Jasmin Agić : “Nad urušenim svjetovima”


Jasmin Agić

Nad urušenim svjetovima

(Mile Stojić, Bečka krv, Dobra knjiga, Sarajevo 2020.)

Šta je govor pjesnika? S ovim jednostavnim pitanjem trebala bi počinjati svaka diskusija o svrhovitosti poezije, a odgovor bi trebao poduprijeti poetička nastojanja autora, njegovu umjetničku izvrsnost i specifikum njegovog jezičkog oblikovanja poetske stvarnosti. Ako bi se ovo pitanje postavilo nakon čitanja pjesničke knjige „Bečka krv“ Mileta Stojića, bilo bi nužno formulirati nekoliko odgovora, ali svi bi bili povezani jednim zajedničkim dojmom. Naime, koliko god tematski, formalno i jezički različite, pjesme u ovoj zbirci prožete su jednim istančanim sentimentom koji je naročito usmjeren ka otkrivanju socijalnih nepravdi i društvenih paradoksa.

Da je Mile Stojić pjesnik koji poetske slike crpi iz bogatog vrela kršćanske kulturne mitologije jasno je već pri prvom čitanju, a njegova opsesivna posvećenost biblijskom narativu nikada nije peripatetična ili apologetska. Za Stojića su kršćanski motivi polazište za poetsko promišljanje umjetničke tradicije ponajviše u etičkom smislu, jer on se prema Bibliji odnosi i kao prema vrijednom naslijeđu svjetske kulture i dominantno knjizi moralnih poruka. Zato, kada Stojić govori o biblijskim temama njegov pjesnički jezik nastoji obuhvatiti mnogostrukost izvornog značenja, a njegove pjesme nalikuju poetski uobličenim egzegetskim komentarima.
Na površini ta se poezija doima katkada kao blasfemična, u filozofskom smislu, ali u dubljem sagledavanju semantičke slojevitosti poetskog teksta čitalac uviđa da Stojić u kršćanskom mitološkom naslijeđu prepoznaje alegorijska i simbolička značenja koja su živa i aktuelna, podatna za nova promišljanja i tumačenja. Primjerice, u pjesmi „Juda Iškariotski“ Stojić u istančanoj gradaciji poetskih elemenata kazivanje iz svetog predanja sagledava iz ugla modernog čovjeka nudeći jednu drugačiju, pomjerenu apoteozu kršćanskog duha koja je bliska gnostičkim predajama. Bez Judine izdaje ni Isus ne bi postao Bog iskupitelj, a pjesma vrhunac dramatike dostiže u stihovima u kojima se potvrđuje veličanstvenost božjeg nauma:


Njegov pokajnički šapat:
„Sagriješih, predavši krv nedužnu!“
Bio bi Kristu miliji
Od svih lauda i svećeničkih
učenja.


Velika tema Stojićeve poezije je socijalna nepravda te stoga ne čudi da se u poeziji dosta bavio motivom Isusa. Kod Stojića je građanski i marksistički istaknuta njegova socijalno – revolucinarna priroda i ponekad se taj Isus čini sličniji onom historijski zabilježenom nego onakvim kakvim ga pamti katolički katehezis. Taj čudotvorac palestinskog pijeska i hladnih izraelskih noći dolazi iz miljea koji se najbolje opisuje jezikom marksističkih pojmova. On je potekao iz radničke klase i sam je proleter, njegovi najbliži su siromašni nadničari, koji se bore protiv tiranije bogatih.
Oni imaju svijest o sebi kao posebnim, ali i svijest o tome da je mnogo takvih posebnih – potlačenih, poniženih i obespravljenih. U Stojićevoj poeziji Bog je personifikacija odsutnog moćnika i u nekim stihovima više nalikuje na hirovito božanstvo bliskoistočnih politeizama nego na strogog i pravičnog Boga novozavjetnih priča.

