Philip Larkin: PJESME
Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović
AUBADE*
Radim vazdan, noću se na pol nalijem pićem.
Budan u četiri, zurim bešumnom tamom.
S vremenom, svjetliji rubovi zavjese biće.
Dotad, vidim to što stvarno svagda je tamo:
Smrt neumornu, cio jedan dan bližu sada,
Koja onemogući sve misli osim kada
I gdje ću i kako ću da umrem i ja.
Jalovo ispitivanje: ali strah ovaj
Od mrenja, i smrti, snőva
Narhupi da me zgrabi i grozom vija.
Duh se prazni od bljeska. Ne s grižnjom – dobro što je
Neučinjeno, ljubav uskraćena, silno traćenje
Vremena – ni jadno, jer nad pogrešne svoje
Početke može toliko dugo da se penje
Jedini život, a možda nikad se i ne vine;
Nego zbog totalne, i zanavijek, praznine,
Sigurnog gašenja u koje će da se prispije,
I gdje ćemo se izgubiti zastalno. Niti
Ovdje, nit igdje biti,
I to uskoro; ništa groznije, ni istinskije.
To je poseban način da se bude uplašen,
Opsjenom neodgonjiv. Nekad kušahu religije,
Taj golem, muzički brokat, moljcima izrovašen,
Stvoren da se pravimo da nikad se ne mrije,
Ta stvar varljiva kaže: stvor s umom šta se ima
Plašiti nečeg što neće da ćuti, i ne poima
Da baš tog plašimo se – vida ni zvuka ne bude,
Dodira ni okusa ni mirisa, ničeg čim bi mislio,
Ničeg da voliš i uza šta bi bio
Vezan, anestetik iz kojeg se ne bude.
I tako stoji to na ivici vida, manja,
Zamagljena mrlja, i neprestana studen
Što svaku pobudu uspori do kolebanja.
Većina stvari možda nikad se ne zbude:
Ova hoće, i svijest o njoj izleti bijesno
Kao u peći usijan strah kad se obresmo
Bez ljudi ili pića. Hrabrost nimalo ne koristi.
Ona je neplašenje drugih. Biti neustrašen –
Time od groba nisi spašen.
I kad cviliš i kad mu se opireš – kraj je isti.
Svjetlost polako jača da soba oblik dobije,
Ukazuje se jasno ko garderoba, stvar znana,
Uvijek smo je znali, od nje nam pobjeći nije,
Ni prihvatiti. Ići moraće jedna strana.
Dok telefoni grče se, pripravni sred ureda
Zaključanih da zvone, i budi se svijet jedan
Nehatan zamršen iznajmljen. U svanuće
Nebo je, bez sunca, kao glina bijelo.
Raditi mora se, zacijelo.
Poštari, kao ljekari, ići od kuće do kuće.
*Aubade (fr. ) – budnica, podoknica, serenada.
POSJETA CRKVI
Čim se uvjerim da ovdje ne dešava se ništa,
Stupim unutra, puštajući vrata da lupe tmulo.
Još jedna crkva: prostirka, i kamen, i sjedišta,
I knjižice; za nedjelju ubrano, svud se rasulo
Cvijeće, sad smeđkasto; nešto sitniša i trica
Gore, na oltaru; orgulje, stvar mala i čista;
I napeta, pljesniva, nametljiva tišina k tome,
Previre bogzna otkad. Gologlav, skidam s nogavica
Štipaljke za biciklo u naklonu nespretnome,
Krenem naprijed, po krstionici preletim šakom.
S mjesta gdje stojim, strop se gotovo nov činio –
Očišćen? obnovljen? Neko znao bi: ja ne. Nakon
Što do predikaonice popeh se, pomno sam štio
Nekoliko zastrašujuće dugih verseta, pa kažem
“I tu je kraj” mnogo glasnije no što sam htio.
Nakratko zakikoću se eha. Kraj vrata, kad se vratih,
Upisah se u knjigu, irskih penija šest prilažem,
Misleći: mjesto gdje nije ni bilo vrijedno stati.
A ipak zastao sam: činim to često, u stvari,
I svagda ostanem zbunjen uglavnom, kao sada,
S pitanjem šta da pogledam, s pitanjem starim –
Kad crkve posve ispadnu iz upotrebe, tada
U šta ih pretvoriti, hoćemo li zadržati
Poneku katredalu za stalnu izložbu, ormari
Njin će pergament, tas, i ciborij pod ključem kriti,
A ostalo bez zakupnine kiši i ovcama dati.
