Melida Travančić : TJESKOBA U NEIZVJESNOSTI

TJESKOBA U NEIZVJESNOSTI

(Mehmed Đedović: Put znaš, Planjax, 2019.)

Novi roman književnika Mehmeda Đedovića naslovljen Put znaš, nagrađen od strane Federalne fondacije za izdavaštvo (2019.) osvaja izuzetnim stilom u kojem se prepliće nekoliko priča, prikazuje nekoliko ljudskih sudbina, govori se o borbi za preživljavanje, dok je, s druge strane, ovo priča i o ljubavi, prijateljstvu i izdaji, kao što je prikazana i želja/težnja ka materijalnom. Također, ovo je priča o kriminalu, o (ne)sretnom odabiru posla, priča o vozaču kamiona, priča o samoći, opasnostima koje vrebaju na svakom kilometru puta. I, na koncu, ovo je priča o potrazi za istinom, čime se potvrđuje moć književnosti da sve kaže, da započeto dovrši, jer pitanja i situacije „otvoreni“ početkom romana na njegovom kraju bivaju riješeni. Ništa ne ostaje bez odgovora.

Roman sastavljen od trideset i pet manjih cjelina donosi pred čitaoca izuzetno zanimljiv i uzbudljiv tekst, sa bezbroj provokativih i pomirljivih, lirski produbljenih pitanja o životu, ljudima, stvarnosti. I sve to nije ništa novo, pisci su oduvijek, na ovaj ili onaj način, prenosili preživljeno u svoja djela. Treba imati na umu da to nikako nije samo ono što su oni preživjeli, nego je mnogo šire, i odnosi se na ono što je svijet preživio, ljudi bliski njima, ljudi koje poznaju. Ovo nije nepoznanica niti neki fenomen, roman je žanrovski uvijek bio blizak stvarnom životu. Međutim, treba imati na umu da se forma u postmodernizmu mijenja: to je sada antiforma (disjunktivna i otvorena), tu se priča više ne postavlja kao „pravilo“, jer ne postoje nikakva vezujuća opća vjerovanja, postmodernizam je zauvijek završio sa metanaracijama, vječna ljubav ne postoji, ni heroj više ne postoji (Liotar). Odlike postmodernističkog romana su: pripovijedanje poetike, neprestano samoispisivanje književnog diskursa, metafikcionalnost, ironijsko pokretanje historijskih događaja/postupaka, sumnja u kontingenciju stvarnih događaja. 

U romanu Put znaš Mehmeda Đedovića prepoznat ćemo postmoderno ispisivanje, odnosno u prvom planu to je postmoderno pomjeranje žanra. Riječ je o tekstu ostvarenom u kombiniranju iskaza bića koje govori, fiktivnog autora koji pripovijeda i esejizira i aktuelnog autora koji sve to na makrorazini spaja u osmišljenu cjelinu. Ovdje Đedović pribjegava stilskim rješenjima kao što su unutarnji monolog, metanarativna igra, mnogobrojni likovi „čudnih“ sudbina i njihovi „šutljivi“ glasovi koji se uklapaju u naraciju, podrivanje vremenskog slijeda, preplitanje naracije u trećem i prvom licu, slobodni neupravni govor. Važno je naglasiti da u romanu nije posrijedi iznevjeravanje žanra: riječ je o policentričnom tekstu u kojem se pomjeranje događa unutar, a ne u izlasku iz romanesknog žanra. Put znaš satkan je od slika koje se urezuju u svijest ostavljajući neizbrisiv trag. Mada se na prvu čini da je posrijedi rasredištena struktura, sasvim je uočljiv neraskidivi odnos priča među sobom, uzajamni odnos dijelova, kao i svih pojedinačnih tekstualnih sekvenci sa romanesknom cjelinom. Ovdje je riječ o kompaktnoj fabuli sa mnogo manjih podzapleta koji se prepliću. Kriminalistički zaplet je u centru i sve je njemu podređeno, ali ovo nije isključivo i samo kriminalistički roman, radnja ima i niz podzapleta: priča o ljubavi, o samoći, usamljenosti, strahu za život, izdaji, oprostu – sve su to zasebne teme koje se isprepliću i grade uspjelu cjelinu.

