Misterij, iza svega
O istoimenoj knjizi Predraga Fincija
objavljenoj u izdanju Factum izdavaštva, Beograd, Bookara, Zagreb, 2019.
“Sada evo sebi odgovaram na ona pitanja o mističnom na koja nisam odgovor dobio u mladosti, pitam ponovo ne slučajno sada, kada me od ovog svijeta malo šta zanima, pa kao da u duhovnom smislu više i nisam njegov stanovnik.”
Predrag Finci, Misterij, iza svega
Piše: MILAN GARIĆ
1.
Znamo to još od Govora prepiski, prve, izuzetno zapažene i hvaljene knjige Predraga Fincija – niko od ovdašnjih, nama poznatih južnoslovenskih filozofa ne piše sa takvim prirodnim, bogodanim darom i stečenim, prirođenim umijećem organskog spajanja i sjedinjavanja “strogog” i slobodnog, oslobođenog mišljenja, kao što to čini Finci, i niko kao on, ne govori, ne dovodi do riječi i dijeli sa nama prije svega one istine koje je na svojoj koži iskušao. One jedine istine koje nas zbiljski povezuju s drugim i Drugim, i koje su utoliko spasonosne – koje osvjetljavaju naš položaj i kada to čine sumornim slikama, koje nas spasavaju od besmisla i samoće i onda kada našu kosmičku samoću po-kazuju kao ontološku formu postojanja i kao sudbinu. Finci je vrhunski filozofski pisac, i kao što to kod takvih pisaca biva, vjerodostojnost i autentičnost njegovog, na svojoj koži iskušanog mišljenja, potkrepljuje autentičan, životan i životvoran stil. Fincijev stil je istovremeno artificijelan, rafiniran i nepatvoren, izvoran, vođen i ispunjen svojevrsnom filozofskom naracijom i tonom i tembrom prisnog, razgovornog obraćanja, koje ne prestaje i ne gubi na jasnoći i razgovijetnosti ni prilikom najsloženijih, metodološki strogih filozofskih rasprava i analiza. Od samog početka dakle, od svoje prve knjige, Finci pripada onoj vrsti istinskih, suštinski savremenih filozofskih mislilaca koji su svoju postmetafizičku i transmetafizičku orijentaciju i poziciju potvrdili na najvjerodostojniji mogući, nesumnjiv, nedeklarativan način – osobenim stilom i raznovrsnim posmetafizičkim diskursom sročnim predmetu govora. Tako je, u najdubljem, postmetafizičkom uvjerenju i najsupstancijalnijem transmetafizičkom jedinstvu sadržine i forme napisana i nova Fincijeva knjiga – Misterij, iza svega.
2.
Stilističke osobenosti i načela koja smo ukratko naznačili potvrđuju se u toj knjizi tamo gdje je to najteže, gdje je to gotovo nemoguće – u govoru o onom neizrecivom, tajanstvenom, o mističnom i misteriju; o zatvorenom i po sebi subjektivnom mističnom iskustvu koje kao takvo otežava istraživanje i poimanje, i svaki logocentričan govor o njemu, o onom ”što ne možemo objasniti, samo opisati”, a što Finci “opisuje” zaokruženo i minuciozno – govori o mističnom iskustvu razborito, postupno, razgovorno, razgovijetno i jasno. Knjigu Misterij, iza svega Finci je pripremao kao istraživač, a napisao je kao pisac – kompozitor i izvođač, koji se dugo pripremao i uvježbavao, a onda ta iskustva, znanja i umijenja objedinio i nadišao u jedinstvenoj, neponovljivoj izvedbi. Knjiga je komponovana od devet organski sjedinjenih eseja – Otkud?, Umjetnost pred mističnim, Kako?, Mistično iskustvo, Čemu?, Filozofske nedoumice, Zašto?, Misterij kao filozofski pojam, Kada? – od četiri varijacije na temu i pet pitanja-odgovora. Prepričavati ih značilo bi neprestano padati u iskušenja da citirate ili da se raspričate. Opisati zasebno svaki od eseja koji je čine, bilo bi duže i lakše, opisati nit koja ih veže bilo bi kraće i teže, ali hermeneutički izazovnije, crvenoj niti govora ove knjige i zlatnoj, alhemijskoj niti govora same mistične stvari kao njene supstancijalne teme, sličnije i sročnije.
