arona. On je po njenom mišljenju bio jedan je od rijetkih stvarnih filozofa, daleko od one osrednjosti koja je krasila isprazne francuske filozofe, trenutno u modi. Osim toga, bio je to izuzetno hrabar čovjek. U svom « Opijumu za intelektualce » oštro je kritikovao sljepoću pariških intelektualaca u pogledu na komunistički režim. Angela se mogla s njim u tome samo u potpunosti složiti.
Aron ju je želio uzeti za svoju asistenticu, kako bi je zadržao na fakultetu, ali tome se usprotivio mladi filozof, André Glucksmann. On je bio Aronov učenik i Angelin kolega. Njega će slijediti i ostali studenti, poštovaoci Mao Ce Tunga i Che Guevare, koje Angela naziva budalama, gomilom idiota, ljubitelja blata, i to pred svima, a tim riječima je krunisala i samog Marxa ; studenti će zbog toga maltene organizovati manifestacije protiv nje, kao pripadnice totalitarne desnice. Nakon toga će Raymond Aron, unatoč svojoj hrabrosti i mišljenju prilično različitom od ostalih, takozvanih mondenih intelektualaca, početi da odugovlači s odlukom o Angelinom angažmanu. Na kraju će Angela biti zgađena svim time i čim bude odbranila doktorat, napustiće seminar ovog uglednog filozofa, koji je cijeli život ostao u sjenci velikog Sartrea, prema kome Angela nikad naravno neće osjećati ništa drugo do prezir.
Na samom početku svog boravka u Parizu, i sama će ipak poželjeti da bude moderna i obrazovana, kako je govorila. Tako će se upisati na seminar jednog velikog psihoanalitičara.
– Ali od prvog dana, psihoanalitičar nam je poručio da za ružne osobe nije poželjno da slijede psihoanalizu; isto je vrijedilo i za hendikepirane i za ljude sklone samoubistvu, za njih je najbolje da ni ne pokušavaju da se upuste u tako nešto, jer analiza bi za njih mogla biti čak kobna. Što se tiče siromašnih, oni su a priori isključeni.
Angela je povikala : “Poštovani profesore, ako sam dobro razumjela, psihoanaliza je rezervisana samo za ljude koji su lijepi, bogati i pucaju od zdravlja. Budući da je tako, napuštam vaš seminar. »
I istog časa je napustila seminar i slavnog profesora, nikad se više ne pojavivši.
To je i razdoblje studentskih nemira. Maj 1968. Angela vidi nepodnošljiv nered na ulicama, posvuda kamenje, ozlijeđene ljude, prevrnute automobile, vrištanje sirena. Ulazi u dvorište Sorbone kako bi bolje razumjela šta studenti žele. I šta tad ugleda ? Posvuda samo portrete Maoa, Chea, Marxa, Lenjina … Angeli je pozlilo, samo što se nije onesvijestila. “Ali to su kriminalci. Ti ljudi podržavaju kriminalce”, uzvikuje ona, ali je niko ne čuje. Tada će napustiti dvorište Sorbone da se nikad više neće vratiti na taj čuveni univerzitet.
– Bila je to samo gomila lopova, muškaraca i žena koji su imali veliku želju za destruktivnošću, njihov jedini cilj bio je uništiti sve – rekla je Angela Almi. Imala sam običaj da susrećem velike kontraste u svojoj domovini. Upoznala sam izuzetne ljude, prave aristokrate duha, izvanredna bića, pored onih primitivaca i barbara, potpuno nepismenih. Ali ovdje je sve bilo osrednje. Sve je bilo lako, dostupno, bilo je posla za sve, smještaj nije bio skup, kao ni sve drugo. A istodobno je sve bilo dosadno.
– Znači da su se zato studenti pobunili 68. godine : protiv raja. Razumijem ih, iako sam u to vrijeme bila dijete pa nisam mogla shvatiti što se događa. Da, raj je dosadan, odgovorila joj je Alma.
Sedamdesete godine prošlog vijeka!
