Zlatko Topčić: Zlatni dan

Odlomak iz romana “28.6.1914.”

Zlatko Topčić

ZLATNI DAN

Nije se jednom, nego svako malo, i sve češće i podrobnije pitao je li sve što mu se događa samo majčina kletva koja ga je stigla još prije nego je zaprijetila da će ga kad-tad stići?! Iako, nikom se nije osjećao dužan za pasji život koji živi, ni materi, ni ćaći, pogotovo; kao da su Mare i predradnik Gianni Pruzzo tražili  njegovu saglasnost onog podneva kada su ga sklepali na nemjestu, u štali, na sjenu, gdje se pare konji i ovce i goveda i gdje pijetlovi zaskaču kokoške! Je li se drugome mogla nadati nego nečemu nalik njemu?! Pa još cijeli vijek izigrava Djevicu Mariju i snebiva se nad dvosmislicama, psovkama i obijesnom mladeži, jer lako je ružnoj Mari poštena biti, a teško je lijepoj Ceciliji obraz čuvati. Slavila je Mare i Božić i Uskrs i Tri kralja i Svesvete, i opominjala i sebe i druge strahom od Boga, i suhe kolače niotčeg pravila i bakalar sušila, i nedjeljom u crkvu išla i podrobno se o svom životu i grijesima svojim ispovjedala don Alojziju; avaj, onom nečastivom don Alojziju Prpiću koji, kada pretjera s krvlju Isusovom, prepričava uokolo dogodovštine koje su mu povjerili mještani, pa otud se za njen grijeh znaju od Komina sve do Rogotina!

-Ah, pusta Mare…jadna je i bidna…da mi je na vrime došla po pokoru i okajala lake grihe, ne bi joj se ni ta grišna Jeretova štala kroz onakvog Maruna cili život lupala o glavu… Bože moj, pogrišila pa se pokajala, ka i tolike druge što zgrišiše pa se pokajaše, jer nijedna nije bezgrišna osim Djevice Marije…

Ne bi don Alojzije nipošto sakrament pomirenja ni svoj svećenički zavjet šutnje doveo u pitanje, niti zavjet Bogu, niti bi sebi tako težak grijeh na leđa natovario, ali bi mu se uz vino, među prostim pukom, razvezala jezičina, sve od silne brige za svoje stado i sve muke i grijehe pastvine koje pastira prate i danju i noću, jer ih shvata kao svoje; bole ga i tište, i bavi se njima kao da ih je on počinio a ne za njih samo čuo, jer svoga života izvan tog stada i nema, sav im se predao; i Bogu. Pa bi kod ljudi htio isposlovati malo milosti i pažnje za potrebite, u dobroj vjeri da im pomogne i priskrbi milost drugih, da ih zloće ljudske poštedi, i jeda i pakosti da ih liši, jer oni su, pa i Mare i njen Marun, slabi da se odupru i laki da budu plijen; pa zašto ih onda uznemiravaju ako se s njihovih grijeha uzvisiti ne mogu,  ni svoje potrati?! Svi vide i znaju da su Mare i njen Marun mali plijen, bez očeve glave u kući da ih natkriljuje i štiti, pa ih baš zato oblajavaju i kude, jer ne znaju uzvratiti drukčije nego bijegom i šutnjom, a na slabe i zec reži. Da bi pastvu udobrovoljio, činio ih je još manjim i nikakvim, nedostojnim njihovih očnjaka, i odvraćao ih od novih ujeda; zalud, valjalo je don Alojziju sve ono što je o njima  bilo očigledno potvrditi i platiti nečim što još ne znaju, i ne smiju znati, ali ne izrijekom i jasno, nego tako što će morati odgonetati i namaštavati za dugih zimskih noći kad ih bura i južina pritvori u kućne zatvore, pletući o njima  najnevjerovatnije priče i pri tom se pozivajući na don Alojzija kao pouzdanog svjedoka. Tako se do pastve i komšiluka dokotrlja i priča o Marunovom začeću na nepriličnom mjestu i odmah se ustanovila kao nesumnjiva i tačna, dovoljno neobična da bude sramotna i da liči na istinu; a jedino Bog zna kako je zaista bilo, ali u očima ljudi bilo je baš tako kako žele čuti; a samo to je važno.

