Alma Lazarevska
IZAZOV
Pustim ga da malo sjedi kod mene. Ništa ga ne razumijem. A ni on mene.
(iz pisma)
Jedno su vrijeme bili učestali takozvani čelindži. Javna osoba bi uradila nešto kao originalno pa drugu javnu osobu kao izazvala da to isto uradi. Druga treću. I tako redom, sve dok izazov ne potroši pažnju publike. Neko je baš volio smišljati te kao izazove.Ovom je svrha bila da pisce predstavi na nov ( pod kapom nebeskom?) način. Pisac bi napravio fotografiju, kamerom, pametnim telefonom (nećeš valjda reći da ga danas neko nema, rečeno je kada je pomenut mogući angažman profesionalnog fotografa), prizora koji ugleda kad skrene pogled sa svog radnog stola. Izazov je tako i naslovljen. Pogled sa mog radnog stola. Uz fotografiju bi se objavilo i ono što je kao tom prilikom pisac pisao. Bilo je komičnih detalja, no ova ih priča i bez toga ima dovoljno.
Počinje kada je izazov prihvatila Pjesnikinja. Bila je dvanaesta karika, ali prva pjesnikinja u lancu, te joj se u ovoj priči izostanak imena nadoknađuje velikim slovom. Imala je pametni telefon.
Svojevremeno je na nekom od književnih susreta upoznala Pisca (veliko slovo je ovdje dug simetriji). Kad mu je, zatekavši se na večeri pored njega za stolom, pružila knjigu na potpis, izgovorila je naslov, a onda u polušapatu ‘’Meni najdraža vaša knjiga’’. Zadovoljstvo joj je nakratko pomućeno naknadnom dilemom kojom se pozabavila kada se našla u dvokrevetnoj hotelskoj sobi. Nije li pravilno ‘’Vaša, meni najdraža, knjiga’’!? Ili je pravilno nešto treće ? No, to je već zaboravljeno.
Nije zaboravljeno da u knjizi sa ružama u naslovu, doduše počiva autograf uz riječ srdačno, ali ne (ah, ti književni susreti gdje se svi naguravaju oko poznatog pisca, i te večere gdje mu u nečas konobar visi nad glavom!) i žensko ime, tj. njeno. Sinulo joj je da bi izazov mogao nadoknaditi propušteno.
Sročila ga je. U prostoru elektronske pošte gdje se upisuje predmet poruke odtipkala: challenge. Budući ona rijetko šta kaže i napiše a da nije ženstveno (pozvati se na Blokovu opasku o Ahmatovoj!), u izazovu je bilo i tog začina. Njena ženstvenost ima mnogo sastojaka, ali jedan od temeljnih je usplahirenost kakva se može primijetiti kod nadarenih djevojčica koje roditelji podstiču da se predstave gostima. Ljupke su i nose sokne.
Sokne, budući više ne djevojčica, nije nosila. Ali, kada je sročila izazov, i smjelim pokretom kažiprsta strelicu na ekranu kućnog kompjutera odlučno dovela do naloga pošalji, osjetila je prisan dodir na nožnom zglobu. Poznat joj iz vremena kad se predstavljala gostima. Prethodno bi je očeve snažne ruke kratkim zamahom (hop!) postavile na stolicu, ponekad čak i na stol. Osjetila bi kako jedna od sokni klizi po zglobu ali se nije usuđivala sagnuti. Desilo se i to da je stolica bila rasklimana (neko je, prethodno, težak sjedio na toj stolici) i djevojčica je umalo pala. Tako je i sada odjednom posumnjala da je izazov otputovao bez udvajanja slova l. Provjerila je. Bila su dva. No, i to je već zaboravljeno. A onu su stolicu, kad već oživljavamo sličice iz prošlosti recimo i to, popravili.
Pisac je isti dan ljubazno odgovorio (Kako se ne bih sjećao.) da žali što ne može prihvatiti izazov (tvoj izazov! i lijepo su titrala dva l i u njegovom odgovoru ). Cijenjenom portalu (u koji će poviriti čim stigne, hvala što si poslala poveznicu), nažalost, ne može poslati pogled sa svog radnog stola. Od njega ga dijeli dobrih 250 kilometara, što će – sva je prilika, potrajati.
Vijest o bolesti Pisca već je bila prostrujala književnim tam-tamom , te se moglo pretpostaviti gdje ga je iz lijepog grada – ali bez velikog kliničkog centra, odvelo tih 250 kilometara.