Jedne večeri Angela je otišla sama u Opéra Garnier da gleda Nurejeva. Za vrijeme pauze, prilazi joj muškarac i traži vatru da zapali cigaretu. Angela nikada nije pušila, niti popila ni kap alkohola. Tako kaže i neznancu koji se na to smije. Upravo je pošla da ga ostavi skupa s njegovim ironičnim smijehom, kad se on poče ispričavati, uozbiljivši se, pa je zamoli da joj kaže nešto više o njoj samoj. Da, učinila mu se vrlo različita od ostalih, jer svi u Parizu u tom času puše i opijaju se. Ali ona više voli s njim razgovarati o Rusiji i ruskom jeziku koji takođe studira, o Nurejevu, Nižinskom, Isidori Duncan, Marini Cvetaevoj, kao i o komunizmu i njegovim monstrumima, kao što su Staljin i Lenjin.
Na brzinu mu recituje nekoliko stihova Marine Cvetaieve, shvativši da čovjek ne zna ni šta je Rusija, niti njena kultura, zalutao u ovu baletsku predstavu iz čistog snobizma:
Ali najveća pobjeda
nad vremenom i gravitacijom –
možda je u tome da prohujiš
za sobom traga ne ostavivši,
da nestaneš ni sjenku za sobom ne bacivši.
Kad se pauza završila, stranac je brzo zatražio njen broj telefona, izrazivši želju da je ponovno vidi.
Angela će se uskoro naći s ovim čovjekom u jednom običnom bistrou na Montparnasseu, dok joj je on predlagao čuvene kafane poput la Closerie des Lilas, La Coupole, La Rotonde … Reći će joj tada da je on psihonalitičar, i odmah će je pozvati na večeru kod njega.
Tako započinje romansa između Angele i muškarca čije ime nikad neće izgovoriti pred Almom. A vjerovatno ga nikad nije izgovorila ni pred sobom. Prezir prema njegovoj profesiji nije je spriječio da se ludo zaljubi u ovog psihonalitičara. I tada će shvatiti da praktički postaje kao drogirana, poput onih intelektualaca koji su morali “pušiti” ako su htjeli da ih smatraju intelektualcima. Angela ipak nije trebala uzimati prave droge. A nije voljela čak ni Dalija koji je ponavljao : “Ne treba mi droga, droga to sam ja «. Kad je riječ o slikarima, nije podnosila ni Picassa, “tog ženskaroša, nepoštenog čovjeka, arogantnog i prema onima koji su mu pomogli da se proslavi, precijenjenog kao umjetnika”.
Ubrzo će, dakle, postati ovisna o svom psihijatru, ili tačnije, ovisna o njegovom spolovilu. Što više budu vodili ljubav, to će se ona sve više razboljevati. Odbiće da se useli kod njega i živi s njim u njegovom luksuznom stanu, iako je on na tome insistirao. Njegov ogromni stan u kojem je primao i pacijente, ostaviće je sasvim ravnodušnom.
Što je to putenost, ako ne povezanost duha sa tijelom? Prema Angelinim riječima, senzualnost je smrtonosna bolest. Ali što čovjek zna o svojoj bolesti, pitala se. On to samo osjeća. Ponekad joj se u potpunosti preda. Ponekad je prezre i pobjegne od nje. Jedan pisac upoređuje strast i senzualnost sa ratom. Angela je, međutim, bila uvjerena da je to obećanje o kraju jednog živog bića. To je obična histerija, mislila je Alma, slušajući je, iako nije tačno znala stvarno značenje ovog pojma.
Vrativši se kući, u svoj brlog nakon tih ludih ljubavnih « seansi » održanih na tom raskošnom mjestu, Angela je praktično bila mrtvo biće. Nije bila u stanju da bilo šta radi, osim da čeka novi sastanak sa svojim ljubavnikom.
A što ga je više željela, to je sve više željela i to da ga se riješi.
– Ah da, bilo je to veoma snažno i lijepo, ali vrlo bolno. Previše bolno. Šta da se čini? uzviknula bi pred Almom.