Saznao je i Marun, na ružan način – za Uskrs, usred Jeretove kafane! – ali nema lijepog načina da sazna kako su ga začeli u Jeretovoj štali pa su ga onda  ispičuture tješile kako mu je Jere na neki način drugi ćaća, jer je prvi ćaća predradnik Pruzzo odavno zbrisao, i kako, napokon, ničeg ružnog u štali, kao takvoj nema, zar se tamo ne rodi i Isus Nazarećanin?! Zar svi svoje blago ne čuvaju baš u štali?! Šta bi oni bili da nema štale?! Zašto je štala kriva što u njoj sviše ljubavno gnijezdo predradnik Pruzzo i njegova Mare?! Jel’ je, i od čega, u hotel u Metković trebao odvesti i unajmiti sobu na sat – dva, a dosta mu tri minuta da ga takvog napravi! Pa da je htio silne šolde trošiti, uzeo bi u luci neku vještu damu što miriše na ružino ulje, i pere se triput dnevno, a ne bi Mare što vonja na kravlju balegu! I šta bi on, Marun, bio da nije bilo Jeretove štale?! Carski namjesnik sigurno ne bi, ni njegov posilni, ni profesur, ni dotur, ni kotarski sudija…ništa od onih časnih poslova nego opet neki postolar ili ribar, a opet težak a ne gospar, jer nije se rodio da bude išta više nego što jest, a niko je i ništa je…k’o i svi njegovi…

Marun bi rumenio od Marinog stida, koji je bio i njegov stid, i bez riječi, kao krivac i plod majčine sramote, prihvatao takvo bogohulno poređenje kao svoju jedinu odbranu. Dovoljno je pamet Marunova brza i bistra da razluči porugu, i grdno se varaju svi koji misle da on ne razumije ništa od onoga što mu  podvaljuju; jer više je pameti u njega nego u njih, prevagnuće na njegovu stranu taman da su svi zajedno koliko ih ima naspram njega, ali ljudska zloća Maruna  omami, kao kada sitna ljutica omami međeda grdosiju, tako se i njemu sveže jezik u čvor, pa se sjeti šta im je trebao otpovrgnuti tek kada sve mine i bude kasno za odbranu. Grize ga i ždere što im odmah nije uzvratio i zviznuo im istinu u brk, jer pun je jeda i grijeha svaki od njih, i sramota kojekakvih, velikih i stvarnih, ni nalik njegovoj koja i nije njegova, i nije sramota nikako, osim u njihovim očima,  ponajveć najglasnijih među njima, pa na Marunu vidaju svoje ljute rane. Nešto mu ne da da im zguli krastu s njihovih ožiljaka pa da i oni vrisnu od boli, onako kako ga vrisak njegov noću budi u hladnom znoju; ne da mu nešto da budu isti, ni da im sliči, jer ih se gadi, pa bi i u svojim očima bio jadan poput njih, a to bi onda bila njihova pobjeda.

O kako je bijedna njihova podlost i kako taj žitki otrov njih iznutra izjeda; a onda mora iznova skakati u vatru i graditi situaciju u kojoj su ga onda zatekli, pa da im istom mjerom, i još žešće, uzvrati. A oni na njegov ujed uzvrate kao čopor šakala kada okruži velikoga baka. Zaobada se bak na jednog, da ga nadbode i nadjača, ali ga ostali zaskoče i grizu toliko da požali što je žudio osvetu; ne misle oni da pametniji popušta, nego slabiji i onaj koji je sam.

Niko da priskoči u pomoć i da kaže neku riječ:“Tja, ostavite toga čovika na miru, ništa vam nije činija, ni zlo ni dobro, pa što ga jidite?!“, ili barem blaže:

“ Koji je vrag uša u vas pa spopadate mirna čovika, zar vam nije dosta vaših muka pa se njegovin nasladjujete, ko da je u vas doma išta boje?!“

Nema takvih u Rogotinu, ni igdje drugo, da uz slabijeg naspram krda stane, nego ako poneko muči i ne ujeda i drži se svoga mjesta – toliko mu je najviše od ljudi.

-Zar se tamo ne rodi i Isus naš Nazarećanin, što uskrsnu na današnji dan pa ga evo slavimo skupa s tobom kao da si nam po svemu ravan, a ne talijansko kopile!?- upita zadrigli gazda Jere, već od ranog jutra poodmakao u rujnom slavlju i veselju. – A ti se jutiš što ti Talijan Pruzzo obiđe mater i sprida i straga da bi tebe tolikog sazidao! Pa zašto se onda na istinu jutiš?!

-Bongiorno, Marune!- povikaše ljudi.

-Questa sera, Marune?!- prihvatiše pošalicu drugi.

-Amore mio!- uzvikivali su uglas, i još:- Mamma mia! Mamma mia! Mio padre Pruzzo! Dotore Pruzzo!

Dječurlija što su virtila s prozora bijahu još spremnija za šalu.

