Piše: Jasmin Agić
Šator je već toliko dugo bio ispunjen gustim i ljepljivim dimom da je čak i u iskusnim travarima, naviklim na biljna isparavanja, grč nervoze počeo kriviti ne samo mišiće na rukama i nogama nego i lice pretvarati u nerazumljive grimase. Ali, svi oni koji su danima opsluživali mršavog i omalenog Anadolca odjevenog u raskošnu šarenu i neviđenu dimiju šuteći su trpili njegove hirovite zahtjeve i drske naredbe. Veliki dio njih zbog dobro plaćene službe a većina jer je zbog kiše koja je danima nemilice padala bilo nemoguće vrijeme provoditi izvan šatora. A kiša je počela padatio onog dana kada se Anadolac utaborio sa svojom omalenom svitom u samom podnožju tvrđave ne prihvatajući poziv njenog kapetana da se smjesti u jednu od mnogobrojnih praznih prostorija. Nije dao nikakvog objašnjenja svom postupku a oni koji su mislili da se odlučio smjestiti u polju željan uživanja u prostranstvu otvorenog prostora bili su u krivu. Od dana kada je stigao pod počiteljski kastel anadolac nije napuštao svoj tabor i ona nakolicina koji su ga uspjeli vidjeti prvog dana dok je davao odrješite naloge za dizanmje logora pričali su protivrječne stvari. Jedna omanja grupa tvrđavskih vojnika, koja je pomagala da se pobiju štapovi u zemlju i rašire šatorske kože tvrdili su da je u njegovoj špojavi najviše zbunjivao dugački bijeli brk koji je njegovim crnim podočnjacima davao pečat sablasnosti. Drugi su opet govorili da je naloge izdavao tihim, jedva čujnim glasom u kojem se mogla osjetiti pritajena nervoza i da je cijelo vrijeme stojeći na kiši skupljao prste ruke u stisak šake a zatim ih odpuštao pa se doimalo kao da stoji u nekom nevjerovatnom položaju spreman da iz jagodica i crnih noktiju poteče neka tajna ali ubojita sila.
Od prvog dana svog boravka u počiteljskom polju Anadolac je zahtijevao da mu se šator ispunjava relaksirajućim miomirisima jer je, kako je govorio svojim tihim i piskavim glasom, oku neprijatno podneblje lioše djelovalo na njegove rastrojene živce. I od te grubo izrečene pogrde na koju niko od prisutnih nije reagovao barem jednom riječju protuslovlja sluddge su svakog dana na žeravicu nabacivale svježe ubranu lavandu, cvijeće smokve i nara, žalfiju, osušenu majčinu dušicu i sve druge trave za koje je Anadolac mislio da će pomoći u smirivanju njegovog razdraženog stanja. Sumorne proljetne dane provodio je igrajući se sa sivim mačetom duge dlake koje je donio sa sobom iz Burse, ili učeći jednog Arnauta kako da rasporedi šahovske figure na drvenoj ploči a zatim da ih pomjera slijedeći pravila igre i logiku intelektualnog nadmudrivanja uživajući ga psovati na svom maternjem jeziku riječima za koje je znao da ovaj uopće ne razumije. Gledao bi ga nasmijan u lice dok ga je psovao uživajući u reakcijama tog zdepastog čovjeka koji je ozaren i pomalo razdragan mislio kako mu gospodar želi objasniti nešto što mu oskudno poznavanje albanskog jezika ne dozvoljava pa onda tražeći prave riječi progovara na svom maternjem turskom jeziku.
