Ko to tamo pjeva?

 

Svakoga jutra,

u praskozorje,

još međ’ javom i međ’ snom,

ka novome danu nas

vabe golubi,

i mačke.

 

Gaćani onim promuklim,

jalovim “pjevom”,

što na grgolj,

i žumance,

Gage Nikolića sjete:

“Ne’š se ti

bôj se, od ovog ‘leba najes’,

moj sinko.”

 

A mačke?

Eh, mačke!

 

One tada,

u ranu zoru k’o u pô podneva!,

veselo skaču po nastrešnici

lupkaju šapicama,

ispod našeg,

mrežicom zaštićenog pendžera.

Svako malo se, eno,

– tup! tup! –

zaskaču da žutim zjenicama

gvirnu unutra,

i vide jesmo li unutra,

kao i vani,

u dvorištu,

sve izmijenili:

rasturili-pa-poravnali,

posjekli,

počistili,

sve,

ama baš sve staro i bivše pobacali.

 

Da od prošlih stanarki,

dvije neznane starice

koje nekad isto tu su,

valjda, spavale,

ne ostade ni vlat sijede kose.

 

I možda su baš one,

radoznale mace,

njihova produžena osveta?

 

Jer,

očima zlobnim a tužnim,

kao da nam tolkuju:

za godinu-dvije,

deset ili petnaest

– cúri pješčani sat –

ni od vas ovdje ništa,

ama baš ništa,

neće preostati.

Ni kamen, ni žbun,

ni travka, ni cvijet,

ma ni stopa stopina!

 

I zato nam,

kanda,

ne daju dulje, mirno spavati.

 

 

Goran Sarić

 7,631 total views,  2 views today

Komentariši