-Muuuu, Marune – zamuka jedan.- Njihaaaa. Kukuriku…kokoda…

– Hrok-hrok,- zahrokta drugi deran.

-Kmeeee, kmeeee, kmeeee…- zableja treći pa se osokoli obijesnim smijehom i pope se na sto oponašajući dorata kada zaskače kobilu.

Glasao se kafanom čitav terarijum.

Slatko se nasmijaše svi u Jeretovoj kafani, ni ne pamte kada su se slađe nasmijali jer muka težacima preteže pa se krevelje prvom prilikom koja se ukaže; svi osim ljutitog Maruna i dežmekastog Jereta, koji pod silinom udarca Marunove ručerde lupi tjemenom o kredenac s kojeg mu po glavi popadaše i crna i bijela vina sa paškim sirom i domaćim torotanom iz mjeha.

Ugasiše se ljudima osmijesi. Nikad ga nisu vidjeli takvog a znao je otrpiti i gore.

-Imal’ još ko!?- upita Marun, a niko se ne javi ni da ima ni da nema.

 Marun izjuri iz kafane i otrča kući gdje je Mare baš bila zakuhala nakvasali tepsijaš i gurnula ga u rernu da bude frišak za praznički ručak.

Uđe Marun u kuhinju koja se nadimala od grabovog dima i sjede na štokrlu.

Raskoračio noge i gleda u pod, pa cupka desnom cokulom; ne priliči mu da je ljut. Pogleda Mare pa opet u pod. Nije rekao ništa ali je Mare znala šta se dogodilo; neznano kako, ali je majka osjetila da je njen Marun saznao tajnu njenog grijeha, iako nije imao snage da joj kaže, ni da joj prigovori, ni da je utješi i oprosti, nego je samo širio nozdrve i puhao kao sipljiv pastuh kojeg kandžijaju i gone u galop.

Opet ga je ophrvao stid i nije mogao izustiti nijedno od stotinu pitanja što ga žderu, jer to nije razgovor koji vodi sin sa majkom. Pa zašto Talijan, pa zašto tamo, pa zašto odmah, pa zašto bez sakramenta braka…pa zašto, ako je zgriješila s neznancem u štali, tu sramotu ne sačuva samo za sebe i Boga, jer onda je i nema…

 Majke u očima sinova i nisu žene poput drugih, sa požudom i pohotom ženke, nego su samo kuća i kolostrum, a oni blaženi pristigli na svijet niotkud i niotčeg.

Je li se tog trenutka zametnula misao da ode od majke, i iz Rogotina, i od svih ovih ljudi, i Jereta, drugog ćaće, jer njemu u Rogotinu više života nema, niti ga je tu ikada živio; ili je tu pala odluka koju je nosio odavno, odgađajući je do majčine smrti, ali prije će nego njena nastupiti njegova, ili već jeste.

Mare mu priđe i pomilova ga kao nikad prije: “Marune. Sine. Moj.“

On joj zbaci ruku s tjemena i Mare je znala da je njen sin odrastao.

-Mladost…- reče Mare: -Shvatićeš jednom…sine…kada budeš mlad…i kada…osjetiš…

-Već nisam mlad… – prekinu je Marun glasom koji joj nije bio poznat. -Niti sam ikad bio… Mare!

***

Mogao je zamisliti život u Rogotinu s majkom koja bi se s njim i zbog njega još naživjela; nedjeljne ručkove s reš pečenim tepsijašem na kojem bi mast posipao ljutom paprikom da se osoli i šećerom da se zasladi; s slanim inčunima i slatkom pancetom za važne praznike; s južinom koja Jeretu i njegovima nanosi ljutu dangubu i grube šale zbog bure koja se podviruje ispod ženskih suknji a muškima vitla kape i šešire… mogao je premotati sav svoj dosadašnji život u dalmatinskoj zabiti i predvidjeti sav budući koji ga čeka tu, nadomak moru a samo s njegovim mirisima i obećanjima… bez ovog ropstva i krvi u koju je upao čim je kročio svojim putem, ali… ako je ovo kazna Božija i materina kletva, neka je, i vrijedi, i sve bi ponovio i istim išao putem ako taj put vodi do Cecilije. Čim bi zažmurio, ugledao bi je i ta slika mu je spašavala bistru pamet, ukrašavajući nevolju u koju je upao otkako je ostavio majku samu i zaputio da se ženi se u Rabić; Cecilija, jedini ukras njegovog života, jedina koja je u njemu vidjela nešto vrijedno i skriveno, a ne samo zato što je bolan u njenoj milosti i samo zato što je katolik među ostalima.