Kao zlosretnih mjesta hoćemo li ih se kloniti?
Ili će tu dolaziti, po mraku, sumnjive žene
Što gone djecu da kamen dotaknu naročit;
Beru bilje za rak; il neke noći urečene,
U mrtvaca što hoda da blenu njine oči?
U igrama, zagonetkama, nastaviće da traje
Ova il ona vrst moći, naoko cilja lišene.
No sujevjerje umrijeti, kao i vjera, mora,
A i nevjerovanje kad ode, ostalo šta je:
Trava, korovit pločnik, trnje, nebo, potporanj,
Oblik što prepoznatljiv manje je svakim tjednom,
Svrha sve nejasnija. Pitam se ko će zadnji,
Baš zadnji, to mjesto, zbog tog što bješe, jednom
Da traži —neko što kucka i što bilježi, radnik
Koji zna šta galerije nad ikonostasom su bile.
Neki ruino-pilac, na antiku pohotan, ili
Ovisnik o Božiću što uzda se u dašak svilen
Iz odežde-i-traka, i mirhu i orgulja cilik?
Ili neobaviješteni neko, nalik na mene,
Što dosađuje se, i znade da je duhovni talog
Rasut, a ipak stremi, kroz šipražje prigrada,
Tom križu tla jer ovdje na okupu se držalo,
Tako dugo i postojano, što se nalazi sada
Razdvojeno – vjenčanje, rođenje i smrt, ali
I misli na njih – zbog čeg sazidati je dalo
Ovu posebnu školjku? Jer mada ponjatija
Nemam opremljeni taj hambar ustajali
Šta vrijedi, da stojim tu u tišini, to prija.
To je ozbiljna kuća na zemlji ozbiljnoj—u smjesi
Vazduha njenog mnoštvo naših se prinuda sreće,
Prepoznaje i svečano se odjenu ko udesi,
I barem to zastarjelo nikada biti neće,
Jer će se uvijek neko iznenaditi da je
Gladan u sebi da bude ozbiljniji, i sve će
To biti razlog prema zemljištu ovom da teži,
Zgodnom, ču nekoć, da na njem mudrost gaje,
Makar i zato što mrtvih toliko okolo leži.
<1954>
GROBNICA ARUNDELOVIH
Jedno uz drugo, izbrisanih lica,
Leže u kamenu tom erl i grofica.
Nejasno odjeću svoju pokazali
Kao zgloboviti oklop, bora kruta,
I taj apsurda nagoveštaj mutan –
Ispod nogu njihovih psi mali.
Takva jednostavnost iz predbaroka
Jedva privlači oko, dok na lijevoj
Rukavicu ne sretne gvozdenu,
U drugoj stisnutu prazninu, i evo
Vidiš, sa oštrinom nežnoga šoka,
Izvučena mu ruka drži njenu.
Ne mišljahu da će tako se odužit
Ležanje. Na kipu takva vjernost biva
Tek za prijatelje sitnica vidljiva:
Unajmljenoga kipara vještina
Zanemarena da pri dnu produžit
Mogu na latinskom imena se njina.
Nisu mogli znati, u svom nepokretnom
Putovanju nauznak, tako rano da će
Zrak mijenjat stvari uz bešuman lom,
Stari zakupci biće otpušteni;
Sve nove i nove oči da gledaće,
A ne čitati. Oni, ukočeni,
Kroz šir i duljinu vremena, spojeno
Pretrajaše. Sniježilo je, van datuma. Svjetlo
Vrvljaše u travi svakog ljeta. Sjajan
Nered ptičjeg cvrka sipao se tlom
Kostima nastrtom. A uz staze, eno,
Sve novi i novi svijet dok osvaja,
U identitetu njihovu se mije.
Bespomoćni, sada, sred šupljine
Bezgrbnog doba, u žljebu od dima
U obješenim sporim povjesmima,
I nad kosinom svoje istorije,
Stanovište nam tek jedno ne gine:
Preobrazilo njih vrijeme sve do
Neistine je. Vjernost kama ovog,
O kom su jedva mislili, njin biva
Konačni grb, našem instinktu gotovo,
Istini gotovo, da postane svjedok:
Od nas će tek ljubav da ostane živa.
