Melida Travančić: SMRT KAO SREDIŠNJA TAČKA STVARALAČKOG PROSTORA


Melida TRAVANČIĆ

SMRT KAO SREDIŠNJA TAČKA STVARALAČKOG PROSTORA

(Nedžad Ibrahimović, Mala povijest smrti i pisanja, Planjax, 2016.)

Na početku čitanja svake knjige poezije javi se pitanje šta je to novo što ona donosi? Šta je to u njoj suštinsko i po čemu se razlikuje od drugih? Kako ćemo nakon nje razumijevati poeziju? Kako će nas promijeniti i hoće li to uopće uraditi? Nedžad Ibrahimović jeste pjesnik čiju poeziju odlikuju autentičnost izraza, dok je, s druge strane, riječ o krajnjoj kritičnosti stava, odnosno posrijedi je pjesnikova budnost i nepotkupljivost (samo)svijesti. Pjesme iz ove knjige su artikulisana svjedočanstva potpune proosjećajnosti i promišljenosti paradoksa, apsurda i tragizma čovjekove (i vlastite) egzistencije. Poezija je zapravo potraga za autentičnim oblicima postojanja u jednom neautentičnom svijetu, nastojanje pjesnika da bude prisutan u nestalnom svijetu, svijetu koji se svakodnevno urušava i mijenja, deformira, u kojem materijalno preovladava nad duhovnim. Poezija ima oslobađajuću ulogu, ona omogućava uranjanje u dubinu postojanja (i sebe i svijeta oko sebe) otvara mogućnost referentnosti na neposrednu stvarnost kao i na trenutak ispovijedne egzistencije sadašnjosti. Govoriti o poeziji, znači govoriti i o pjesniku, odnosno naglasiti, uputiti, kazati što je za samog autora najznačajnije, onaj sloj koji nije vidljiv na prvu, a tako snažno prisutan, a to je činjenica da za liriku ne postoji drugi predmet nego što je to sam pjesnik. Pisati poeziju u čijem fokusu je pjesnik, promišljati, zapitati se nad smislom i značajem poezije u najdubljem smislu, znači krenuti najtežim, najneizvjesnijim putem – putem čiste poezije. Tim putem, knjigom poezije Mala povijest smrti i pisanja krenuo je Nedžad Ibrahimović.

Ova knjiga poezije objedinjuje iskustvo i pjesnika i profesora i kritičara, sve ono što on jeste, pa bismo mogli i kazati da je ona suma životnog iskustva, odnosno zbir onoga što je čovjek izabrao da bude. Poezije ovdje prikazuje promjene bića, njegov odlazak ili bolje kazati prelazak iz jednog životnog perioda (prostora) u drugi i posmatranja, sa određene vremenske (i unutrašnje) distance onoga što se iza sebe ostavlja, onoga što se moglo napraviti drugačije i onoga što se izbjeći nije dalo. Sve to pjesnik na emocionalno-psihološkoj liniji posmatra, propituje i vješto smješta u pjesmu. Subjekt ove poezije je u međuprostoru, razapet između onoga što je bio, što jeste i što je htio da bude, između prostora u kojem jeste i u kojem bi želio biti, kao i unutrašnjeg raskoraka između voljeti i biti voljen. Osjetna je kroz ovu poeziju melanholija za nečim većim od života, nešto čemu se teži, a ne može se imenovati i opisati. To je osjećanje prisutno u pjesniku od spoznaje sebe u svijetu, postaje sve intenzivnije, a o njemu progovara putem poezije. On knjigom zapravo razotkriva, ali nikada ne potpuno, središnju tačku stvaralačkog prostora i vremena, u koju uključuje sve što je njemu važno (porodica, prijatelji, žena, umjetnost, književnost) i zapitanost otkuda oni u mom prostoru i otkuda ja tu, u ovom svijetu? Riječ je o konstantnom samopropitivanju, nastojanju pronalaska odgovora (ne konačnih nego mogućih) da bi se, na koncu, sve u/oko njega manifestiralo kao jedinstvena igra unutar i izvan njegovog životnog i stvaralačkog prostora. U takovom prostoru, odgovore je jedino moguće pronaći (ili pokušati pronaći) putem poezije, s tim da se naglašava u pjesmi Lov da ni riječ više nema snagu koja oslobađa i spašava (pjesnika).

Ne volim riječi

U njima se gnijezdi smrt

Život počinje krikom i plačem

Riječi nikad nisu taman,

ili su nedostatne, ili su višak,

kao povraćotina, guše te,

dok te oslobađaju.

                                (IBRAHIMOVIĆ: 28.)