Je li to onaj osjećaj o kojem mu je Mare govorila kao o isprici?! Konačno mu majčin grijeh nije izgledao više tako strašan i neoprostiv. Odjednom, mogao ju je shvatiti, iako dockan da joj olakša. Čovjek je, žena. Ljubav je od Boga data, pa kako će nam onda biti šporka?! Nema ludosti koju ne bi učinio s Cecilijom i nijedna se ne bi tako zvala; ni u bračnoj ložnici, ni u štali na sjenu, svugdje bi bila jednako sveta i Gospodaru draga. Ništa od onog što zamišlja ispod vjeđa s njom ne bi bilo ni vulgarno i uvredljivo, ružno, nego skladno i ljupko, nježno; ni taj trenutak vrhunca i kosmičkog ushita kojem se i Bog raduje jer to su njegove nakane s čovjekom – da se muškarac i žena vole i daruju jedno drugo posvemašnim darovima.

A onda, svako malo, kao jedino svjetlo njegovog života, živio je Marun iznova taj zlatni dan kada se probudio u bolnici s mirisom kamfora na plavoj pidžami koja nije bila njegova; u njegovom kraju pidžame kupuju samo kada se ide u senatorij bolovati; spava se ljeti u gaćama a zimi u onom u čemu si po kući hodao cijeli dan, a do sada je, hvala Bogu, uvijek bio zdrav pa mu je i pidžama bila viška.

Iznad glave, sa ofingera, spuštala se do vene cjevčica s infuzijom. Nije se mogao sjetiti razloga zbog kojeg bi trebao biti tu. Pomislio je već da je mrtav ali kada je  pokušao pomaći nogu oštra i kratka bol ga je opomenula da je još živ. Časna sestra Cecilija ga je, previjajući mu ranu, oslovila imenom. Rekla je prisno i zabrinuto «Moj Marune», kao da mu se čudi i prekorjeva ga zbog neke nepodopštine koju je napravio pa sada ispašta.

-Gdje sam?!- pitao je a onda požurio s novim: – Je li ovo…limb, ili… šta!?

– Imali ste sreće, – rekla je časna sestra Cecilija.- Mogli ste izgubiti glavu, i još gore, mogli ste ostati bez noge.

To je, dakle, sreća. Zamišljao ju je drukčije.

Bio je, eto, ranjen u tuđoj zemlji i tuđem gradu a samo je bio krenuo da se ženi u Rabić kod Dervente. Prije putovanja htio je, ako od života ne traži puno, još da usput vidi Sarajevo i u njemu carski i kraljevski par.

Imao je kartu za večernji voz i jedna od prvih pomisli nakon buđenja bila je hoće li mu propasti neiskorištena ili će kondukteri ipak njegove razloge izostanka prihvatiti kao opravdane. Majka je također bila tvrdica, jer u svijetu u kojem je odrasla i u kojem na grbači nosi ničijega sina, šparati i odvajati od usta značilo je prebaciti  iza leđa još jedan dan, a sutra sviće novi u kojem opet treba čistiti i ribati po gospodskim kućama u Naroni. Ćaća, neki Djani, ili Djoli, ili se zvao nekako tako, otišao je s brodom preko vode, s one strane, i nikada se više nije ni pojavio, ni pismom javio, kao da ga je more progutalo, ili je negdje, u nekoj luci, počeo iznova. Odavno ga mati ni ne psuje, pa su ga zaboravili ali ostao je tu Marun, sačinjen samo od ćaćinih mana, iako mu ćaću niko i ne pamti po bilo čemu dobrom. Zapravo, ne pamte ga nikako, osim što je ostala za njim, umjesto njega, priča kako je neki Talijan, predradnik Pruzzo, jedne noći maloj Mari udario na obraz, napravio joj dijete i ostavio je u šestom mjesecu trudnoće, kasno, ali da će doći jednog dana, čim smogne hrabrosti da Claudiji prizna nevjeru. Tako su u tu jednu noć stale sve Marine nježnosti i ljubavi, i sve njene sramote. Podigla je dijete na opreci prema svijetu, štiteći ga od ljudi i grubih riječi, i od izdaje koju ljudi nose.

A njoj se opet izdaja desila, kao da je sve ove godine govorila niz vjetar, kao da je kamen podizala a ne dite, a od njega je izdaja najbolnija. Ni okrenuo se nije, kao da je zbog nečeg bio ljut i kivan na nju, a sve su bili jedno drugom, cijeli svijet.

-Jedna ti je mater, Marune, samo jedna, nema druge matere! – opominjala ga je Mare kako će biti kasno kada shvati tu suru istinu; uz tu prijetnju je stasao, odrastao i počeo bi venuti da joj nije utekao u zadnji tren.