<1956>
DUHOVSKE SVADBE
Zakasnih sa odlaskom, u taj duhovski tjedan:
Te subote, sa jakim
Suncem, otputovao moj voz je oko jedan
I dvadeset, i prazan tri četvrtine, svaki
Prozor mu bješe spušten, a vrući svi jastuci,
Osjećaj žurbe nesta. Voz iza leđa hodi
Kućama, i pređosmo preko ulice neke
Sa bljeskom vjetrobrana, miris ribe u luci
Čusmo, tu poče ravan i širok tok rijeke,
Gdje susreću se nebo i Linkolnšir u vodi.
Kroz grdnu žegu što spi, popodne to cijelo,
U unutrašnjost duboko
Sporo se, sa stajanjem, krivuljom k jugu grelo,
Prolaze široke farme sa kratkosjenom stokom,
Kanali pune pjene industrijske što pluta,
Staklenik jedinstveno bljesne: živice tonu,
Dižu se: povremeno smijeni trave kâd
Težak vonj štofa na dugmad, u vagonu,
Dok ne približi se sljedeći, s akrima auta
Razmontiranih, novi i jednolični grad.
Kakva je buka svadbi, ta stvar isprva nije
Bila mi uočljiva
Na stanicama gdje smo stajali: sunce ubije
Zanimanje za ono što se u hladu zbiva,
Na peronima dugim prohladnim s vikom i cikom,
Kad shvatih to poštanski nosači da se šale,
Produžim sa čitanjem. Nastavismo se vozit,
Kraj napomađenih cura sa nacerenim likom,
U parodiji mode, velovi i štikle – stale
Pa naš odlazak motre, u neodlučnoj pozi,
Ko da gledaju nekog zbitija okončanje
Domahujući zbogom
Nečem što ga nadživje. I nagnuh se, zapanjen,
Po drugi put kroz prozor, znatiželjnije mnogo,
I drugim očima opet sagledao sam sve to:
Majke glasne i tuste; oci, sa čelom koje
Izbradano je, s pâsom širokim ispog kaputa,
Ujak proste dosjetke viče; pa trajnih eto,
Najlonskih rukavica, dragulja lažnih, boje:
Limunska i sljezova, i maslinasto-žuta
Što odvajaju cure, nestvarno, od ostalih.
Da, već se iz kafana
I banket-sala uz depo, i zastavama malim
Kićenih stajališta autobuskih, kraj danā
Svadbenih primicao. Diljem pruge sve više
Parova popenje se, ostali okolo stoje;
Zadnji su se konfeti i savjeti bacali;
Kad god voz krene, svako lice ko da to riše
Što gleda dok odlazi, a djecu mrštilo je
Nešto dosadno; oci ranije nisu znali
Uspjeh toliko golem i skroz farsičan k tome;
Dijelile su žene
Tajnu što sliči sretnom pogrebu kakovome;
Dok, čvršće stišćući tašnu, djevojka svaka blene
U vjersko ranjavanje. Najzad slobodni, ovim
Zbirom svega što smo vidjeli ispunjeni,
K Londonu jurimo, parē grudvice dok vrcaju;
Polja su sad parcele za gradnju, jablanovi
Preko glavnih su cesta bacali duge sjeni;
Za pedeset minuta što, izgledaše na kraju,
Trajahu tek da namjestiš šešir i možeš reći
Umrijeh za malo,
Ukcralo se novih brakova tuce. Sjedeći
Jedno pored drugog je u krajolik gledalo
Jedan Odeon prođe, i s hladnom vodom toranj2,
Neko žuri na tekmu – i niko mislio nije
Da više neće nikad te druge sresti, niti
Da život svakog od njih taj čas sadržat mora.
Mislio sam na London što se u suncu grije –
Poštanski kvartovi kao kvadrati žita zbiti:
Zaputismo se tamo. I sjajnim miljama šina
Dok jurili smo kraj
Pullmana koji stoje, pocrnjela se mahovina
Zidova približila, to bješe gotovo kraj,
Ta krhka slučajnost putovanja; i ono što je sadrži
Stajaše spremno da se odapne svom silom koja
Daje promjenu. Opet usporismo, i kada
Kočnice prihvatiše, javi se, uz sve brži
Rast, osjećaj padanja, poput poslanog roja
Strijela van vidika, što negdje ko dažd pada.