U takvim je igrama Anadolac čekao da dođe čas kada će njegovi pobočnici izvesti pred njegov autoritet državne vlasti posvađane strane, a sama pomisao da će morati odlučivati u jednom tako banalnom sporu budila je u njemu val neukrotive ljutnje. Ostavljajući Bursu i prolazeći kroz sve te provincije koje su netom postale dio sultanovog posjeda nije se mogao oduprijeti utisku kako je to jedan beskrajano velik i beskrajno užasan prostor. Prolazio je pored porušenih tvrđava, zgarišta popaljenih sela, opustjelih gradova susrećući se samo sa divljim, ustrašenim i izgladnjelim svijetom koji se više čudio bojama njegove garderobe nego što je drhtao pred znamenjima njegove moći. Na tom putu u kojem nije mogao normalno jesti, u kojem je tri puta zaustavljao povorku čekajući da okopne tvrdi planinski snijegovi rodila se u njemu ideja da je poslat na sami kraj svijeta, a razlog zbog kojeg je pokrenuto putovanje sada je doživljavao kao izliku da bude kažnjen i protjeran. Više od svega umarala ga je ta kiša koja je uporno padala od prvog dana njegovog dolaska pod zidine Počitelja prisiljavajući ga da boravi u zatvorenom i skučenom šatoru zavaljen u jastuke razbacane na vunenom ćilimu. Jedinu pravu zabavu pričinjavalo mu je isprobavanje svečanih haljina i on se, pomalo neosjetljiv na stvari oko sebe, po nekoliko puta na dan presvlačio gledajući u velikom ogledalu, gotovo pomahnitalo, kako nabori njegovih haljina stvaraju nepravilne lukove na njegovom mršavom tijelu.
Činilo mu se da je izgubio volju za životom a mrtvilo njegovog raspoloženja preplavilo je i njegovo tijelo i u nekoliko dana prije nego će tužioci doći sa svojim suludim tvrdnjama po cijele je dane ležao u jastucima posmatrajući kako zrak koji je ulazio u šator svojom nezaustavljivošću oblake biljnih isparavanja oblikuje u najfantastičnije prizore. Po podu su bile razbacane razne stvari na koje nije obraćao pažnju samo bi ponekad zaustavio pogled na povelikom oblutku bez kore koje je donio čak iz Burse a za koje ga je nekada davno jedan trgovac uvjerio da je to drvo mladosti posječeno negdje s one strane Osmanlijama poznatog svijeta. Sada dok ga je gledao shvatao je da je priča isprepletena oko tog komada drveta vjerovatno bila najobičnija laž ali tako uvjerljiva i tako spasonosna izmišljotina da je sada možda i više nego ikada prije vjerovao da je taj već dobro ishabani komad drveta posječen negdje duboko u afričkom kontinentu a onda tajnim putevima donesen u Bursu i konačno pred njegove oči. Čekajući da se sporitelji okupe pred autoritetom njegovog naprasnog kadijskog namještenja Anadolac je zamišljao taj čudnovati put drveta koje je onom ko će ga u konačnoci posjedovati trebalo donijeti spoznaju smirenja i nepomućenu sreću, što je, u njegovom slučaju, bilo ono što je zamišljao sretnom mladošću.
Onog poslijepodneva kada u njegov šator uđoše tužitelji zbog čijih je dopisa bio poslat na taj daleki i nimalo prijatni put Anadolac osjeti isprva suzdržnost, koja se očitovala u naizgled strogom držanju i koje su njegovi gosti shvatili kao očitovanje nenaklonosti a onda se njegovim mislima o ljudima koji su sjedili ispred njega poče širiti osjećaj gađenja koji izmami jedan neiskren osmjeh na njegove usne a koji ljudi koji su bili nasuprt njemu pogrešno shvatiše kao tajni znak nmaklonosti njiohovim tužbama, što u njima probudi nadu kako je Anadolac čovjek koji će bez puno propitivanja njihov pogled na stvari prihvattiti kao jedini istinit. Iz tog, kako će se ispostaviti, kobnog nerazumijevanja izrodit će se niz nesporazuma, a iz kojih će Anadolac izaći još uvijereniji kako je tužba ovih ljudi obična budalaština, kako u njihovim podozrijevanjima nema nimalo ispravnog tumačenja stvari i kako je njegova rastuća mržnja prema njihovom nazgrapnom primitivizmu nešto sasvim ispravno i očekivano. To se uvjerenje učvrsti u njegovom pogledu na stvari kada jedan od te trojice prvi put izgovori riječ bogohulje na koju se Anadolac lecnu i presavi u struku naginjući se prema onome koji je izgovorio nastojeći da što bolje vidi lice tog vjerskog fantaika, kako je u sebi već počeo doživljavati bradatog, neurednog i podebelog čovjeka od kojeg se širio nesnosno neugodan vonj.
