Sanijela Matković: „Tajna dvanaestog oraha“
Poštovane čitateljice i čitatelji, pred vama se nalazi roman ugledne širokobriješke književnice, pjesnikinje i dramatičarke, Sanijele Matković. Upravo se elementi gotovo svih spisateljskih formi kojima se autorica bavila na direktan ili indirektan način mogu pronaći u njezinom kratkom romanu „Tajna dvanaestog oraha“.
Roman tvore dvije sastavnice koje su karakteristične za dosadašnji bogati opus Sanijele Matković;identitetska i religiozna odrednica, koju objedinjuje fra Didak Buntić, ali i jezični kod, hercegovačka ikavica, koju autorica koristi kako bi kod svojih likova postigla cjelovitosti autentičnost, na koju se nadovezuje čvrsta narativna struktura.
Tematizirajući djelofra Didaka Buntića (1871.-1922.) koji je cijeli život posvetio služenju Bogu, bližnjima i hercegovačkom puku, autorica se usredotočuje na godine nezapamćene gladi u Hercegovini, tijekom Prvoga svjetskog rata kada je fra Didak osigurao u Slavoniji i Srijemu prihvat i smještaj za oko 17.000 glađu ugrožene hercegovačke djece.
Glavni likovi romana su dječak Lovro, koji je imao osam godina kad su ga uslijed gladi preselili iz Hercegovine u Slavoniju, te njegov sin Stanko, koji je, nasljednik velike očeve kompanije u Zagrebu. Iako je u književnom diskursu cijeli Lovrin život potanko opisan, roman započinje zbivanjima nakon Lovrine smrti, kada on svome sinu Stanku ostavlja 99 posto tvrtke, pod samo jednim uvjetom, – da je rebrendira, a odabir oraha, u toj uvjetovanosti nije nimalo slučajan, pa se i fabula vraća u vrijeme Velikoga rata, i simboliku stabla oraha iz Hercegovine, te dvanaest oraha iz „grotulje“ (ogrlice, načinjene od plodova oraha). Iako su migracije zadnjih stoljeća osobito jako pogađale Hercegovinu, tamošnji se puk upravo čuvajući vlastiti identitet uspio održati do današnjih dana.Paradoksalno, jedan od razloga velike gladi u Hercegovini 1917. i 1918. godine, bilo je slanje muškaraca u Veliki rat, umjesto u inozemstvo, od kuda su tradicionalo pomagali svoje obitelji.
Tako i prilikom prve večere u Slavoniji mali Lovro već prenosi dio svoga hercegovačkoga identiteta u udomiteljsku obitelj:
„Ajde sad, polako u krevet.
– Zar nećemo pozdravit Gospu, u nas se to moli svaku večer, jutro i podne.
– Naravno Lovro, zbunjeno će Mate. De Anice započni ti. U ime, Oca i Sina i Duha Svetoga…“
Sanijela Matković prepoznaje važnost očuvanja identiteta, za opstanak, kroz turbulentnu i tešku povijest svoje Hercegovine.
Stoga ne čudi da se u jednom trenutku u romanu opisuje i donatorska večera Kluba hercegovaca u Londonu, ne bi li se namaknula potrebna sredstva za otvaranje muzeja fra Didaka Buntića u Hercegovini, jer i on je dio toga identiteta.
Doživljaj bogate, žitorodne, Slavonije koji mali Lovro duboko proživljava, naglašava i autorica pjesmom „Putevi žita“, posvećenom fra Didaku Buntiću, koja se kao cjelina uključuje u diskurs, pri čemu svakako postaje dio fabularnog ustrojstva, ali može funkcionirati i kao samostalna cjelina, jednako kao i ostale pjesme utisnute u poglavlja; „Povratak u prošlost“,i „Očeva uzdanica“ koju oplemenjuje pjesma „Prazna kuća“, a na kraju romana, pjesma o orahu – stvara se u misaonom procesu Lovrinog ispovjednog monologa, prigodom zadnjeg posjeta Hercegovini.Od početka do kraja romana narativnu putanju možemo shvatiti kao potragu za davno izgubljenim zavičajem.
I kada piše roman,s određenim stupnjem samorefleksije Sanijela Matković, logično, koristi poetski stil, koji je u ovoj priči, i više nego li dobrodošao.Iako objavljuje posljednjih desetak godina, autorica piše već trideset godina, a njezno spisateljsko iskustvo primjetno je i zbogvisoke semantičke razine pripovijedanja.
Pitanje koje mi se čitajući roman nametnulo,glasi; da je kojim slučajem tematiziran u alternativnoj povijesti kao žanru spekulativne fikcije, bi li fra Didak i danas uspio, premjestiti 17 000 hercegovačke djece u Slavoniju, s obzirom u kakvom je stanju danas, ta nekada bogata hrvatska žitnica, koja je pokazala veliku ljubav spram potrebite djece prije nešto više od sto godina? Siguran sam da bi fra Didak Buntić i danas, kao što mu u svojoj pjesmi piše Sanijela Matković, uspio; „…posijati Hercegovinu na polju Slavonskom!“
Nema sumnje da će ovaj suvremen i dinamičan roman, natopljen boli i ljubavlju, izazvati pozornost javnosti, kako one koja je dobro upoznata s književnim opusom Sanijele Matković,tako i novih poklonika, te ljubitelja dobroga štiva.
U Rijeci 22. siječnja 2020.g.
Željko Sakić
4,506 total views, 2 views today