<1958>
BILJEŠKA O PJESNIKU
PHILIP LARKIN (1922. – 1985.), po mnogima najznačajniji engleski pjesnik druge polovine 20. stoljeća, istovremeno je i najengleskiji od modernih engleskih pjesnika. Gotovo čitav svoj život proveo je u Engleskoj, a najveći dio svog radnog vijeka, čak i kao već slavan pjesnik, bio je bibliotekar Univerziteta u Hullu, gradiću dovoljno skrajnutom, kako je znao reći, da su nametljivi putnici iz Amerike obično išli drugdje i gnjavili nekog drugog. Strane zemlje, jezici i kulture Larkina, po vlastitom priznanju, nisu zanimale, a u njegovim djelima gotovo da i ne možemo naći reference na svjetsku književnost, drevne mitove, te ličnosti i događaje iz politike, istorije, i religije.
Larkinova insularnost i provincijalnost nisu, međutim, bili prepreka nastanku jednog snažnog iako obimom nevelikog poetskog djela. Njegovo pjesničko stvaralaštvo traje izmedju tridesetih i sedamdesetih godina vijeka i sadržano je u pet zbirki, od kojih su najbolje Manje obmanuta (The Less Deceived, 1955), Duhovske svadbe (The Whitsun Weddings, 1964) i Visoki prozori (High Windows, 1974). Iz Engleske srednjih decenija 20. vijeka, pogotovo one posljeratnih godina, Larkin crpi nadahnuće za svoje stihove koji govore o običnom, svakodnevnom životu, kakav je i pjesnik sam živio, ali takođe i o opštim temama koje iz tog a i svakog drugog života proističu—temama odrastanja, mladosti, ljubavi, starenja i smrti. Njegove pjesme žive i rascjetavaju se upravo na tom srazu egzistencijalne banalnosti i “velikih” literarnih tema. Isto tako, u njima se se često produktivno sukobljavaju različiti registri, tradicionalni i moderni, i Larkin ih upotrijebljava sa punom sviješću o onome što taj sukob stvara. Na primjer, početak pjesme Visoki prozori govori o seksu bukvalnim, elementarnim jezikom, a kraj stišanim, višim stilom o smislu svega, odnosno njegovom odsustvu.
Larkinova poezija govori o osami, izdvojenosti, otuđenosti, gubitku, kao i zaludnosti svakog nastojanja i nade. “Za mene je lišavanje”, rekao je jednom prilikom, “ono što su zelenkade bile za Wordswortha”. Za nekog ko je vidio kraj u svakom početku (a ni taj početak kod Larkina ne pruža mnogo nade), prirodne su definicije poput ove iz pjesme Dockery in sin: “Život je prvo dosada, a potom strah”. Strah od smrti je tema rane pjesme Traűmerei, kao i pjesama Aubade i Zgrada, nastalih nekoliko decenija kasnije, gdje je ta tema gotovo programatski razvijena. No osjećaj prolaznosti i ispraznosti života, neuspjeha i poraza kod Larkina se često razbija, makar i privremeno, humorom izraženim izravnim, svakodnevnim i ponekad vulgarnim jezikom (tu je Larkin ikonoklastični pionir u poeziji na engleskom), koji nas vraća s ruba ponora u svakodnevicu, ma koliko običnu i jednoličnu. U tom kontekstu, glavni cilj pisanja poezije, a i smisao života, za ovog pjesnika jeste umjetničko uobličavanje i očuvanje onog što misli i osjeća: “Napisati pjesmu znači sačiniti verbalno sredstvo koje će zauvijek sačuvati određeno iskustvo tako što će ga nanovo proizvoditi u svakom ko će pjesmu čitati”.
Pred kraj života Larkin je pjesnički presušio, ali je već dosegao veliku reputaciju tako da mu je godinu dana pred smrt ponuđena titula engleskog poete laureata. Povučen i samozatajan kakv je bio, titulu je odbio. Četvrt vijeka poslije njegove smrti, Larkinova pristupačna, duhovita, nesentimentalna i uznemirujuća poezija živi kod čitalaca kao poezija rijetko kog modernog pjesnika. (O.H.)
4,759 total views, 2 views today