Alma se sjetila da je čitala jednog egipatskog autora koji je tvrdio da je uživanje žena usko povezano sa mučenjem. Tokom orgazma, neke žene imaju osjećaj kao da ih tuku. “Zapravo, žena se žali zbog onoga što je čini sretnom.” Kakva budala, pomislila je Alma naglas. Zašto ne govori o svom orgazmu, o muškarcima općenito, i o njihovoj mlakosti? Impotenciji. Nema sumnje da je Angela u pravu kad smatra da su muškarci u većini slučajeva inferiorna bića. “Čula sam ih kako rokću poput svinja, stenju poput divljih zvijeri”, rekla je Alma naglas mrtvom tijelu ispred sebe.
U tom času Angela počinje intenzivno proučavati mistike, sufije, čitati Rumija, nadajući se da će se jednom za svagda izbaviti od seksualnosti, od privlačnosti prema svom psihoanalitičaru. Recituje njihove stihove na engleskom naglas: „Kažem sebi: nesreća je zloban i zlokoban pogled jednog stranca, kojim nas gleda. Krive su oči. Ali od mog tijela mi je ostala samo daleka misao na tijelo. Vrlo daleko od ljudskog pogleda. “
Ne, to je ne smiruje. Otvara njegovu drugu knjigu i nailazi na još jednu pjesmu:
Ne volim te ni srcem, ni umom
Srce se može zaustaviti, um može zaboraviti
Volim te svojom dušom
Duša nikad ne prestaje postojati i nikad ne zaboravlja …
Angela, međutim, traži duhovnost, dušu koja nema nikakve veze sa tjelesnom ljubavlju i željom.
Otvora još jednu knjigu i čita pjesmu o vatri ljubavi, u kojoj ljubavnik gori poput noćnog leptira što obleće oko plamena dok sasvim ne izgori u njemu. Osjeća isto što i veliki orijentalni pjesnici. Ona je taj noćni leptir koji kruži oko plamena svijeće dok konačno potpuno ne izgori, poput sufije koji se u transu okreće oko nebeskog plamena, sve do samouništenja.
Derviši traže spokoj u ekstazi, u ljubavnom uzbuđenju. Alma je naučila prilično o toj filozofiji od Angele, koja je pročitala mnogo knjiga o dervišima. Ali Alma je imala utisak da je Angela bila u potrazi za zemaljskim mirom i spokojem, što nije bio cilj sufija. Iako ju je privlačila mistika, Alma je vjerovala da Angela uopšte nije mistik.
Zapravo, sve što je željela Angela tih sedamdesetih godina prošlog vijeka bilo je da jednom za svagda umiri svoje ženske instinkte i zaboravi na svog ljubavnika. Ali što je više čitala sufijske pjesnike, to je sve više bila erotizirana, jednostavno uzbuđena falusom svog psihijatra.
Jednog dana će uraditi isto ono na što je već bila navikla: reći će mu da će ga napustiti jednom zauvijek i da ga više nikada neće vidjeti. “Ne morate se pitati zašto.”
Čovjek otvori usta, ispusti jedno dugački “Zašto, zar ne voliš moj penis”? Ali Angela je bila već vani, daleko. Vrlo daleko.
I vrlo bolesna! Tri dana i tri noći potresala ju je nepodnošljiva groznica! Bez mogućnosti da jede, pije, čita ili izlaziti vani. Ali četvrtog dana osjetila se dobro.
Otišla je na sajam organske hrane i kupila bezbroj lijepih, prirodnih proizvoda, kao i kreme za lice, izrađene od prirodnih materija, a kupila je i glinu protiv boli koju je i dalje pomalo osjećala među nogama. Noću je zato stavljala komad gline na pubis, prije nego što bi zaspala, a ćušnula bi je i u gaćice kad bi izlazila na ulicu. Tako će raditi neko vrijeme, sve dok zauvijek ne zaboravi „tog čovjeka“, tu čaroliju, tu pošast, tu uznemirujuću stvar zvanu strasna ljubav. Seks.