Ova knjiga nam prije i poslije svega, izrijekom i ćutke po-kazuje: “Od svih misterija u životu najveći misterij je život sam“ – svijet prije tajne nije samo svijet prije čovjeka; „svijet prije tajne je svijet prije motrenja i mišljenja, svijet nerazlikovanja.“ Živjeti, motriti i misliti znači – prije, između ostalog, poslije i povrh svega – iskušavati tajnu. O tome je neprestano riječ u ovoj knjizi – o mističnom i misteriju, opisanim bez trunke mistifikacije.
Posebna vrijednost ove knjige, međutim, nije samo u tome što o mističnom i misteriju govori bez mistificiranja, racionalno i analitički strogo izvođeno i izvedeno, nego prevashodno u tome što ona postupno po-kazuje da se „mistično najprije pripisuje nečemu neobičnom, nekom čudu, kuriozitetu, a tek u svojoj zrelosti duh razabire mistično u „običnom“, naizgled po sebi razumljivom.“
Upravo je to osnovni, supstancijalni sadržajni i značenjski tok ove knjige u kojoj se organski spajaju i sjedinjuju osobna iskustava i dijelovi vlastite duhovne biografije sa važnim a zatamnjenim, ili nedovoljno osvijetljenim dijelovima i vidovima duhovne biografije čovjeka. Finci nas gostoprimljivo uvodi u temu, govori o prvim iskustvima sa onostranim – o dječačkoj začuđenosti mađioničarskim trikovima, magičnim crtežima i ilustracijama Paracelzusovih spisa, o tome kako je dodavao Šeherzadinim pričama svoje, izgovarao Abrakadabra, a pred stijenama ili pred kakvim zidom „Sezame otvori se“, nadmetao se u hrabrosti sa drugarima pokazujući dokle sam smije zaći u obližnje groblje, prije nego što je upoznao Platonovu pećinu, istražio vlastite špilje – tražio jednu, mislio na drugu, živio u trećoj, odrastao uz priče i legende uz čije su riječi i odjeke odrastale generacije, sve dok nije zadobio ono povjerenje, koje, ni sami ne znamo kako, zaslužimo kod slučajnih saputnika i poznanika koji nam ni krivim ni dužnim povjeravaju najfantastičnije priče i tajne, razdvajao one koje su plod jurodivosti od onih koje su plod sanjarenja i umjetničke mašte, sjećao se književnih likova, profesora Volanda, recimo, ali i stvarnih paranormalnih „stručnjaka“ i susreta – onog parapsihologa sa Grbavice, recimo, u čijim se rukama iznenada našao, onog mrtvog-ozbiljnog šarlatana koji ga je barem na neko vrijeme odvikao od pušenja, ali i onog sasvim drugačijeg susreta i onog tajanstvenog sugrađanina koji mu je je sa svetačkom blagošću darovao tespih…
Prelaz sa tih osobnih iskustava i anegdotalnih, često duhovitih podsjećanja na manje osobni, suštinski plan i analitički govor i diskurs o mističnom iskustvu, događa se suptilno, gotovo neprimjetno. Zatim slijedi obilje lapidarnih kazivanja o mističnom i misteriju u umjetnosti, religiji i filozofiji, potkrijepljenih brižno odabranim primjerima: čitava jedna kratka, specijalistička studija o sličnostima i razlikama u pogledima na mistično i misterij u umjetnosti, religiji i filozofiji – „od prvih mističkih iskustava nastalih u zanosu drevnih obreda i rituala, u orfičkim i dionizijskim svetkovinama“ do danas, od sufija do Viljema Blejka, od Blejka do Bodlera, Remboa, Rilkea, Pesoe i Borhesa, od Ivana od Križa do Eliota, od Dantea do Hesea, od jedne do druge pjesničke ezoterije što se njegovala inokosno, s onu stranu svakog okultizma i koketiranja sa tajnim društvima kojima nisu odolili, recimo, Jejts i Strinberg, od naivnih slikara