Radnja počinje ubistvom Saliha Šeraka, čovjeka koji je krenuo u potragu za „boljim“ životom, a umjesto dobrog posla i zarade, okončao je na najgori mogući način negdje u Italiji. Njegovo ubistvo dogodilo se na benzinskoj pumpi, vezali su ga, izvadili organe za crno tržište, i ostavili da umre, radeći to sve brzo i tiho, obučeni kriminalci. No, roman u potpunosti nije posvećen razrješavanju tog zločina, radnja nije fokusirana samo na to, kakav je slučaj sa kriminalističkim žanrom, nema ni napetosti, ni iščekivanja, nema ni inspektora koji istražuju zločin, nema ni psiholoških elemenata, skoro da ni istrage o ovom ubistvu  nema. Iako se radnja pomjera na druge likove i prati njihove sudbine koje se umnogome preklapaju sa životom i smrću Saliha Šeraka, tako ni ova smrt, na koncu, ne ostaje misterija. Na kraju je rješava jedan od glavnih protagonista Nedim, sasvim slučajno, i sam se boreći za vlastiti život. Time kriminalna mreža biva raskrinkana, mrtvi ostaju da počivaju u miru, a oni koji su agoniju preživjeli, dobijaju drugu šansu, što će Nedim svakako iskoristiti. Otkrivanjem kriminalne grupe, Nedim je spreman i vlastiti život dovesti u red, pružajući sebi i supruzi Hanni drugu šansu. Između književnosti i zločina, koliko god zvučalo čudno postoji bliskost i lako se da objasniti. I književnost i zločin u sebe sabiru stanovitu nejasnost, neodređenost, zbog toga govoriti o zločinu, u ovom slučaju to je ubistvo s početka i pokušaj ubistva s kraja romana, otvara mnoge mogućnosti. Prije svega, kriminalistički žanr je dobar medij za propitivanje društvenih problema. Ubistvo, i neki drugi zločini jedno su od najboljih sredstava da se raskrinka i u potpunosti prikaže društvo. Kroz zločin mi dobijamo najbolji uvid i u socijalno i ekonomsko stanje zemlje.

Treba naglasiti da žanr ili barem elementi kriminalističkog romana nisu česta pojava u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti, a budući da je u zemlji kriminala i previše, to onda doista čudi. Jer kriminalne priče, prevare, krađe, ubistva i drugi zločini danas su svakodnevica i jedan su od najaktuelnijih društvenih problema. Zbog toga, kao i ostalih svojih važnih elemenata, ovaj roman jeste svojevrsna novina i osvježenje na bh. književnoj sceni. Radnja dalje prati život Nedima vozača kamiona, dobrodušnog i pomalo naivanog čovjeka, kao i situacije u kojima se nalazi. Ceste su prepune izazova, opasnosti, smrti, prostitucije, trgovine ljudima i njihovim organima. S druge strane, prikaz je raskrinkavanja kriminalne mreže i njihovo privođenje pravdi. Nedim jeste glavni lik romana, ali pored njega tu su prikazane sudbine i mnogih drugih likova, onih koji su na prvi pogled sasvim „normalni“ upleteni su u gomilu bizarnih i neočekivanih događaja. Roman stavlja naglasak na tjeskobni socijalni kontekst i angažman, humor ne nedostaje, on izvire iz nekih sitnih detalja ili situacija u kojima se likovi nalaze, a autor nerijetko poseže i za crnim humorom. Veoma često prikazuje život ljudi sa dna društvene ljestvice (najčešće izgubljene, od sebe udaljene, u tom smislu najreprezentativniji je lik Ajke) poput kriminalaca i prostitutki, te vješto oslikava njihovu turobnu egzistenciju i s njima je neraskidivo povezana intimna drama, dok pisac „prodire“ dublje u život svojih likova i iznosi pred čitatelja zanimljive pikanterije i detalje.