Rekla je Almi da taj muškarac uopšte za nju nije bio važan, ono što joj je bilo bitno, jeste taj nepodnošljivi osjećaj privlačnosti, magnetska moć koju je imao nad njom, bila je važna ludost čiji je bila zatočenik, senzualnost koju je probudio u njoj a da za nju nikad ranije nije znala, ta ovisnost o seksu, osjećaj da joj neprestano nedostaje, potreba za tom drogom, koja joj je onemogućavala da živi.
Sada je više nego ikad odlučila da se obrazuje, da radi na sebi, da se “uzdigne iznad osrednjosti ovog bijednog i niskog svijeta”, uvijek u potrazi za onim što je skriveno čovjekovom oku.
A kad su se braća Bogdanov pojavila u pariškom svemiru sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, još uvijek nedeformisanih lica, Angela se do ušiju zaljubila u njih. Od tada će nabavljati sve njihove knjige i proučavati ih. Oni su jedini koji će svojim znanjem matematike biti u stanju da dokažu postojanje Boga. Ali da to ne kažu nikad otvoreno, kako to govori crkva. Njihova prva knjiga bavi se svemirom prije velikog praska, koji se desio prije više od 13 milijardi godina. Angela je rekla Almi: ova dva blizanca smaraju da je svemir u matematici, a ne u fizici. Postojali su zakoni svemira i prije velikog praska. Odnosno, postojala je i prije toga matematika. Svemir je konačan, a ne širi se kako misli svjetska znanstvena elita; da je beskonačan, noć ne bi postojala. Na primjer, uvijek bismo zurili u zvijezde i vidjeli svjetlo. Svemir je prema riječima braće Bogdanov konačan, jer je imao početak. A budući da je postojao početak, postojaće i njegov kraj. To je, eto, slučaj s našim svemirom. I usput govoreći, postoji samo jedan svemir. Teorija struna po kojoj postoji nekoliko kosmosa i da su paralelni, nikada neće biti dokazana. Čovjek i njegovi uređaji ih nikada neće moći posmatrati. Ova teorija struna hrani samo naučnu fantastiku. To je sve. Činjenica da smo otkrili da je sjeverna sfera svemira, oko 80 godina nakon velike eksplozije, hladnija od južne, dokazuje prema braći Bogdanov da postoji nešto više od materije, što je postojalo prije velike eksplozije.
Almi je bilo teško da razumije sve što joj Angela govori, oslanjajući se na djela ove dvojice čudnih ljudi koji su popularizovali znanost. Zanimalo ju je više zašto su njihova lica postala tako deformisana, kad su prije bila vrlo lijepa. Prije nesreće koja im se desila? Brada je izgledala kao će se otkačiti i tresnuti o zemlju, a jagodice se pretovriti u dvije bombe koje samo što ne eksplodiraju i ne raznesu i njih i njihovu teoriju, i njihov svemir.
Angela će takođe reći Almi da je postojala vrlo velika energija za vrijeme te velike eksplozije i rođenja našeg svemira, koja stalno pomalo slabi, iscrpljuje se i koja će se konačno « iscrpiti do potpune iscrpljenosti: smrti ». Einstein je to nazvao “informacijom”. Poput većine svjetovnih bića, Almu je sve ovo što je čula u vezi sa svemirom uznemiravalo i izazivalo u njoj zebnju. Radije bi sve to zaboravila. Ali slušala je, ipak, kako Angela neumorno govori o tim problemima, i govoriće skoro do kraja života.
Napadnuti puno godina kasnije, tačnije 2012. zbog knjige “Božija misao » i zbog ovog naslova, u jednoj televizijskoj emisji, koju su Alma i Angela skupa gledale, rekli su da je jedna studentkinja 1920.-ih prišla velikom Einsteinu i pitala ga šta on u stvari traži sa svim tim jednačinama. “Božiju misao”, odgovorio je budući laureat Nobelove nagrade, “sve ostalo je samo detalj.”
Angela je, dakle, radila i danju i noću “na sebi” zahvaljujući, između ostalog, i braći Bogdanov, koja su uspjela da se “vrate u fazu još manju od tog djelića sekunde u kome se rodio svemir: uspjeli su vidjeti što postoji prije velikog praska.”
