Benjamin Moser, Sontag: Život i djelo (prevod Senada Kreso), Buybook, Sarajevo, 2020.
PIŠE: Ivana Golijanin
Podijeljenom svijetu donijela je podijeljeno biće.
(Benjamin Moser, Sontag: Život i djelo)
Svijet Susan Sontag, nikada vergilijevski, pretpostavlja prisustvo gradova, hotelskih soba, garaža, ničije zemlje, fotografskih studija, strasti, haosa i ostalih dokaza čovjekova postojanja. Pojavljuje se nešto hipnotički primaljivo u istraživanju (književne) ličnosti Susan Sontag i ono je neodvojivo vezano za njen život i djelo koji su postojali u stalnoj borbi različitih proturječja. Dihotomija između Susan Sontag i „Sontag“ – između osobe i ličnosti, tijela i slike, stvarnosti i predstavljanja – glavna je tema izuzetno uzbudljive biografije o Susan Sontag američkog pisca i publiciste Benjamina Mosera, naslovljene Sontag: život i djelo. Ovu knjigu podijeljenu na četiri velika dijela, koju je izvrsno sa enleskog prevela Senada Kreso, prati bolna i kontinuirana napetost između žene i simbola, između sna i stvarnosti, u ideji beskompromisne reprezentacije života Susan Sontag.
Moserova studija za koju je ove godine dobio Pulitzerovu nagradu je iscrpna do u detalje; u njoj se istražuju njene veze s majkom, sestrom, nekadašnjim mužem, sinom te ljubavnicima i ljubavnicama. Autorova posvećenost hronološkom prikaz razvoja i(li) stagnacije jedne od najznačajnijih žena kulturne scene prošlog vijeka zasnovan na stotinama intervjua, godinama čitanja i istraživanja, čine ovu knjigu djelom koje je više od biografije. Sontag: život i djelo je ujedno i odiseja kroz neka od mjesta američke i evropske humanističke misli, sa uvidom u djelo Waltera Benjamina, Djune Barnes, Ingmara Bergmana, Sigmunda Freuda i drugih ličnosti koje su značajno uticale na svijest i ideje Susan Sontag.
Prije nego što je Sontag postala „Sontag“, bila je Sue Rosenblatt, rođena u New Yorku, odrasla u Tucsonu i Los Angelesu. Njen otac Jack, koji je u trideset i trećoj godini umro od tuberkuloze, završio je samo četvrti razred, dok je njena majka Mildred bila alkoholičarka. Moser u prvom dijelu svoje knjige emotivni razvoj i prerano odrastanje mlade Susan povezuje sa alkoholom ispunjenom istorijom porodične bolesti.
Zaista, mnogi naoko neugodni aspekati ličnosti Susan Sontag nalaze objašnjenje u svjetlu sistema života u porodici alkoholičara, kao što će kasnije biti shvaćeno. Njeni neprijatelji su je, naprimjer, optuživali da sebe shvata preozbiljno ili da je rigidna i neduhovita, da posjeduje zbunjujuću nesposobnost da odustane od kontrole čak i u najtrivijalnijim stvarima (str. 39).
U književnosti mlada Susan pronalazi bijeg od mračnog provincijalizma i disfunkcionalne porodice. Čitajući Martina Edena Jacka Londona o radničkom kalifornijskom autodidaktu koji sanja da postane pisac, Sontag je vidjela duboko tragičnu sliku u kojoj se sama reflektuje i odlučila je, poput Martina, da spava što manje a da živi što više.
Druga trauma koja je obilježila život Susan Sontag rezultat je njene seksualne orijentacije. Susan je, tvrdi Moser, očajnički željela ljubav: očajnički je željela ljubav žene. U srednjoj školi i na fakultetu Sontag je osjećala da treba pokušati da se promijeni i da nauči uživati u spavanju sa muškarcima. Pokušala je to učiniti, ali je ustanovila da nije moguće promijeniti želje po naređenju konvencija ili samo zato što drugi misle da je to potrebno. Moser zapaža kako joj je taj napor ostavio trajni osjećaj srama te dalje ističe da su alkoholizam njene majke i sramota zbog lezbejstva učinili Sontag „sado-mazohistom“ – riječ koju Moser često koristi, u psihopatološkom, a ne seksualnom smislu – nesposobnom da učestvuje u odnosima sa drugim ljudima bez uključivanja različitih mehanizama dominacije. Prema Moseru, Sontag je njen nagon za kontinuiranom transformacijom i radom na sebi učinio odvojenom od sopstvenog tijela. U Moserovom intervjuu s Bernardom Donoughueom čitamo:
Za Susan radikalizam je značio mogućnosti lične slobode i samokreacije. Ali kada je nagovijestila da je privlače žene, uradila je to tek nejasno. “Govorila bi o tome kako treba nadrasti ovo društvo u kojem se podrazumijeva da su svi jedno te isto”, rekao mi je. “Gdje se podrazumijeva da se žena mora udati za muškarca, da mora zaglaviti u braku s muškarcem. Ona je željela istražiti druge stvari.“ (str. 140)
Sa samo sedamnaest godina Sontag se udala za jednog od svojih profesora sa fakulteta, Philipa Rieffa. U tom braku je dobila sina Davida – ali je taj period izrazito negativno uticao na nju. Susan je za njega pisala recenzije akademskih knjiga, a Moser ukazuje da je Sontag vjerovatno zaslužna za rad (bez priznanja) na onome što je postala glavna Rieffova akademska publikacija, uticajna knjiga Freud: Um moraliste (1959). Njen prvi roman, Dobročinitelj (1963) će kasnije otkriti Susanina lični dug prema Freudu posredstvom kojeg je propitivala sopstvo. Sontag parafrazira Descartesa: „Je reve donc je suis“ – sanjam, dakle jesam. U ovom romanu, koji prati glavnog junaka koji postaje opsjednut svojim snovima, svijet snova je „jedina stvarnost“.