Što god, lanac se nije smio prekidati. Pjesnikinja se, mada razočarana, opet potrudila. Ovaj put je smislila da ne odtipka riječ challenge. Te je pisac, jedan od onih čiju biografiju krasi nešto kao titula – pisac u egzilu, otvarajući svoje elektronsko poštansko sanduče ugledao riječ: izazov. Bilo bi zgodno tvrditi da je to proizvelo utisak kakav postiže zavičajna staklenka sa, primjerice, ušećerenom ružom, neuporedivim cvijetom čije je ime u ovoj priči već pomenuto. Da se nešto naslutiti u tom smislu kada se pažljivo pogleda fotografija koju je Pjesnikinja napravila svojim pametnim telefonom, skrećući pogled sa svog radnog stola. No, drugom prilikom možda više o tome.
Sada je trenutak (lanac je okončan i već je novi izazov bio u modi) da se objavi kako je u elektronskom poštanskom sandučiću Pjesnikinje neočekivano osvanulo pisamce a u njemu i ovo:
– Meni je jedan susjed koji voli fotkati također snimio pogled s radnog stola, ali sve što on snimi ispadne nakaradno, nema dara i ja mu to kažem, ali on je uporan.
Lako je u ovome prepoznati zločestu aluziju na zamisao cijenjenog portala. Ali, ničega zlobnog u ovome. Pisac se zapravo vedro nasmiješio i Pjesnikinji i portalu i svim karikama, koliko ih je već bilo u lancu izazova. Prešao je povratnih 250 kilometara. Sve mu je sada milo i jednostavno. I mnogobrojna Kako ste? i dva-tri (ah, ti čestiti i uvijek zabrinuti – da nešto nije izmaklo kontroli, organizatori književnih susreta u malim mjestima) Kako ste nam? Pa i ono jedno, od koga li već, prostosrdačno, mada bez realnog pokrića: Kako si mi?
Pjesnikinja, pravo budi rečeno, za takozvanim narodskim dativom nikada nije posezala, i uvijek se držala nepogrešivog vi; ako je i bilo lapsusa srca on nikada nije skliznuo u ti. Pitala dva-tri puta jeste, i fotografiju ruže kao novogodišnju čestitku poslala jeste. Tim prije je nenadano pisamce shvatila kao počastvovanost. Prihvatila je ovo kao izazov. Pjesnikinja počinje da se dopisuje sa Piscem. Šta je pod tim podrazumijevala, za priču je nevažno. O susjedu, međutim, s njene strane ni slovca. Previdjela ga je olako. Jer, evo ga opet nakon šest mjeseci. Kao da Pisac opominje Pjesnikinju da nije pažljiva čitačica. Te on mora ponoviti kako susjed voli da fotka (doduše, prvi put je napisao voli fotkati)?
…maloprije se pojavio moj susjed koji voli da fotka, napravio mi je uvjerljivo najgore fotografije, a sad želi snimiti u mom vrtu brnistru u cvatu, iliti žuku kako je ovdje zovu, premda još nije sve cvjetove raširila, pa sam mu rekao da sačeka dan-dva, tu snimku ma kako je napravio, namijenio sam jednoj dami. Kako on dobro ne čuje, pita me: “Dalaj-lami?” Ili se zeza. Ima 82 godinu, elektroinžinjer, radio je u Švicarskoj i kao mlad se obogatio s pet-šest patenata. Dobar je i duhovit. Kako mi pisanje ne ide, pustim ga da malo sjedi kod mene. Ništa ga ne razumijem. A ni on mene, jer je nagluh. Doduše, ima aparatić u uhu, ali ga zaboravlja. Žena mu je Švicarka, nikad nije mogla naučiti da razlikuje ženski i muški rod kad govori naški, za sebe kaže došao sam sinoć, a za muža došla je sinoć, svaki put je ispravljamo, ali ne pomaže. Dok je studirao elektrotehniku bio je juniorski reprezentativac u odbojci. Ali još se drži. Šali se. Voli igre riječima kojima se najviše smije njegova žena. Sve u svemu, simptičan je moj susjed. Jedino me nerviraju njegova dva psića, malteške pudlice. Stalno laju. Stare su, a laju. Majka i sin. Sin, Snupy, već u godinama, još piški po kući.
Odgovorila je drugi dan (problem sa malim kućnim kvarom koji jeste banalan ali oduzima vrijeme). Provjerila je, uzgred, kako izgleda malteška pudlica. Pošto je Pisac pomenuo vrt, osjetila se izazvanom da ona pomene ruže. Za to vrijeme mediteranski žbun Spartium junceum, Genista juncea iz porodice mahunarki, jedina vrsta u rodu Spartium, sasvim je procvao i spreman je za fotkanje. Da, Pisac je u ovoj maloj prepisci koristio taj glagol. Fotkati.