Optužbe trojice duhovnjaka Anadolac je slušao naizgled smireno prekidajući njihov žustri govor svakog puta kada bi počeo gubiti nit njihovog pripovjedanja. Ako je njihov grub i neotesan način u njemu stvarao neku odbojnost to se na njegovom savršeno mirnom držanju nije moglo primjetiti a pitanja koja je postavljao djelovalo je kao da potiču njihovu razgovorljivost i ni jedan od njih trojice nije se libio iznositi najtežu vrstu optužbi, upravo one koje, ak bi se dokazale kao istinite, morale biti kažnjene samo smrću i nikako drugačije. Brzo je uvidio da se iza njihove seljačke pojave i drskog ponašanja, svojestvenog ljudima koji drže kako posjeduju moć neograničenog ubjeđivanja, kriju zapravo veoma prosti ljudi spremni učiniti bilo šta kako bi ostvarili zacrtane planove. Njihova neskrivena briga za javne poslove, njihova toliko prenaglašena strahovanja za očuvanje poretka i najviše njihova bezgranična ljubav prema Bogu u anadolcu s probudili sumnju kako se iza cijele optužbe krije nešto sasvim drugo. Što ih je duže posmatrao osmijehom krijući svoje misli jasnije je uviđao da njih trojica cijelu situaciju koriste za vlastiti interes i u jednom je trenutku zaključio kako od njegove odluke zavisi hoće li ostati samo najbijedini dio administracije, ovdje na kraju svijeta, ili će im se sreća nasmiješiti i nakon ove spletke će biti unaprijeđeni pozivom da se sele u jedan od mnogobrojnih centara carstva. Prije nego su završili iznositi optužbu Anadolac je već donio odluku.
Kiša koja je neprekidno padala raskvasila je a zatim i pokrenula zemlju a tamno smeđe blato počelo je izvirati između špicastog kamenja odnoseći prema rijeci svaki komad prirode koji nije bio pričvršćen za tlo. Trojicu tužitelja za koje je lokalna posloga govorila da su učenjaci i pobožni ljudi naredio je da se smjeste u tvrđavu ostajući sam da čeka čovjeka o kojem je slušao gotovo cijeli dan svakojake objede ali ga ipak nije mogao do kraja zamisliti. Zabavljao se da mu pripisuje svakojaka svojstva zamišljajući kako na olujnom oblaku upada u šator i kako nakon izgovaranja nerazumljivih i ezoteričnih riječi čini čuda ravna onima koje je čitao da su nekada u antici radili veliki čudotvorci sposobni razgovarati s prirodom. Zamišljao ga je kao starog ali žilavog muškarca s dugom sijedom bradom obučenog u neki bijel i lepršav baldahin i sa velikim razrokim štapom u lijevoj ruci, štapom koji je bio i pomoć u hidanju i magično žezlo, dokaz njegovog natprirodnog plemstva.
U takvim snatrenjima zateče ga vika i on vođen porivom radoznalosti izviri između dva šatorska krila da vidi ko to stvara buku. Prizor kojem je svjedočio isprva ga zabavi ali kada je kasnije o njemu razmišljao gutajući duge i teške dimove hašiša shvatio je da će ga ta igra divljaštva proganjati kao neoboriv dokaz njegove ponekad plahovite ali ipak tankoćutn prirode. A ono što je vidio bilo je nešto sasvim uobičajeno i svakodnevno za taj svijet koji je živio na samom rubu civilizacije kojoj su od nedavna svi pripadali kao podanici istog carstva. Vidio je tada kako neka mlada žena očajnički i svim silama pokušava da se uspne na svoje dvije noge ali svaki put kada bi joj to pošlo za rukom čovjek koji je hodao tik iza nje udarao bi je kandžijom sa šest čvorova nakon čega bi ona uz bolan krik padala na zemlju. Puzala bi onda četvoronoške kao životinja jecajući od bola, ruke su joj bile krvave, lice blatnjavo a haljina pokidana i u jednom trenutku vidio je sasvim jasno njene gole dojke, bijele i vlažne, i krupne bradavice izjedene ustima čeljadeta kojem još nisu iznikli zubi. Nije razmišljao da svojim uplitanjem prekine tu kalvariju jer se nadao da će ludak koji je tukao nesretnicu možda u potpunosti obeznaditi ženu, a kada u jednom trenutku, u nespretnosti, žena pokida haljinu sa svog tijela njeno dlakavo međunožje se u njegovoj svijesti predoči kao trijumf njegovog očekivanja.