Sestra Cecilija mu vješto i bezbolno sjuri iglu u nabreklu venu na ruci.

-Imali ste sreće, itekako, Bogu zahvaljujte, Marune.

Marun upita zatim za zdravlje i život Ferdinanda i Sofije a sestra Cecilija se u čudu prekrsti. Ipak, našla je za shodno da mu odgovori.

-Oni su prošli gore,- rekla je.

Odustao je od novih pitanja, zadržavajući nadu. Trebao se sada posvetiti sebi i što bržem oporavku.

Obratio je pažnju na sestru. Nije joj mogao odrediti godine, iako je vjerovatno bila mlađa nego što izgledala tako blijeda u bijelom. Pratio je njene pokrete, ljupke i spretne, kako s blagošću obilazi bolesne i sa svakim progovori neku riječ. Bila je tako smjerna, ni nalik ženturačama i curetinama na koje ga je upozoravala majka.

Nasmiješila mu se dok je podizala uzglavlje na krevetu prekoputa. Zatim mu prilazi i spušta ručicu na njegovo rame, kao da mu ima nešto reći, ali dvoji, pa odustane.

Oko podneva Marun od nje saznaje kako mu je umrla majka, otprilike u isto vrijeme kada njega geler pogađa u nogu, ali je zagonetan način kako je ta tužna vijest stigla do sestre Cecilije svega desetak dana nakon njene sahrane na rogotinskom groblju Šarić-Struga. Ne postoji druga mogućnost nego da je onaj njegov zamljak Mihovil u novinama pročitao njegovo ime među ranjenima građanima, kao kolateralnoj šteti ubistva carskog i kraljevskog para, pa otposlao telegram u bolnicu; a nije ni važno. Ništa više nije važno.

Ostvarila je stara Mare prijetnju, održala obećanje kojim ga je namislila proganjati do kraja života. Odahnula je Mare i okajala grijehe. Nijednoj rospiji ni štraci, a bilo ih je na željezničkim stanicama i u Kominu i Rogotinu i u Metkoviću, svakakvih i odasvud, i Mađarica, i Švabica, i Ruskinja, pa i pokoja domaća iz unutrašnjosti, itekako, za polić u polju ili za dva u staničnom klozetu, sve s nekim čudnim i dalekim imenima, a zapamtiše samo čestitu Mare i nijednoj se ne narugaše kao njoj.

Napisala bi Mare pismo biskupu u Makarsku ili u Split, pa se požalila na vražijeg laprdala kojem ni ime neće da spomene, nedostojnog da uđe u crkvu a kamoli da predvodi misna slavlja i korizme, ali nije znala slova i morala bi se  nekom u papir ispovjedati, a ne bi imala opet snage, pa eto onda i nove bruke; jer ako pop nije znao sačuvati njenu tajnu, jednu i jedinu, pa kako će je neko drugi koji se nije zakleo Bogu i ljudima na muk i šutnju!? Marun je završio četiri razreda i zna sva štampana slova redom, i umije sročiti jasnu rečenicu s tačkom na kraju…ali, kako zboriti svome sinu o sramoti svojoj!?

Iskupila je nešto šoldi jedne nedjelje i ušla krišom u voz za Metković pa će onda nekako s nekim do biskupa u Makarskoj, da mu sve bistro i razložno objasni i ukaže na prokletnikovu izdaju i nevjeru, i svoju nesreću koju joj je stvorio umjesto da je izbavi,  pa da ga ovaj kazni i opozove, i pošalje u Rogotin nekog mlađeg, koji ne pije previše a zna da čuva ono što čuje.

Marun ju je cijeli dan čekao na pragu, pun briga i slutnji, jer nije imala običaj da duže odlazi od kuće, osim srijedom do pijace da proda nešto povrća i suhih smokava a zauzvrat kupi masti i brašna, ali niti je tog dana bila srijeda, niti je bila sepet od pruća ponijela sa sobom; obilazio je mjesta gdje je zalazila, a nije ih mnogo, ali nikog nije pitao za nju, da ne bi slušao zle odgovore i loše mogućnosti kojima bi mu se rugali – naime, kako još čeka u luci predradnika Pruzza. Bila je uveliko pala noć kada joj je na mjesečini ugledao siluetu, pogrbljenu od težine bajama koje je nosila, pa joj on veselo priskoči u pomoć, obradovan podjednako i njenim povratkom i lijepim bajamima.