…Prije dan-dva dođe moj dragi susjed, Riki, a tepam mu Rikica, Rikili, itd., hajde, slikaj mi za jednu damu. brnistru dok je u cvatu, ali onako kako samo ti umiješ. Sav sretan odjuri, gledam ga s prozora, čučne, ali, jadan, padne, teško mu se dići, okrene se na stranu, pa tamo-ovamo. To je iza njegova kuća, između nas je ulica. Pogledam snimke i počnem ga grditi, tebi je važnije da slikaš svoju kuću, a on kao neko dijete, pa da idem ponovo, da se ne vidi kuća. O, starosti. A kako ga ja poznajem još odavno, sjetim se kako je bio lijep, sportaš, uspješan pronalazač, genij elektrotehnike. A sada…
Poslije ‘’A sada…’’ susjed se više ne pominje, te ova priča prestaje imati interes za prepisku Pjesnikinje i Pisca. Mada, nije bezrazložno (može biti grubo zbog modrice koja će se uskoro pomenuti, a koju ne treba dodatno povrijeđivati) pretpostaviti da je Pisac o susjedu pisao i drugim osobama, ženskim. Moguće. Jer, susjed je ovdje lik koji fotka brnistru. A brnistra je grm koji ima specifičnu ulogu u izvjesnim legendama. Irci su joj posvetili zgodne stihove. Dalmatinci zgodne pričice. Priča ne bi dalje da dulji. Nego: Kad cvjeta brnistra, sve djevojke su zavodljive. To Pjesnikinja nije znala. Pjesnikinja se uporno držala ruža. Samo po sebi to nije loše i bezazleno je, ali je forsirajući ruže zanemarila druge cvjetove i biljke. Prilično je neznanje (kao, uostalom, mnogi ovdašnji pisci – ali o tome drugom prilikom) o biljkama ispoljila. Ovaj put, preciznije, o sekciji: parkovno drveće i grmlje. Te će jedne večeri, u sali biblioteke koja jeste provincijska ali je velika, recitovati svoju novu pjesmu ponavljajući tri puta ime svoga (i ime grada i prisvojna zamjenica su u toj pjesmi) grada, izrazito kontinentalnog, tj. bez izlaza na more, nemediteranskog grada; a uz prilično problematičan refren da je u njemu procvala brnistra.
Nemalo je bila zatečena kada joj je poslije prišao jedan od one gospode koja na književne večeri uvijek stižu sa nepotkupljivim upitnicima u očima. Sa namjerom da nešto nauče ili provjere, da odmjere svoje znanje, vrijedno i temeljito sticano. Rekao joj je, prisutna treća osoba može se zakleti da bez imalo zlobe i likovanja (oni se upitnici nisu transformisali u uskličnike!) je to rekao, tek s privrženošću činjenicama kakvu ispoljava takva gospoda (trebalo bi im zabraniti ulaz na književne večeri!):
– Jeste li sigurni da je to brnistra ?
Profesor botanike ili hortikulture (đavo će ga znati, ali nazovimo ga tako) je prethodno kupio njenu knjigu i zamolio autograf. Pjesnikinja se čak potrudila da ispiše njegovo dugo ime i još duže prezime ( u dativu, naravno). Ktomu je kemijska olovka u njenoj ruci presahla usred tog ipak predugačkog prezimena pa je morala tražiti drugu što ju je sasvim dekoncentrisalo. Autograf joj je ispao baš loš. E da bi je on pomenutom opaskom poljuljao, vratio na onu davnu stolicu čija je jedna noga stradala pod tuđom težinom. Makar da se na tome zaustavio. Nego je čak pretpostavljao kako je došlo do te greške (vokabular neprimjeren književnoj večeri, čak i kada je završena, i posjetitelji se više drže stola sa skromnom zakuskom i pićem). To što je Pjesnikinja vidjela kao brnistru, to je vjerovatno forzicija. Ona se, to jest forzicija, nevičnom oku (zaboga, povucite taj pridjev, nečovječni čovječe!) čini brnistrom. Dok se u velikoj sali provincijske biblioteke nakon lijepo uspjele večeri polako topio broj posjetitelja, a i sadržaj na stolu ionako skroman, Pjesnikinja je vidno uznemirena slušala predavanje o brnistri i forziciji. Ovdje priča ne može posezati za učestalom rečenicom (No, i to je već zaboravljeno.). Jer, vrijeme je da se krene ka najavljenoj modrici.