Poslije kada su oštri noćni vjetrovi zaglušili sve zvuke i dok je omamljen od hašiša ležao u svojoj udobnoj postelji zamišljao je kako je on onaj goštak koji tuče ženu a zbog njenih golih grudi koje je gledao svega nekoliko trenutaka i rutave pičke koja je bljesnula pred njegovim očima kao munja i ostavila neiskorjenjiv odjek svoje zammnosti u nejgovoj svijesti zavlačio je ruku pod haljinu i šakom stiskao ukrućeni ud padajući u slatki trans omamljenosti i užitka. Kada je užitak ljubavne igre njegovih misli zamjenio san ni njemu samome nije bilo jasno ali kada se probudio osjećao se čilije, veselije i raspoloženije. Jučerašnjeg dana sjećao se sasvim slabo čak su mu i razlozi putovanja postali pomalo nejasni i nerazumljivi, što u njemu nije budilo nikakve brige, a dok se uređivao pred ogledalom otirući skoreni znoj vrućom vodom razmišljao je o svom vrtu u Bursi i palminom stablu koje je na čuđenje komšija raslo poprimajući izgled drveta a dajući njegovoj avliji neki poseban mediteranski štih. U tom ugodnom poslu prekide ga sluga najavivši da je stigao Mahmut i da čeka dozvolu da se obrati riječima odbrane na optužbe koje se već mjesecima vežu uz njegovo ime i njegovo ponašanje.
Bio je nemalo iznenađen kada je umjesto goropadnog starca ispred sebe ugledao privlačnog mladića ne starijeg od dvadeset i pet godina, duge kose i glatko izbrijane brade, što je njegovoj pojavi davalo jednu notu neobičnosti. Odjeća u kojoj se pojavio pred Anadolcem nije bila nova, ali vidjelo se da je bila čista i da je bila pažljivo odabrana. Posmatrajući njegove jake i mišićave ruke i njegov gordo uspravni stav Anadolac nije mogao da se ne otme utisku kako je ovaj čovjek porijeklom plemenitog roda a kada je počeo govoriti, mirno samouvjereno i staloženo, koristeći se biranim arapskim riječima gost iz Anadolije pomisli kako je cijeli prizor možda samo igra njegove mašte, odjek nekog njegovog unutrašnjeg poremećaja u sagledavanju stvarnosti. Ali, kada u svojoj besjedi taj AMhmut pomenu imena trojice svojih klevetnika shvati da je sve što se zbiva oko njega stvarnost i da je on ovdje u ovaj Počitelj poslat da donese presudu u jednoj naizgled bezazlenoj ali ipak veoma opasnoj stzvari. U to se još jače uvjeri kada mladić pomenu zaboravljeno znanje Endeluza nakon čega Anadolac odbaci kopernu koju je mladićeva prijatna pojava navukla na oči njegovog rasuđivanja.