Postavljajući u centar radnje ljude sa margine i dopuštajući da se i njihov glas čuje, autor nagovještava da sve ono što je pogrešno sakriveno je u detaljima, pa govoriti o marginalnim ljudima najbolja je moguća kritika upućena društvu. Pisac je uvijek uz one koji gube, ali to radi na način da se ne udaljava od stvarnosti. U romanu nema autorskog glasa koji o njima sudi ili tumači radnju. Autor kao da samo posmatra šta se događa sa likovima. I to je još jedan od razloga zbog čega ovaj roman funkcionira dobro, jer likovi upravo svojim djelovanjem i riječima pokazuju kakva im je priroda, da li su dobri ili zli, licemjerni ili istinoljubivi. Bez obzira što to radi autor, on je u pozadini, dok imamo utisak da likovi sami o sebi sve govore. Likovi u romanu Put znaš zapravo ne znaju put i načešće su u sukobu sa sobom, neki od njih ostat će zbunjeni, izgubljeni do samog kraja, a neki će iskoristiti drugu pruženu šansu, te se suočiti sa sobom i spoznati put.

Mehmed Đedović koristi put kao veliki prostor na kojem se odvija radnja i na kojem se susreću i povezuju raznovrsni ljudski profili. Na tom putu autor stvara galeriju likova i ocrtava njihove međuodnose, koji su, na kraju će se ispostaviti, najčešće borba na život ili smrt (npr. situacija Nedimove otmice). Roman je slika naše stvarnosti posljednjih deset godina: loša tranzicija, beznađe ljudi, opća dezorijentacija, globalizacija, odsustvo empatije, težak život u zemlji, materijalna nesigurnost, nesretni i nezadovoljni ljudi i njihovo nastojanje da se ode negdje drugdje potražiti posao, najčešće izvan granica BiH. Kroz taj posao, odlazak na put koji ne poznaj, likovi se svakodnevno susreću sa neočekivanim i opasnim situacijama. Roman Put znaš umnogome podsjeća na klasične američke filmove on the road koji veoma često prikazuju skupinu ljudi koji putuju Amerikom i doživljavaju zgode i nezgode na tom putovanju, s tim da ovdje jeste putovanje u fokusu, ali nešto drugačije.

Obiđeš čitav svijet zatvoren u kamionsku kabinu. On tebe ne vidi, ti ne vidiš njega. Misliš da si negdje bio, a nisi. Čitavo vrijeme učiš, a ništa ne naučiš. Iskustvo na tom putu jedva da nešto znači jer svaki izazov je drugačiji i baš ga briga za tebe. (…)

Na putu je svakakva šljama i sve hoće da te opljačka, otme, ubije, zagrize.

                  (ĐEDOVIĆ: 16.)

U ovom romanu sve je realno, analiziraju se događaji, ulazi se u psihologiju likova i grade se njihovi karakteri bez mnogo opisa, ali kroz njihove postupke. Đedović prikazuje i u roman prenosi stvarnost onakvu kakva ona jeste, analizira je, a kada je potrebno i kritički se odnosi prema njoj. Tako da bismo za roman Mehmeda Đedovića mogli kazati da je ovo jedna vrsta socijalne drame, koja uključuje krimi zaplet, pomalo je i avanturistički, što se ogleda u susretu sa nepoznatim i prihvatanje raznih izazova, ali ovo nikako ne služi zabavi nego roman postavlja neka ozbiljna društvena pitanja: slobode, sigurnosti, egzistencije, smrti, integracije u društvo nakon svega što se pre/proživi. Roman je savršen pimjer jedne izgubljene generacije koja počinje potragu za novim, nekim boljim životom bježeći i od sebe. Đedoviću polazi za rukom da prikaže stvarnost, tjeskoban socijalni kontekst i angažman, ali u cijelu radnju utkiva humor jer je sve kroz humor lakše podnošljivo.

Put znaš primjer je pripovjedačkog umijeća u kojem se o potresnim, mučnim i teškim stvarima u društvu progovara sa izvjesnom dozom humora, dok se, s druge strane, na dirljiv i razdirući način govori o temi pripadnosti, slobodi, prijateljstvu, ljubavi i porodici. Roman je, uprkos nepodnošljivoj stvarnosti, pun optimizma, a tekst nas vodi putem koji znamo ili ne znamo sa njegovim glavnim protagonistima. Tako krećemo u svojevrsnu avanturu koju nam nudi i kroz koju nas vodi Mehmed Đedović.

 524 total views,  1 views today

Komentariši