Kroz pet ciklusa, Haronove bilježnice, Mala povijest oca, Mala povijest smrti i pisanja, Mala povijest patriotizma, Nad prazninom, čiji naslovi upućuju na odnos pjesnika i drugih (ljudi), odnos pjesnika sa sobom i odnos pjesnika i stvarnosti. I kroz ove cikluse, odnosno kroz cijelu knjigu da se uočiti jaz između bića i Svijeta, riječi i stvari, kao i (ne)mogućnost da se taj jaz premosti. Mogućnost za spas nudi poezija, ili barem vjerujemo da poezija ima takvu snagu. Tako da kao znak autentičnosti bića pjesnik u svoju pjesmu upliće sebe, nerijetko komentariše čin stvaranja, govori čitatelju o unutrašnjim porivima, odgovara (prije svega sebi) šta je njemu poezija, kako i kada piše, zbog čega, te na taj način pravi dvostran metafizički iskorak u biće što se sklanja od negostoljubivog bitka i jednog strukturnog elementa što se mimikrijski skriva od presije strukture. Pjesnik u ovom slučaju životno iskustvo jezički transponuje do metafizičkog uvida. Ne pita se Ibrahimović samo o smislu i značaju pisanja poezije, to je jedno od vjerovatno najznačajnijih pitanja svakog pjesnika. Czesław Miłosz će se u jednom stihu zapitati: čemu poezija koja ne spašava narode i ljude, Ibrahimović ide dalje pa se pita čemu umjetnost, književnost, film, filozofija? Čemu sve to u svijetu koji neprestano propada? Pjesnik ne govori o besmislu ni poezije ni umjetnosti općenito, niti ima maksimalističku pretenziju – odbacivanja poezije. On zapravo iznosi poziv u pomoć za spas poezije, pitanjem ukazuje na njen značaj, na to da svijet i mi u tom svijetu kao bića ne možemo opstati bez umjetnosti. Zašto i čemu poezija? Odgovor ostaje u tragovima, prilično nejasan, jer konačnog odgovora zapravo i nema, to je isto kao da se pitamo zašto dišemo. Pa pjesme iz ove knjige funkcioniraju, uslovno kazano, kao monolozi, jer sve je jasno, precizno, nema konstrukcija, pretjerivanja ili preuveličavanja. Nedžad Ibrahimović je iskren pjesnik i prema sebi (što je i najvažnije) i prema Svijetu. Tako je npr. suštinski motiv pjesme Zašto pišemo pjesnička rasprava o samoj poeziji, o njenom smislu, potaknuta situacijom u kojoj se nalazi.

Ako književnici fantaziraju i ako izvjesna je samo

smrt, zašto se onda zamajavamo, zašto jednostavno

ne umremo, pa onda mislimo o tome kako krajnjeg

smisla ima samo život?

(…)

Treba da pišemo tek onda

kada oživimo

                                     (IBRAHIMOVIĆ: 26.)

Proces nastanka pjesme, zapitanost nad smislom poezije i smrt značajne su teme Ibrahimovićeve knjige poezije, a riječ umiranje istaknuta je i u naslovu, što nas može navesti na zaključak da je riječ o jednom svijetu čovjeka-pjesnika „opsjednutog“ književnošću i smrću. A kako drugačije i može biti kada je svijet u kojem živi „zatočen u krematoriju“ i svijet u kojem se (za života) kupuju grobna mjesta, to je svijet u kojem se svakodnevno preživljava smrt. To je svijet u kojem Izbacimo mi smrt//na vrata ona//uđe kroz prozor, kako stoji u pjesmi Sumnja. Ovdje je riječ i o smrti i o umiranju, bliskim pojmovima koji su, zapravo potpuno isključivi, makar jedan bio upućen na drugi. Smrt dolazi nakon umiranja, to je prestanak bivstvovanja, kraj života, dok je umiranje proces, jer umire živ čovjek i to može potrajati cijeli život. Na razini cijele knjige smrt nije doživljena isključivo kao kraj, posrijedi je nešto drugačije razumijevanje smrti, ta smrt nije stvarna, to je zapravo život u jednoj vrsti beznađa, međuprostora, pa možemo kazati da je riječ o psihogenoj smrti. Pjesnik nastoji (i kroz ljubav) pronaći rješenje i sama njegova zapitanost izraz je poštivanja života u kojem su ukinuti sloboda i istina. U tom smislu smrt postaje za pjesnika pokretač promjena (u njemu) i on stvarne smrti putem poezije pretvara u autentično iskustvo bivanja. Knjiga prikazuje odnos prema smrti, svijest o vlastitoj egzistenciji i individualnosti. Pitanje smrti u knjizi poezije Mala povijest smrti i pisanja možda najbolje razumijevamo onako kako to objašnjava Maurice Blanchot. On navodi da se smrt otkrije kao uvjet književnosti a da se tu ne radi o stvarnom umiranju i da mogućnost pisanja proizlazi iz trenutka čovjekove suverenosti pred licem smrti. Na taj način u ovoj knjizi razumijeva se i prikazuje smrt, naglašavajući često da smrt nije kraj nego oslobođenje od Svijeta.

U današnjem svijetu, koji je opisan i o kojem se govori tokom cijele knjige, pjesnik je taj koji je postavljen u središte, on dolazi do izražaja, njegova prava, dužnosti, njegov život predmet su knjige. I tako treba da bude. Jer se na taj način najbolje prikazuje odnos društva prema pojedincu. Kada se pjesnik nađe u središtu poezije (umjetnosti općenito), on kroz prikazivanje sebe prikazuje odnos prema stvarnosti, prema društvu kao i njihov odnos prema njemu. I to je jedan od najboljih načina suočavanja osobe i društva, i tako nastaje odlična poezija koja odgovara na pitanje postavljeno s početka teksta. Hoće li ova knjiga poezije pomjeriti čitatelja? Sigurno da hoće, uz to što će mu otvoriti vrata u jedan novi svijet, otvoriti promišljanja o novim temama, ona će mu pružiti i zadovoljstvo, jer poezija je sloboda, novi način promišljanja o stvarima, a njena jedna od značajnih uloga jeste otvoriti dijalog, kako pjesnika samog sa sobom, tako i čitatelja sa poezijom.

 5,080 total views,  3 views today

Komentariši