Pažljivo je slušao šta je Mahmut govorio ne rpekidajući ga ni trenutka unoseći svu svoju intelektualnu snagu da razabere šta je u priči tog zanesenjaka dubokih zelenih očiju žudnja za znanjem a šta su ideje koje mogu potkopati vjerske temelje Osmanskog carstva. Ono što je govorio nije se kosilo sa temeljima šerijatskog tumačenja svijeta, nije bilo bogohuljenja za koje je bio optuživan, ali bilo je neke nevjerovatne poletnosti i smjelosti u njegovim mislima. Pominjao je ajete Kur’ana i špozivao se na tradiciju hadisa s toliko duhovne nadmoćnosti da je anadolac zaključio kako mladić posjeduje formalna znanja i da je ovdje možda došao, baš kao i on, po nekom poslu ili samo gonjen harpijama sudbine. Ali, bijela put, ružičasto rumeno lice, svijetla smeđa kosa i natprosječna visina nagovještavali su da je riječ o lokalnom čovjeku, koji je možda nekada napustio zavičaj a onda se nakon mučnih godina naukovanja, željan mira roditeljskog doma kojeg je pamtio kao pribježište od svih nevolja vratio u domovinu da uživa u blagodatnim melodijama maternjeg jezika u kojima su se ideje rojile mnogo lakše i brže nego na usvojenim jezicima mudrosti i znanja. Kada je Mahmut završio sa iznošenjem svoje odbrane Anadolac je ostao zatečen jer tek je tada shvatio da je sve ono o čemu je mladić govorio bilo tako nevjerovatno logički jasno, a opet bojao se da povjeruje u njegove tvrdnje sluteći kako bi zbog duhovne hrabrosti mogao izgubiti prvo spokojstvo svog obrazovanja a onda i udobnost svog namještenja. Gledajući duboke svijetlo zelene oči mladića razumio je da u ovom čovjeku nema nikakvog zla i da je optužba kako svojim tvrdnjama o loptastom obliku svijeta želi urušiti temelje islamskog svijeta potpuna potvara i ljubomorna kletva.
Divio se lakoći s kojom je mladiću ponudio da svoje tvrdnje, kao spasonosno rješenje, pokuša nekako dokazati znajući kako bi pred porotom licmjernih učenjaka vjere vjerovatno bio osuđen kao munafik a zatim i pogubljen kao nevjernik. Obradovao ga je Mahmutov pristanaka, a kada su trojica tužitelja čuvši kakvu je odluku donio počeli negodovati zagrmio je glasom punim zvjerskog bijesa, a zatim naredio kapetanu tvrđave da izdvoji najjače vojnike kako bi pomogli mladiću da sačini ogroman splav. U napadu zluradosti prisilio je trojicu tužitelja da se priključe drvodeljskim poslovima pažljivo nadgledajući da njihov rad bude jednako požrtvovan kao i trud ostalih muškaraca koji su učestvovali u gradnji plovila. Kada je splav, koji je više ličio na ogromnu riječnu barku bio gotov Anadolac klonu duhom i pokoleba se u svom naumu. Učini mu se da je sve ovo što radi sasvimbesmisleno i beskorisno a gledajući gruba lica ljudi koji su stajali oko barke pomisli da bi možda najmudrije i najispravnije bilo narediti da se trojica tužitelja zadave, plovilo raskomada, a taj zagonetni Mahmut protjera negdje u planine, daleko od rijeke i suludih ideja o izgledu Zemlje.
Ali, nije imao snage opovrgnuti vlastitu odluku i pomalo klonulog duha dopustio je da se barka natovari namirnicima i pitkom vodom. Do zadnjeg trenutka je vjerovao kako se Mahmut neće otisnuti niz mutnu rijeku, a onda je vidio kako mladić skida opanke koje je nosio na nogama štiteći tabane od kamenja i blata i uspinje se na barku. Tada se okrenu prema njemu i ljudima koji su stajali na obali i reče nešto što prenerazi Anadolca.
„Bajazit beže, Zemlja je okrugla lopta, zapamti to i nemoj se nikada pokolebati u toj spoznaji!“ Nakon tih riječi dugim štapom otisnu barku od obale. Dok se plovilo udaljavalo niz rijeku oni koji su ostali na obali mogli su čuti kako razdragano zaziva Božije ime okrećući lice prema nebu. Kada se izgubio iz vidokruga ljudi na obali ostali su stojati još neko vrijeme a onda se šutke raziđoše. Samo je Anadolac ostao stajati na obali gledajući u daljinu i pokušavajući nazrijeti obrise barke koja je zauvijek nestala. Kiša je padala jako i bez prestanka i pomalo smeten njenom nesmiljenom upornošću Anadolac se pokušavao što više primaći obali. Tada spazi dva pohabana opanka i shvati da je mladić na put oko svijeta otišao bos i gologlav.
5,361 total views, 2 views today