Nije je pitao gdje je bila niti bi mu ona htjela, ni znala odgovoriti, osim što je drugi dan, za slatkim ručkom, promrsila više za njega, nego za sebe:- Sve ti je to isti vražiji nakot!-

Eto, toga se danas sjetio; kao što nas za ljude vežu uspomene na neke beznačajne slike ili poštapalice kojim su se razlikovali. Eto, Marinog oca Maruna, po kojem je stekao ime, pamti po rečenici s kojom je, naliven vinom, lijegao svodeći račune za taj dan:- Sve ti je to, moja Mare, momenat življenja.-

-Koje, ćaća?!- pitala bi uzgred Mare, ne očekujući odgovor na tvrdnju koju sluša svaku bogovetnu noć.

-Pa sve to skupa, moja Mare…Samo momenat življenja… momenat življenja…momenat…

Zvučalo mu je to mudro, kao iskusno zapažanje čovjeka koji je preko leđa prevalio još jedan težak dan, i preživio ga nekako, ni sam ne zna zašto i kako, a samo Bog zna hoće li zoru dočekati i sljedeću noć da opet izrekne svoju misao koja mu je prešla u nadimak.

 Mogao je da zamisli trenutak kada spuštaju Marin kovčeg u raku, u prisustvu nečastivog don Alojzija Prpića i dvoje komšija kojima nije smetala nagla južina.

Primio je vijest lakše nego što ju je zamišljao tokom svih onih godina otkad je spoznao smrt kao izvjesnost, pa i to da se ona jednako odnosi i na njegovu Mare. Nije pustio ni suzu, što je čudno. Gotovo da je za majkom podvrisnuo kao Karamazov za suprugom:“Stara kučka je konačno krepala!“, ali ne treba pretjerivati. Teško mu je bilo priznati da je ipak osjetio jednu vrstu olakšanja, zbacivši teret krivnje i nezahvalnosti kojim ga je natovarila kao što se bezdušno tovari magare. Ništa nije bilo njegov izbor i ništa u svom životu nije vidio kao nečiju zaslugu, nego samo grijeh kojeg ispašta kao nevoljki sin koji je zakoračio  u šesti mjesec majčine trudnoće, dockan da bude na vrijeme pobačen.

 Neki oblik djetinjstva koje se produžilo do zrelih godina tako je bilo naprasno završeno i sada se s radoznalošću prepustio iščekivanju šta će biti dalje.

Obamrlost je objašnjavao posljedicama narkoze koja ga je činila nestabilnim više nego hrome noge i spoznaja kako od danas sam – baš sam samcat!- i bez Marine pomoći, čeka na koju će ga stranu sudbina usmjeriti.

Majka bi mu zamjerila takve misli u ovom trenutku, i u bilo kom drugom, uostalom, ali činilo mu se da mu sestra Cecilija posvećuje više pažnje nego drugima; a možda samo zato što je u sobi jedini ranjen, ili zato što je ožalošćen!?

Trebao bi biti, a nije. Pogleda opet Ceciliju, kao ženu, odmjeri njenu vitku figuru u dugoj halji s prorezom, obiđe pogledom njene čvrste grudi; vrat izvijen kao u labuda i plavu kosu koja je nemirno izvirivala ispod bijelog ovratnika i kape. Prćast nosić, oči od smaragda i taj široki osmijeh u kojem je još života, radosti i nade…moj Bože, uzvišeno biće kakvo još nije sreo i ništa puteno što je u vezi s njom zamišljao nije bilo vulgarno, nego skladno i ljupko.

Neljubljena, počela venuti prije vremena, kao i on. Bili su monasi od iste vrste koji su se pronašli u rđavim okolnostima, ali bez njih se ne bi ni sreli.

Pozva je imenom i ona priđe.

– Sestro. Cecilija…moja…

– Da?- reče sestra Cecilija.- Recite, Marune…

Pružio joj je pisamce koje je sinoć napisao na ormariću, pri škrtom svjetlu koje je iznad vrata prodiralo s hodnika. Zapravo, bio je to samo presavijeni papir bez koverte, s adresom u vrhu, ispisan štampanim slovima šeretski nakošenim ulijevo.

Nije u tom papiriću prepoznala pismo, nego recept ili ko zna šta; odškrinu list pa kada ugleda Marunov nečitak potpis i Izabelino ime u vrhu, zatvori ga kao da je iz njega nahrupio grijeh i neka velika tajna koju ne treba znati.

– Oprostite, – reče.- Molim da mi oprostite…i vi i…Izabela…

 U tom trenu dodirnuli su im se prsti; njeni dugački, nježni i njegovi maljavi, sa runom između svakog zgloba. Usudio se preći taj put, nesiguran šta znači njena brižna naklonost. 