– Bez izričitog imenovanja toga, ponoviće Angela. Da, tada se oslobodila neizmjerna energija. Ali odakle ta energija? Naučnici nikada neće to saznati. Oni su se usprotivili upravo toj „gluposti: pitanju što se dogodilo prije velikog praska“.
***
U Parizu, Angela nalazi mjesto u CNRS-u, ali dokumentaliste, a ne naučnog istraživača. S druge strane, ona je ta koja ispravlja, pravi « rewreting », drugim riječima, piše iznova i prevodi sa francuskog na engleski jezik i obrnuto, tekstove velikih, ili još češće kvazinaučnika koji, prema njenim riječima, nisu u stanju da napišu jedan tekst. Među njima je i jedna vrlo pretenciozna jugoslavenska dama, sociolog. Kao i mnogi sociolozi, i ona je konfuzna, čak i mnogo više od drugih. Govori da ništa ne kaže, tako da ni sama sebe ne može razumjeti. Moglo bi se reći da je u tome šampion. Angela je jedva razumijevala što ova želi da poruči čitaocu, ne vidjevši ni subjekt ni predikat u njenim predugim rečenicama punim « zavoja », da ne pominjemo njezinu « misao ». Angela ispravlja i prepravlja, ili tačnije, ponovo sve piše, jedva pogađajući što bi ova dama željela “prenijeti potomstvu”. I na kraju se njen članak ipak može razumjeti. Odnosno Angelin članak? Tako će naučnica postati poznata, ne samo u Francuskoj, već i u Americi, među svojim kolegama. Putovaće svuda i ponašati se sve više prema Angeli kao prema svojoj sluškinji. Ta osoba je ušla u Naučni nacionalni centar (CNRS) jednostavno tako što je spavala s nekoliko profesora, prije nego što se udala za jednog od njih, koji ju je pogurao kao kad se gurnu kolica s vrha planine koja se stropoštaju ogromnom brinom, kaže Angela Almi, ispravivši se odmah potom : Ne, krivo sam se izrazila, bilo je upravo suprotno. Lansirao ju je u velike visine kao što se lansiraju rekete u svemir. Uspela se ona tako veoma visoko, odakle je Angelu mogla srušiti jednim potezom. Bila je čak i ružna kao žena, bez imalo šarma, ali se znala dobro prodati. Angela se nikad nije prodavala, mrzjela je ucjene tih narcisoidnih bića. Zato je jedva preživljavala. Nije, međutim, imala izbora, kao ni mnogi drugi ljudi od karaktera i s integritetom. Uprkos svemu, morala je trpjeti udvaranja i nasilništvo tih moćnih muškaraca. Mužjacima često nedostaje onaj najpotrebniji argument! Osim toga, ona je važila za desničarku, dok su cijela nauka, i sva literatura, poput svih francuskih univerziteta, bili lijevo orijentisani.
Upravo će, pak, u CNRS-u Angela upoznati jednog velikog profesora i njegovu suprugu, Catherine. Živjeli su u 7. arodnismanu, u luksuznom stanu sa bezbroj soba. Kako je suprug – ovaj put istinski naučnik i filozof – bio zauzet cijelo vrijeme i često bio odsutan, supruga se dosađivala. Bila je to jedna mondena žena, lijepa, visoka i vitka, s vrlo tamnom, kovrdžavom kosom. Uskoro će se veoma vezati za Angelu, koja će joj postati podrška u svemu, njen ispovjednik, srodna duša. Ispričala je Angeli da je većina članova njene porodice stradala u konc-logorima, jer su bili Jevreji. Ožalošćena njenom sudbinom, čim bude imala vremena, Angela će odlaziti da se vidi s ovom prijateljicom. Pogotovo kad je bila u Parizu, jer Caherine je provodila sve praznike i ferija sa suprugom u Tunisu, u raskošnoj vili jednog poznatog pisca. Brojna posluga im je bila stalno na raspolaganju.
5,686 total views, 2 views today