do Maljeviča i Klea, od Mocarta do Dejvida Bouvija, od Kabale i Zohara do Majmonida i Martina Bubera, od Dionizija Areopagita do Majstera Ekharta, od Majstera Ekharta do Hansa Kinga, od Svedenborga do Gabrijela Marsela, od Helderlina i onog njegovog „tako je blizu a tako dalek Bog“ do Hegela, od Ibn Halduna do Špenglera, od Rabije al Adavije (Basre) do Sinomne Veil, od Tolstoja i Dostojevskog do Berđajeva i Šestova, od onog Nasrudin-hodžinog „Da bi vidio donji i gornji svijet dovoljno je da se prepadneš“ do Frojda i Žorža Bataja, i, začudo, Rasla koji je i sam požurio vidjeti u mističnom iskustvu potisnutu seksualnost, od Plotina do Vitgenštajna i Adorna čiju će prvobitnu skepsu a zatim „izbalansiranost“ spram mističnog Finci izvanredno primijetiti. Čini nam se, ipak, da bi Vitgenštajna, kada je o ovoj knjizi riječ, trebalo posebno istaknuti. Jer Fincijeve analize su od početka do kraja u raznovrsnom, višeznačnom dosluhu sa činjenicom da je najčuvenija moderna, metalogička misao o mističnom izrečena nakon najdubljih indukcija i dedukcija u Logičko-filozofskom traktatu ranog Vitgenštajna.
Tog racionalnog, analitičkog, razgovijetnog pristupa kao svojevrsne metodološke biti, metodološke suštine i supstrata ove knjige, Finci se ne odriče od početka, od onog „Počeh dakle rano vjerovati da sam na putu ka Tajni“ do sve zrelijeg saznanja da „Ima nešto izvan naše mudrosti“, nešto mistično što se događa, doživljava, iskušava, neki misterij što se goneta i misli; do saznanja o mističnim iskustvu kojim dovršavate i nadmašujete sebe. Ova knjiga pisana je sa neprestanom razumnom skepsom i istovremenom razumnom nadom, sa sviješću o zagonetnosti samoga života i zagonetnosti koju mu pridajemo ne bi li njegovu zanimljivost i ljepotu učinili još većom. Od početka do kraja ova je knjiga napisana protiv pojednostavljivanja, uproštavanja i predrasuda, kako onih koje mistifikuju mistična iskustva, tako i onih koje u tom iskustvu vide „nereflektiranu osjetilnost“ – sve vrijeme sa punom sviješću o tome da epistemološki gledano, postoji razvoj ljudskog odnosa prema misteriju i mističnom, a da su ontološki gledano, mistično i misterij ostali neraskidivo vezani uz samo postojanje, uvijek već dublje i više od svakog postojećeg.
Posebno su zanimljivi dijelovi ove knjige koji govore o spajanju mističkih motiva u različitim granama umjetnosti, slikarstva (slike) i filma, na primjer, kakvo je ono Hičkokovo korištenje Hoperove slike Kuća na pruzi u filmu Psiho. Nama su posebno bliski oni primjeri koji pokazuju da tamo gdje zastane i zaćuti racionalno mišljenje započne govor metafore, kao što to biva od Platona do Ničea, sve do današnjih dana i najrecentnijih postmetafizičkih filozofskih mislilaca. A najbliži su nam i najdraži oni najautentičniji, majstorski pasaži, oni , kako Finci kaže „osobni zapisi“ gdje je to o čemu govori(mo) u samom tekstu na djelu. Evo jednog takvog „osobnog zapisa – „Ne moraš biti vjernik. Uđi u prvu bogomolju, ona će te s ljubavlju dočekati, svojom brižnošću tvoju brigu umiriti, svojom duhovnošću tvoju dušu uznijeti, tvoj ti vlastiti život vratiti.“
Mnogo je takvih i sličnih pasaža u ovoj knjizi, i samo zbog njih vrijedilo bi je pročitati – vrijedilo bi to onima koji imaju povjerenje u misterij i mistično; onima koji prema mističnom i misteriju gaje skepsu – vrijedilo bi još više.
