Asja Bakić, Sladostrašće, Sandorf, Zagreb, 2020.
PIŠE: Lamija Milišić
Otkad je objavljena zbirka kratkih priča Mars (2015.), kritičari u svojim analizama obavezno polemišu o žanrovskom usmjerenju proze Asje Bakić. Za svojevrsnog potomka Marsa može se smatrati njena nova zbirka Sladostrašće, koju Dinko Kreho[1] povezuje sa tzv. weird fiction – podžanrom spekulativne fikcije koji reinterpretira tradicionalne antagoniste horor fikcije. Tih podžanrova ima popriličan broj, tako da se za Asju Bakić može reći i da piše slipstream fikciju (smještena između spekulativne i mainstream književnosti – nerealistična fikcija sa postmodernim senzibilitetom), mada bi je autorica ovog teksta, u toj samoumnažajućoj mreži pojmova žanrovske književnosti XX/XXI vijeka, povezala sa tzv. bizarro fiction: književnim žanrom koji koristi elemente apsurdizma, satire i groteske, uz pop-nadrealizam i kanone žanrovske književnosti, radi stvaranja čudnih, subverzivnih i zabavnih djela.[2]
Da vidimo u čemu nam uopće pomaže ova definicija u koju pokušavamo ukalupiti Sladostrašće. Zbirka se, kao i njena prethodnica, sastoji od jedanaest kratkih priča koje, kao i one u njenoj prethodnici, smještaju svoje likove u svjetove slične našoj stvarnosti, uz dodatak neke opskurne hipoteze/nadrealne okolnosti na kojoj počivaju i od koje se radnja dalje razvija. Ta okolnost je npr. u priči Dorica Kastra, činjenica da likovi žive u svijetu u kom je njihov (čini se jedini) izvor prihoda snimanje intimnih dijelova života, za koje ih Ministarstvo potom isplaćuje. U priči Otmica, spisateljski poziv/posao obavezno uključuje pisanje reklama u vidu subliminalnih poruka u književnom tekstu – jer se jedino za njih dobija novac. Već se iz opisa ove dvije priče mogu vidjeti elementi satire, ali i groteske, koja se manifestuje u parodiranju, dovođenju do ekstrema konvencija poznatog nam društva, koje su možda jednako sulude kao i one u pričama Asje Bakić, no mi ih s jednakom mirnoćom prihvatamo.
Međutim, posljedica tih bizarnih pretpostavki na kojim počivaju fiktivni svjetovi Sladostrašća jeste često predvidljiv kraj. Priče poput Muškog jarka, 1998, Sljepila i Gretel bi se mogle prepoznati kao feministički diskurs[3] (budući da kroz parodiju društva i njegove raspodjele spolnih/rodnih tipičnosti daju bridak komentar na iste), no njihove bizarne pretpostavke su nastale na ideji karikature ženske žudnje (sladostrašća!), koja se ponekad razvija u zaista moćan društveni komentar, prikladan moći spekulativne fikcije, a ponekad ta bizarnost Asje Bakić ostaje na nivou puke dosjetke.
Za primjer možemo uzeti Muški jarak. Opća matrica poetike Sladostrašća kreće od jedne tipične, svima dobro poznate, dakle klišejske fraze što označava neku društvenu konvenciju, koja u priči otkriva groteskno naličje i postaje središte/smisao društvene distopije (i time se parodira). U Muškom jarku, spomenuta fraza jeste mommy issues, tj. odnos muža glavne junakinje sa njegovom majkom (junakinjin odnos sa svekrvom) – ostvaren uz činjenicu da je svekrva vladarica Podzemlja. Mada pričom vlada naratorka dominantnog glasa, koja pripovijest vješto uvlači u vlastitu egzistencijalnu napetost, radnja se, a samim tim i poenta priče, ne miču dalje od te ideje jednačenja svekrve sa Persefonom. Naravno, njime se dobija komički efekt, Sladostrašće je od prve do posljednje stranice iznimno duhovita zbirka; no zbog toga što te dosjetke u nekim pričama nisu dovoljno razrađene, apsurdističkoj duhovitosti ponekad izostaje prijeko potrebni satirički mig, da bi se dobio efekt smijeha kroz suze.
Ta je fraza uopće vrijedna spomena u kontekstu Asje Bakić budući da u pričama Gretel i Otmica zaista uspijeva namjerno blesavu, gotovo naivnu pretpostavku svog distopijskog svijeta sprovesti kroz imerziju čitaoca/teljke u isti i navesti ga/ju da shvati da to i nije samo bizarna mašta naratorke, već uncanny valley poznatog mu/joj svijeta:
Svijet bez muškaraca nije bio utopija kakvu su priželjkivale. (…) Zabavni je park bio ideja koja je okrunila zadnji stadij muškog ludila, ali žene su ga prigrlile kao najljepšu uspomenu na izumrli rod. Hodale su pogrbljene pod banalnim epitafom (str. 53).
Postoji još jedan aspekt Sladostrašća koji je bitno primijetiti, a to je njegova sklonost ka kolažu kao strukturalnom principu. Shodno tomu, iz stvarnosti su izrezani društveni stereotipi i njihovi oštri rubovi su zalijepljeni u kontekst distopijskih svjetova, koji su jednako tako sastavljeni iz dijelova pop-kulture, SF i fantasy referenci. Priče Δάφνη, MČVP i Patnje mlade Lotte bave se kolažem u nešto širem smislu – one ponovno ispisuju kanonske književne narative uzimajući ih kao materijal za svoj parodijski svijet (Patnje mladog Werthera kao hipotekst Patnji mlade Lotte; pjesme Georga Trakla Elis i Dječaku Elisu kao intertekst u MČVP).
Obrtanje perspektive u Patnjama mlade Lotte zaista funkcionira kao raspisan i inventivan hipotekst, no i dalje mu prijeti onaj nivo dosjetke. MČVP je manje raspisan, nešto teže prohodan tekst, u kom je dat obris jezive distopije, nažalost bez detaljnije razrade fiktivnog svijeta. Međutim, i pored primjedbi, junaci ove dvije priče, kao uostalom svi junaci ove zbirke, upečatljive su (pogotovo u kontekstu balkanske književne scene), maštovito drske jezičke kreature Asje Bakić. Slijedeći logiku kolaža, može se reći da su svi junaci Sladostrašća – pomalo odlijepili.
[1] Dinko Kreho, U međuprostoru, dostupno na: https://www.portalnovosti.com/knjizevna-kritika-u-medjuprostoru
[2] https://www.bizarrocentral.com/about/
[3] U tom je kontekstu posebno zanimljiv slučaj priče Gretel, koja je metatekst Partenogeneze Tatjane Vranić. Više o skandalu koji je izazvala Partenogeneza pisala je Maja Abadžija u tekstu Glitch ili tračak nade, dostupnom na: http://www.prometej.ba/clanak/kultura/glitch-ili-tracak-nade-4560
LAMIJA MILIŠIĆ je književna, pozorišna i filmska kritičarka. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016, a magistrirala 2018. na temu Joyceov „Finnegans Wake“ i McCarthyjev „Remainder“: kodiranje i jezičko raslojavanje. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta UNSA u akademskoj 2016/17. godini, te Zlatna značka UNSA. Dugogodišnji je dopisnik časopisa za književnost i kulturu „Život“. Posvećena je književnoteorijskim temama iz područja ontologije književnih likova, naratologije i semiologije, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao što su film i videoigre. Od 2020. godine je sekretar P.E.N. Centra u BiH.
Funded by the International Relief Fund of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut, and other partners: www.goethe.de/relieffund
4,448 total views, 2 views today