Umjetnost je za nju bila sredstvo pojačavanja čula: “vidjeti više, čuti više, osjećati više”, napisaće Moser i time potcrtati suštinski smisao njenih eseja, dnevničkih zapisa, romana koji su se bavili stvarnošću, snom, tijelom i ideologijom.
Benjamin Moser uprkos svemu otvoreno sugeriše da je njena slava – koja je stigla iznenada nekoliko godina nakon što se razvela od Rieffa – kada je objavila esej Bilješke o kempu, bila često nezaslužena. Pišući o drugim ljudima ona je pokušavala sebe objasniti a čini se kako joj Moser možda i ponajviše zamjera to što je feminističke i lezbijske dijelove svog identiteta sve češće svjesno sklanjala u stranu kako bi održavala uticaj koji je imala.
On tvrdi da se Sontag vidjela u društvu intelektualaca kao što su Jean-Paul Sartre i Hannah Arendt, koji su vjerovali da politika treba da potiče iz onoga u šta vjerujete, a ne iz onoga što jeste. Sontag je 1974. nepravedno optužila feministkinje da pokušavaju da rehabilituju ugled nacističke režiserke Leni Riefenstahl, a kasnije je, primjećuje Moser, često bila gruba i prezirna prema onima koje je vidjela kao intelektualno inferiorne i to je postajalo sve izraženije kako je starila.
U prilog Moserovoj kritici ide i struktura njegove knjige gdje se esejističko i književno stvaralaštvo Susan Sontag rasipa i nestaje u prostoru biografije koji je rezervisan za isticanje negativnih poriva njenog privatnog života. Sontag je bila loša majka i loša ljubavnica. Ljubavni odnos koji je najviše propitivan u Moserovoj knjizi je njena ljubav sa fotografkinjom Annie Leibovitz. Citira se Leibovitz koja insistira na tome kako je njena veza sa Sontag bila izvor životnog ispunjenja, ali Moser odlučuje naglasiti aroganciju i otklon koji je Sontag imala prema njoj i ljudima oko sebe kako je bivala popularnija i prisutnija u kulturnom životu svijeta.
Dio (sve)prisustva Susan Sontag preselio se 1993. i u ratom razoreno a i dalje opkoljeno Sarajevo. Benjamin Moser u svojoj knjizi jedan značajan dio posvećuje istorijskom kontekstu i tadašnjoj ideološkoj klimi u zemljama bivše Jugoslavije, a zadržava se na predstavi Čekajući Godoa koju je Sontag režirala i poklonila ljudima koji su se tih godina svaki dan borili sa smrti. Za Sarajevo, kao i za Susan Sontag, kultura je bila najbolji način da se prevlada poniženje i strah, napisaće Moser i time naglasiti kako je njezina posjeta Sarajevu značila svojevrsno spasenje.
*
Šesnaest godina nakon njene smrti evo je, ta živa slika Susan Sontag oko koje radoznalost ne popušta, literarno oblikovana u Moserovu opsežnu studiju koja čini ono što bi biografija trebalo da učini: obogaćuje naše razumijevanje njenog predmeta.
Prva trećina knjige slika psihološki portret Susan Sontag, usredsređujući se na to kako je odrastanje uz majku alkoholičarku uticalo na njenu ličnost. Moserova knjiga, premda krcata različitim anegdotama iz njenog privatnog života, ne daje dovoljno odgovora na to kako su iskustva, stečena nakon što se etablirala u američkim i svjetskim kulturnim krugovima, oblikovala odnos sa njenim partnericama, a naročito sa Anne Leibovitz i prijateljima, te na kraju kako je surovost i sklonost ka omalovažavanju uticala na njeno literarno stvaralaštvo.
Drugi dio knjige tako, od izvrsnog angažmana u korist detaljne reprezentacije ličnosti Susan Sontag koji je obilježio njenu prvu polovinu, postaje svojevrsna hronologija jednog vremena i njegovog haosa: Vijetnam, kriza AIDS-a, rat u Jugoslaviji nam služe kao kontekstualni okvir za razumijevanje mišljenja i djelovanja Sontag povodom tih istorijskih incidenata pa tako u drugoj polovini knjige postepeno gubimo uvid u njenu intelektualnu biografiju.
Ipak, Sontag: život i djelo propituje trajni značaj Susan Sontag kroz serije Moserovih opažanja o njenom životu i uticaju koji je imala na svoje i ovo vrijeme sada. Unutar ekskluzivne i tragedizirane pozicije literarne i egzistencijalne samosti kao vlastitog žiga, Sontag u ovoj knjizi ostaje da postoji kao stvarnost i kao simbol markiran harizmom, bijesom, gađenjem i oduševljenjem kojem se uvijek možemo vraćati.
IVANA GOLIJANIN (Istočno Sarajevo, 1995), BA Komparativne književnosti. Oblasti njenog interesovanja su, pored književnosti, i pozorište i filmska umjetnost a forma izraza esej i umjetnička kritika. Autorica je nekoliko književnih prikaza u bh časopisima za kulturu i književnost Život, Izraz, Bosanska vila, te kragujevčkim Koracima, i dramske adaptacije na bosanski jezik priče o Karađozu „Čarobna lampa“ Džengiza Ozeka koja se izvodi u Pozorištu mladih Sarajevo. Trenutno piše filmske kritike za Oslobođenje koje možete čitati na web stranici istoimenih novina.
Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund
5,101 total views, 3 views today