3.
Sa velikom zanimanjem, znatiželjom, pažnjom i užitkom smo čitali i iščitavali ovu knjigu, prepoznali vlastita iskustva u mnogo čemu što je u njoj govoreno, saživjeli se sa suštinom onoga što je u njoj rečeno, uživali u načinu na koji je napisana. (I racionalni skeptik i mistik u nama su joj podjednako vjerovali i uživali u njoj.) Podsjećali se i preispitivali zahvaljujući njoj, polemisali i razgovarali u najvećem povjerenu s njom – živo se podsjećali na vlastita iskustva i saznanja. Podsjetili se, recimo, na onu misao sa samih početaka zapadnoevropske filozofije, koja, što se nas tiče, jedva da može biti nadmašena – na ono Parmenidovo „Jer jedno je te isto ono što je dano za mišljenje i ono zbog čega mišljenje postoji.“ Podjednako razumna, jasna i istovremeno zagonetna, tajnovita – ta misao sadrži izvjestan samorazvoj koji vodi u misterij. Jer znamo svi i neprestano iskušavamo i saznajemo „ono što je dano za mišljenje“, znamo, pokušavamo saznati i saznajemo, također, „i ono zbog čega misao postoji“, ali da je to dvoje zapravo jedno, to ne znamo, i ne slutimo kak(v)o bi moglo biti. Čak i kada gonetamo govori li Parmenid o jedinstvu subjekta i objekta, riječi i stvari, mi možda i znamo šta (bi) to (moglo da) znači, ali ne znamo šta to jest i šta bi to moglo biti. I što ostaje za nas jednako zagonetno kao onaj naizgled najjednostavniji mogući iskaz, ono starozavjetno „Ja sam onaj koji jesam.“
O mističnom i misteriju govori se u ovoj knjizi na svakom koraku, iz najrazličitijih uglova, i u raznovrsnim kontaktima – kada je sklopite čini vam se da su vam misterij i mistično i dalje u unutrašnjem glasu i pred očima. U najkraćem – referišući se na na različita viđenja i tumačenja mističnog i misteriju, riječ po riječ, Finci nas je sve više približavao onome što i sami, i što svi, svjesni ili nesvjesni toga, iskušavamo – „da nije mističan način na koji postoji svijet, nego da on jest“ (Vitgenštajn), približivši nas na kraju misteriju samoga bića, najdubljoj „tajni našega svijeta i nas samih.“
Ova knjiga privlači i osvaja čitaoca jer ga ne nagovara, nego mu s najvećim odgovornošću, povjerenjem i „strasnom mjerom“ govori. Finci pripada onoj vrsti filozofskih pisaca kod kojih je erudicija prešla u akribiju, a akribija u prisan govor sa kojim ste u povjerenju i kada sa njim polemišete. Jedino čemu u ovoj knjizi nismo htjeli povjerovati upravo je sami kraj one iskrene, ispovjedne, za razumijevanje ove knjige, čini nam se, važne rečenice koju smo uzeli za moto ovog kratkog prikaza njene sadržine. Nikako nam se, naime, ne čini da je ova knjiga napisana kada njenog pisca, kako sam kaže, u ovom svijetu više ništa nije zanimalo i kada mu se učinilo da u duhovnom smislu više nije njegov stanovnik. Nikako, naime, da to, kako kod okrenemo, uzmemo zdravo za gotovo. Jer, iza svega je – misterij. Misterij koji čini čuda, skepsu pretvara u vjeru, beznađe u nadi. Misterij koji nam kaže – Da, ovaj svijet je sve više čovjeku tuđinski, ali ono tuđinsko nikada neće postati svijet. O tome govori, tu nam vjeru vraća, i tu nam nadu budi ova knjiga.
4,724 total views, 1 views today