Prethodi joj slijed zvukova u mraku. Zvuk kakav nastaje iz sudara dva predmeta. Jedan, mekši, u pokretu, drugi tvrd, drven, tvrdoglavo nepomičan. Ustoličen. Tresak, pa ljudski glas. Ženski. Jauk, preciznije rečeno. Onda klik – dugme na postolju noćne lampe. Svjetlo, mada škiljavo (max. 20 W?), otkriva nam Pjesnikinju koja stoji bliže kupatilu nego krevetu, i osobu koja je iz ležećeg prešla u sjedeći položaj. Lampa je pala, prevrnula se, ali na meku podlogu. Te i dalje (20W, ali makar sijalica nije pukla!) uspijeva osvijetliti prizor. Sad možemo pretpostaviti šta je to u mraku prethodilo ovom prizoru. Pjesnikinja je krenula prema kupatilu, ali se ne koristeći blagodeti elektrike (delikatno je štitila tuđi san), i ne snalazeći se u suodnosu prostora i pripadajućeg mu mobilijara, sudarila sa klupskim stolom (ne, ne posezati za deminutivom!) čija je jedna noga (nožurdina!) ionako bila klimava (sjetiti se one stolice iz djetinjstva!).
Od dvokrevetnih soba za gostujuće pisce profitira poneka anegdota. Kao kada su D. i Lj. (ni jedna ni druga danas nisu među živima) dijelile dvokrevetnu sobu pa se D. trznula iz sna jer je Lj. kriknula Pokradena sam, dodala: U snu. Nakon kratke pauze ponovila: U snu… okrenula se zidu i opet zaspala. D. nije, sve do jutra.
Pjesnikinja nije pokradena u snu. Ili možda jeste? Ali ovo baš i ne djeluje kao scena mjesečarenja. Više kao scena u kojoj djevojčica (gle, ona zaista ima sokne, hladne su u ovo doba godine noći u provincijskim hotelima) nakon što je iznevjerila očekivanja oca da se iskaže pred gostima ( kriva je rasklimana stolica i predstavnik gospode sa upitnicima u očima) obuzdava plač. Nedovoljno je osvjetljenje (upozoriti na to upravu hotela, ujutro!) ali se ipak može pretpostaviti kakav je bio izraz njenog lica kad je tužno izgovorila:
– Brnistra mi se rimovala.
Svjetla je ipak dovoljno (ona ruka što je napipala dugme i proizvela klik, u međuvremenu je vratila lampu u prvobitni položaj a posegla i za drugom, simetrično postavljenom, jer ovo je dvokrevetna soba, što je obezbijedilo ukupno 40 W) da se napravi uviđaj nakon nemilog sudara. Pjesnikinja cvili:
– Sad sam i modricu zaradila.
U sobi broj 21, od tog trenutka, više se nije moglo nadati snu. Kada je kako-tako obuzdana modrica, soba 21 je postala poprište borbe da se uime poezije i rime sačuva brnistra. U defanzivi: da se nešto što cvjeta, ne obavezno žuto, udjene u pjesmu umjesto brnistre. Forzicija je, mada tačna, odbačena. Forzicija-tranzicija… forzicija-milicija… Forzicija se još zove i zlatna kiša. To je lijepo, ma… gdje je tu rima. Te je ovaj dekorativni grm od čijeg drveta u Koreji od davnina prave jedan prekrasan žičani instrument, čak s dozom osvetoljubivosti (profesoru botanike ili hortikulture, šta li je već, uinat!) otpisan.
Pjesnikinja je grickala mali prst lijeve ruke i čak u jednom trenutku skinula desnu soknu i oprezno opipavala nožni palac. Izgleda da je i on stradao u sudaru s odvratnim predmetom koji se u sitničavom spisku inventara izloženog na vratima hotelske sobe vodi kao klupski stol. Komad: jedan. Dočim je to, obje osobe u sobi 21 se u potpunosti po tom pitanju slažu (mada po pitanju knjiga, naročito one sa ružama u naslovu, ne) neviđeno gadan, ružan, rogobatan, rugoban, monstruozan, ninašta nalik komad nečega. I uz sve to opasan. Svejedno, sutra ga treba prijaviti kod sobarice ili koga li već, kao nenamjerno učinjenu štetu. Eto, u šta se sve izvrgne slijed događaja koji je pokrenulo cvjetanje brnistre.
