Jasmin Agić
Neukrotiva snaga realizma
Kaplan, Almin: Dubravske priče, Sarajevo, Buybook, 2020.
Vjerno dočaravanje životne svakodnevnice u oštro fokusiranim prizorima glavno je poetičko obilježje Almina Kaplana, a knjiga proza „Dubravske priče“ već svojim naslovom daje naslutiti koje su teme priča objedinjenih u knjigu koju je krajem ljeta objavila izdavačka kuća Buybook iz Sarajeva. Koliko god bio sugestivan, naslov knjige se ne bi smio uzimati kao hermeneutička nužnost, jer Kaplanove priče, bez obzira što se bave jednom specifičnom mikrozajednicom, govore o univerzalnim životnim vrijednostima. Realizirane kao jedna vrsta grube realističke proze u kojoj su životne situacije glavnih protagonista predstavljene gotovo kao prizori dramske radnje, Kaplanove priče na veoma ubjedljiv način predstavljaju život ljudi nastanjenih na Dubravskoj visoravni. Bez nepotrebne romantizacije i idealizacije seoskog života, to su priče koje opisuju život gotovo onakvim kakav on uistinu jeste, uz primjerenu i poetički strogo oblikovanu distancu spram onog što bi trebala biti neposredna realnost. Okvir svih priča zadat je geografskim prostorom i u svim se pričama opisuje život ljudi Dubravske visoravni, a fokus pripovjedačeve pažnje je na detaljima koji taj život čine pitoresknim u svjojoj elementarnoj životnoj sirovosti. Realizam Kaplanovog pripovijedanja artificijelan je u onom smislu u kojem se nastoji održati privid jezičke kolokvijalnosti, čime specifičnost idioma podneblja izbija u prvi plan pripovjedačevog stilskojezičkog oblikovanja. Jezik kojim govore njegovi likovi bolje ih opisuje nego situacije u kojima se nalaze, a jednostavnost njihovog življenja ogleda se i u jezgrovitosti njihovog govora. Svi oni život doživljavaju kao jednu vrstu nužnosti u kojoj se previše ne razmišlja o kauzalnosti i svrhovitosti djelovanja, a svaki put kada neko izrazi potrebu da propituje istine svijeta biva doslovce ušutkan, pa tako jezik pripovijedanja potvrđuje potrebu naratora da neprekidno ograničava prostor svoga narativnog diskursa. Utemeljujući svoju prozu u „relanoj geografiji“ Kaplan bilježi stvari koje su dostupne samo oku pripovjedača, pa se stoga sociološka pozadina njegovih priča doima više kao etnografija nego kao antropologija. Kaplanov umjetnički pripovjedač bilježi detalje i situacije ostavljajući na volju čitaocu da ih tumači i analizira, a svi deskriptivni dijelovi njegovih pripovjednih fabula lišeni su autorskog komentara i esejizacije. Zato su proze Dubravskih priča sve u slutnjama i nagovještajima, a uspjela naturalistička ogoljenost njegovih likova omogućava i onom čitatelju koji nije upućen u običaje podneblja da dokuči značaj rituala kakav je, recimo, ispijanje kafe. Svijet Kaplanovih proza napučen je likovima koji su daleko od klišeizirane predstave o tome kako izgledaju povratnici u rubna mjesta bosanske/hercegovačke urbanosti. Nisu to nikakvi gorštaci koji žive u nekoj vrsti imaginarne divljine, a nisu ni, s druge strane, tipizirani pastoralni junaci koji neusiljeno uživaju u blagodatima idilične srođenosti s prirodom. Kaplanovi likovi su svjesni sebe, svjesni svoga mjesta u svijetu i za njih priroda nije ni neprijatelj niti neko arhaično mjesto praužitka, ona je nužnost življenja, ona je ona biblijska muka prekomjernog rada i blagodat čiste savijesti i mirnog sna. Pored toga, jedna od važnih tema Kaplanovih priča je i život povratnika u mjestima iz kojih su bili protjerani i uopće cijeli taj sada već i pretjerano mistificirani i ideologizirani narativ koji počinje s nasilnim protjerivanjem, a završava sa doborovoljnim povratkom. Izvan politike vječnog etno – nacionalnog nadmetanja Kaplan povratnički svijet Dubravske visoravni i Stoca uspijeva uhvatiti u trenucima njegove svakodnevnice, koja je uz sve svoje nedaće ipak vesela, živa i vedra. Knjiga priča Almina Kaplana „Dubravske priče“ nosi u sebi nešto od onog, u našoj književnosti, dobro poznatog duha pripovijedanja Ćamila Sijarića, i ako su njegovi „Bihorci“ bili knjiga koja je prikazivala jedan umnogome poseban svijet življenja, onda se i za Kaplanove priče može reći da su svojevrstan literarni spomenik jednog kraja – onog koji se prostire na jugu Hercegovine i koji opasava Stolac kao svoje stvarno i simbolično središte.
6,151 total views, 2 views today