 Dodir potraja, zatim ona podiže pogled, u kojem je bilo i prijekora, pa izvuče ručicu. Izgovorila je Izabelino ime na neobičan način, kao da mu nešto spočitava, ili mu se to učinilo, ili je to poželio; eh, samo da joj je bilo znati cijelu istinu o…hm… suparnici!

Udaljila se sitnim koracima, kao preplašena iskušenjem i znao je da su makar natren bili u zavjeri, iako nije bio baš u najboljem izdanju. Izvadi iz ormarićanapuklo ogledalo – Mare ga je razbila i otada donosi nesreću, ali upravo je isticala sedma godina prokletstva! – a sada u njemu vidi svoje lice koje mu seučini muževnim, pristalim i u skladnoj opreci spram Cecilijinog. Imao je guste ispojene obrve kao Frida Kahlo.

U ljekarskoj sobi sestra Cecilija stade uz prozor niz koji se slijevala sitna kiša.

Izgovorila je stotinu puta „zdravomarija“ a zatim udahnula kao da zaranja: otvorila je pismo, iako sebi nije znala, ni smjela, objasniti razlog. U pisamcu on navodi nesretne okolnosti koje samo privremeno odgađaju susret. Opisuje Sarajevo kao dobar grad, ali samo za usput i nakratko. Spominje sestru koja ga njeguje, ali ne navodi ime. Potvrđuje svoju zainteresiranost za brak, pa i ljubav. Pozdravlja je srdačno do skorog viđenja. Hvali Isusa i Mariju.

Sljedećih dana previjala mu je ranjenu nogu i pridržavala ga pod ruku dok su hodali hodnikom do izlaza i nazad da mu mišići ne bi atrofirali ili se zgusnula krv. Razgovarali su malo, ili nikako. Predveče, masirala mu je butne mišiće a on nastojao da ostane pristojan, sve do večeras kada se otkrio. Ona ustuknu, zatim ga pokri čaršafom. Učinilo mu se da se prijekorno osmijehnula zbog nestašluka koji ga je otkrio.

Terapija je davala rezultate i osjećao se bolje, iako više nikada njihovi susreti neće imati isto značenje. Razmjenjivali su osmijehe i tek ponekad bi im se ruke dodirnule, na sličan način kao onda od kada kriju tajnu.

Zatim se usudio da joj pruži novo pismo, nakon što ga je nekoliko puta pisao, prepravljao i brisao; neki put mu se nije sviđao rukopis, neispisan i djetinjast, drugi put mu je ponuda izgledala ishitrena i drska, a zatim suviše skrivena i nerazumljiva. Život ih je spojio nakratko, i Bog zna hoće li opet, i zato ne treba upropaštavati prilike. Iako…

Nije imao hrabrosti da sa sigurnoću razluči sestrinsku posvećenu njegu od nečeg višeg između njih, čemu se nije usuđivao dati ime. Hoće li ispasti smiješan pohotnik u njenim očima, i da li ga shvata na način na koji on vidi nju, kao muškarac ženu a ženka mužjaka!? Pokazuje prisnost ali ga persira i oslovljava s „dragi gospodine“ ili, još gore, „dragi pacijentu“, pa ga pokoleba; istina, uživa sitne nježnosti i povlastice ali nikako ne može da odgonetne da li su one zbog težine njegovih rana ili iz sažaljenja jer jedini nema posjete; ili su zbog…njega…

Kada je u pitanju on i njegova osjećanja – zna; iako prvi put i dockan, ali rađamo se s tim osjećajem bez greške kada nam zalupa srce na taj način.

Otvorila je pisamce i ugledala ona ista iskošena slova i samo jednu rečenicu dovoljno kratku da je pročita jednim pogledom, ili ju je već znala, i odmah zaklopi list, pa pobježe.

Iznad Trebevića su se navlačili teški oblaci okačeni o vrh, kao da se neće moći otrgnuti i izliti na grad. S jugozapada se sunce nadmetalo s olujom, probijajući se kroz bijele oblake oštrim zrakama kao na svetačkim slikama koje su se sada ukazale samo da je opomenu i upozore.

Bila je ispunjena nekim neobičnim, zabranjenim i zapretenim osjećajem za kojeg je mislila kako je neprepoznatljiv.

Osjeti da joj neki drhat prođe tijelom.

Stajao je iza nje u sobi za hitne slučajeve, a ovaj je bio hitniji po njihove živote  od svakog drugog. Ušao je gordo, čak nije više ni hramao, u čast tom trenutku  koji se sada ima zbiti i po cijenu da ga izvrgne ruglu i prijeziru, ali ne žive se dva života da bi se propuštale prilike, ili, ako se i žive, hoće li ih nevolja opet spojiti?!