S čim je to Pjesnikinja rimovala brnistru, ne treba reći dok ne prođe ona modrica na njenoj nozi i dok se ne ustanovi da li je stradao i palac. I dok ne prođe banalnost sa štetom i klupskim stolom. Dovoljno je već udaraca primljeno, e da bi se nekim otkrićima dodatno povređivala bolna mjesta.
A kada je nastupio krešendo vodokotlića i vodovodnih cijevi u susjednim sobama, te klokot u radijatorima , kada je ružoprsta zora (bijednih 40 W je konačno trebalo sasvim prezreti i učiniti dva puta klik) pokucala na muzgava stakla prozora sobe 21, bolni izvor potrebe da u pjesmi bude brnistra je već bio notoran. A na Pjesnikinjinom pametnom telefonu ekspertizi je podvrgnuta famozna fotografija.
– Evo, pogledaj ti. To je ta brnistra. Ja sam još uvijek sigurna da je to…
Bio je ovo posljednji pokušaj pred jutro koje se već oglašavalo i zvukom kolica koje hodnikom vuku hotelske spremačice. Pa da se pogleda! Možda se vičnijem oku i nešto više otkrije. Za sada, pobrojati: brnistra tj. žuti grm, palma, agava, okrajak kuće, kržljava trava. I to je to. Brnistra baš i nije u centru kadra a nikakvo dodatno zumiranje ovdje ne može pomoći da bi se ustanovila razlika između forzicije i brnistre.
Saznati se može, jer ovakve fotografije pružaju i taj podatak, koja je kamera ovo snimila. Ricoh CX1. Japanska. Prva je Ricos kamera koja koristi CMOS senzor. To znači da hvata jedan po jedan red svjetlosnih informacija što uzrokuje rolling shutter efekat. Ovaj efekat nastaje tako što se različiti dijelovi senzora izlažu svjetlu u različito vrijeme. Ovo proizvodi razne distorzije kod snimanja ekstremno brzih pokreta ili brzih bljeskova svjetla. Ekstremno brze pokrete, imamo li u vidu u čijim je rukama (čučne, ali, jadan, padne, teško mu se dići, okrene se na stranu, pa tamo-ovamo) bila kamera, treba zanemariti.
Uvidom u brojeve upisane pod Date Picture Taken, utvrđuje se datum, čak sat i minut, riječju – čas, kada je Pisac stajao uz prozor i gledao prizor koji je zabilježila fotografija. Fotografija bi možda bila na cijeni kod kolekcionara kada bi se reklo da je ovo posljednje cvjetanje brnistre koje je Pisac doživio. Ali, ova se priča ne usuđuje nahraniti krivotvorinama. Doživio je još jedno.
U koji je sat i minut – u koji je čas, pisac (vrijeme je da ova priča odloži velika slova kao nepotrebna pomagala, zbog pomenute simetrije nametnuta) umro, stoji, naravno, u bolničkoj umrlici. Meni (vrijeme je da ova priča uđe u ja kao što bosa stopala ulaze u udobne papuče kada se ustaje iz kreveta, ne bi li se u malom hotelskom hladnjaku pronašao led prije no bukne njena modrica) se otkrilo na drugi način. On priziva novu priču. U njoj je, kako joj evo vidim zametak, moja ravnodušnost prema knjizi sa ružama u naslovu. Svoj primjerak sam nakon čitanja nekome prepustila bez napomene da je vrati. Ljubomorno čuvam primjerak druge knjige koju je napisao isti pisac. Na tržištu antikviteta vrijednost joj je prilična. Izdanje, omotnica, godište, još daleko od onoga u kojem je pisac, avaj, odlučio da mijenja i testamentarno prepravlja svoje rane priče. Ne treba podcjenjivati razloge kolekcionara, ali je meni ključni taj što je to primjerak jedne od najdragocjenijih knjiga u naškom jeziku. U priči što je evo privodim kraju, počinula je jedna od dvije riječi iz naslova te knjige. Da osoba koja piše može sama sobom biti vjerodostojan svjedok pred drugima, zaklela bih se: napisala sam tu riječ samo zato jer je ovoj priči trebala. Nemajući u primisli naslov one nevelike knjige koja se pomalo pohabala od čitanja. Ili da citiram jednu priču objavljenu u godini kada je rođen pisac? Priča citira veselog kralja iz omiljene bajke: – Koja strijela leti vječno? – Strijela koja je pogodila metu.
6,754 total views, 2 views today