Zato se Stojić ne ustručava pisati o Isusu kao heroju radništva, a u pjesmi „Isus gleda svoje beživotno tijelo na golgoti, čas nakon što je izdahnuo“ naglašava taj klasni dualizam njegovog postojanja, gdje se Bog/otac i Josip/očuh susreću kao dva pola socijalnog razlikovanja. Jedan je odsutan i zaokupljen velikim i važnim buržoaskim poslovima, a drugi je prisutan i potpuno posvećen odgoju djeteta kojem nije biološki tvorac.


Hvala ti Josipe
Jer si prihvatio ulogu oca, a nisi bio otac
Bio si brižni proleter koji me je hranio kruhom.
Podnosio prijekore da skrbiš božannskog bastarda.
A otac moj nije imao vremena brinuti o meni
Jer za njega ne postoji vrijeme
Jer je upravljao svemirima i galaksijama,
Mirijadama svjetova
Koje je stvorio da ne bi bio sam.


Potpuno su u identičnom duhu, samo jezički grublje i ekspresivnije, pjesme direktno nadahnute proleterskim životom. Tu više nema utopističkih iluzija o pobjedi tog idealnog kršćanskog dobra, to su pjesme u kojima život odbačenih kulja u svome naturalizmu. Ali, ne opisnom naturalizmu nego prije u naturalizmu izbora i mogućnosti. Kada rudare iz istoimene pjesme Stojić ogoli od ideologije i parola, kada ih udalji od političkih govora i akademske frazeologije, kada ih ostavi u intimi vlastitih strahova oni progovore o onome što ih najviše tišti.


Divan je ovo posao, kažu
Radimo da školujemo djecu
Da ona ne bi morala raditi
Ovaj divni posao.


Ovaj obrt u horizontu očekivane poente nije ironičan, on je gorko istinit i ovaj atribut „divni“ nije sarkazam, to je životno saznanje. Posao je divan jer hrani djecu, ali to je i posao koji jede ljudsko tijelo i koji niko ne bi poželio za zanimanje svom djetetu. Stojićev poetski socijalizam je temeljan, jer on ne počiva na izučavanju marksističke literature i tradicije socijalističkih teorija društvenog uređenja, taj socijalizam nije politika niti birokratsko uređenje države, to je pogled u najfundamentalnije stanje čovjeka, u njegov život, njegove navike, njegove snove i njegove strahove.
Prepoznatljiv po elegijskim tonovima Stojić je i u knjizi „Bečka krv“ pokazao vještinu da isprovociranim patosom opiše pjesničku emociju koja objedinjuje sjetu, žal i osjećaj prolaznosti vremena uspijevajući istovremeno pokazati okrutnost historije. U pjesmi „Komunisti“ emocija Stojićevog doživljaja historije doseže ekstatično stanje, a odsustvo metaforičnosti dodatno pojačava patos tragičnosti. Zadivljuje podjednako i jezgrovitost pjesničkog izlaganja, a individulaiziranje historijskog usuda, u trenutku kada se pokopava jedan komunist (iz posvete pjesmi znamo da je riječ o Čedi Kisiću), ocrtava tragediju prolaznosti koja ne zna za veličine, idole i bogove.


Odlaze posljednji komunisti
Naši drugovi.
Njih nitko više ne pamti
Nitko ih više ne žali.


Knjigom „Bečka krv“ Stojić se iznova dokazao kao veliki liričar našeg doba, pjesnik koji se nije prepustio pomodnim trendovima poetskog izražavanja, pa zato kod njega nema usiljenih jezičkih igrarija, besmislenih kontekstualizacija ili prenapregnute učenosti. „Bečka krv“ je knjiga poezije klasičnog osjećaja, jasnih poetskih tropa i metaforičke nedvosmislenosti u kojoj je odmjerenost u izrazu odraz osjećaja za svijet i osjećaja za jezičko oblikovanje poetskih ideja.

 5,193 total views,  2 views today

Komentariši