Zakračunao vrata za sobom; lokot veselo uskoči u žlijeb. Osvrnula se i zatekla njegovo lice na dohvat. Potraja čekanje koji trenutak, a onda u isti mah napraviše prvi korak, kao kada zapretena voda probije brešu i nahrupi bijesna i zapjenušana.

***

Iz daljine Cecilija začuje nečije jauke, kao da je nešto opominje na red i zakon kojem se zaklela pa se spretno izmigolji i priskoči upomoć nekom starcu koji je brojao posljednje sate; jer, to je njeno poslanje na ovom svijetu, a ne…

Ne izgovori zabranjenu riječ.

Pisamce s zagonetnom rečenicom držala je zgužvano u džepu, tek povremeno i krišom provirujući.

Odjednom, nalazila je izgovore da više ne dolazi u Marunovu sobu, ni na to odjeljenje; za pokoru, prešla je među bolesnike koji su nosili zarazu, u karantin,   gdje niko neće i gdje je najpotrebnija.

Pitao je za nju, žalio se na bolove i dozivao je, ali su mu objasnili kako mu njegove rane znaju liječiti i druge sestre osim sestre Cecilije koja je hitno  premještena na drugi odjel i kako tamo ima puno većih rana nego što je njegova.

Petnaestog dana liječenja koje je uglavnom prespavao, kao i sav život, otpustiše ga iz bolnice na Marindvoru, na njegov pismeni zahtjev, iako nije bio ozdravio, niti će ikad; hramao je na desnu nogu i po tome će ga ubuduće opisivati i neznanci davati nadimke. Htio je što prije napustiti ovaj grad koji ga je prvo opčarao i namamio a onda svirepo kaznio da pati do kraja života.

Odhramao je u gostionicu kod Sameka i popio čaj od lipe, kao da je navratio kući, sve mu je bilo poznato i prisno, iako se između one bevande i ovog lipovog čaja dogodilo puno toga što mu je promijenilo život, ušavši prije vremena i očekivanja u onaj njegov gorči dio.

Sjeo je za isti sto i na istu stolicu koju mu je prije dvije daleke sedmice ustupio Faruk Piraga. Sjetio se tog trenutka po neugodnoj toploti kojom ju je ovaj ugrijao, a sada je zatekao isti odvratan otisak nekog čovjeka podignutih revera koji je poskočio čim ga je ugledao, kao da ga je prepoznao. Nije, međutim, poznavao nikog, ni iko njega. Kod Sameka se zadržava manje od pola sata i nestrpljivo odlazi ponovo u bolnicu po otpusni list, čeka još sat ili dva, luta hodnicima i otvara bolesničke sobe, zapitkuje pacijente i posjetioce s voćem u rukama… ali sestre Cecilije više nije bilo. Nikada nije saznao odgovor na pisamce, ukoliko odgovor nije bilo to što je bjesomučno pobjegla u trenu kada joj se odgovor nalazio na vrhu usana od smokava i meda.

Zatim je stekao tačnu formulaciju kojom su mu ljekari podignutih obrva obrazlagali kako je „ sestra Cecilija žurno premještena u zatvorski stacionar“, kao da je to učinjeno po kazni i kao da bijeg nije bio njen izbor…

Nije znao šta da radi s tim papirom na kojem je štampanim slovima pisalo šta mu se dogodilo 28.06.1914. oko 10,05 sati, kao da on to nije znao i bez toga. Osim toga, opremili su ga nekom bočicom žute tečnosti i zavojima o čijoj upotrebi se podrobno upoznao iz otpremnice na kojoj je krasnopisom bilo ispisano: „Družba školskih sestara franjevke Krista Kralja“, zagonetno dopisano „Sestra Cecilija“ i olovkom ucrtan raspeti Isus, suparnik.

Odgnetao je poruku, ali ostat će za njega jednako skrivena i nerazumljiva.

Nije u ovom gradu imao nikoga osim nje da mu bude razlog, a sada ni nju.

Krugovi su im se zauvijek  razdvojili. Nije je više nikad vidjeo, osim u ovom  snu. Najveća ljubav njegovog života o kojoj nije znao skoro ništa i s kojom je skoro ništa nije spajalo, osim njegove neutažive potrebe da voli. Repatica koja je naprasno obasjala mrak i koja, zaklinjao se, nikada neće zgasnuti.

                                                                            (Odlomak iz romana „28.6.1914.“ , Buybook, 2019.)

 6,011 total views,  3 views today