Omer Ć. Ibrahimagić : Izbor pjesama iz knjige “Pogled na moj svijet”

Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ

Iz zbirke pjesama Pogled na moj svijet 


MOJOJ DJECI (SVIJET JE DANAS MRTVA STRAŽA)

 

Djeco moja,
izokrenutost je svuda okolo.
Trebate znati gdje smo bili da bi znali gdje ste sada i gdje bi trebali biti sutra.
Svako malo se okrenite oko sebe i pogledajte.

Svijet je danas mrtva straža.
Prvo se puca, pa tek onda pita za lozinku.

Zato iznova propitujte sebe, svoje namjere i htijenja.
Učite, učite, učite…
Samo tada možete stupati naprijed i u nepoznato.

Pokušajte da Vam dobrota i trud budu mjera stvari,
a Vaši narodi oni što misle o slabijima onda dok su i sami slabi.

Gledajte ljude u oči, potičite na iskrenost, čvrstite svoju savjest.
Vratite udarce, prije ili kasnije, ali i opraštajte drugima da bi i vama bilo oprošteno.
Mjerite riječi i osjećaje, ali ne licitirajte ljubavlju.
Ljubite.

Osjetite li da Vam zalupa srce, nemojte se plašiti i čuditi.
Zbilja, ljudski je osjećati i sreću i strah i sram.

Čuvajte se udvorica i zlehudih, bezumnika i p(r)oroka,
vagajte u korist onih brojnih što nemaju za vagu.

Zazirite od svih koji Vam diktiraju parole, guraju Vas na barikade,
a da nikada nisu preskočili plot.

Klonite se mirotvoraca.
Oni su do prije koju godinu besplatno dijelili oružje.

Pazite se „ovih“ što ne čitaju.
Prazni su od pravih riječi, a najgrlatiji.

Ne žurite: nekada je već dovoljno dignuti nogu sa papučice gasa.
Stvorite vrijeme samo za Vas.
To je ljekovito.

Po Zemlji hodite podignutih glava.
Sanjajte zvijezde, (polu)mjesec i Sunce i nikada ne gubite nadu!
Znajte, ovaj bi dunjaluk davno skončao da je bilo više zla!

Pomislite li da je sve bilo uzalud – nije.
I ova bi slova mogla pomoći.


RAZNOBOJNI OTISAK

Mojim milim, iz sjećanja

Sada,
pošto je došlo vrijeme da vjeđe skupljam k’o vučica prije skoka,
pošto su slova bliža sebi nego mojim očima,
dosljedno pomiješana do neprepoznatljivosti,
jasno pečatim raznobojno zbivanje.

Majka para prvoklasni stari džemper
obmotavajući vunene niti oko naglavce postavljene štokrle,
sa uzgonom ponavlja ritmične cikluse što će stvoriti klupko.

Dječak lomi vrelu lepinu, omamljen njenom mliječi i bijelom puti.
Puše u prste što je kidaju u parčad, hladeći ih sobom.
Friško utisnuta slova Kreka-Weso, preslikana u tijesto sa poklopca peći,
nestaju u pohotljivim zalogajima, u oblapornosti.

Otac prelistava Oslobođenje, hmće i cokće, u nehatu vrti glavom,
kao postament koji ima puno za kazati, a još više za odšutiti.
Protiv stega – omekšanja traži.

Sestre, sa obremenjenih kaputa, metlicom skidaju snijeg.
Kose im se bisere.

Prostor je pokoren opojem egipatske nane.
Oznojenom ibriku prekipi pa pomahnitalo zazviždi.
Kapi se survavaju sa vrha, razbijaju u paramparčad o zažarenu plohu peći.
Cijučući od boli, iščile u dimu i nestaju u pogledu.

Čuje se kako neko ubrzano diše.

Slana Banja,
Tuzla, 2017.


KREDA

Plohe drvene ovija.
I prste.
Maglama što nastaju i nestaju.
Mozgove medom i pelinom nutka i namiruje.

Dok se glasa granice riše i briše,
utiskuje znanja ma i zablude,
na mjesta i na nemjesta.
A i za neznanja loge pravi.

Kroz život ne naraste,
već se,
od rođenja ništi,
sve dok se u mrvu,
pa u prah ne stvori.
Znajući da nije zalud bila, da ga nije proćerdala.

Ušuti li se, ne traži je cijelu,
već na prstima i pločama vrijednih.
Ostatke joj po spužvi poberi.

Onoj koja je upija i umiva,
ne praveći novu,
no kroteći silu što predstavu za oči nije mogla ispuniti.


SITO

Ono sitom ne treba.
Gladno nije sito.
Gladna sita nema.

Samo sito sito brašno ne pušta.

Bez propusta među ramovima ne može.
Ni bez ramova među propustima.
Naći, pored šupljine zapreku,
nije lahko.

Nije lahko biti sito.

Prosiješ što ne smiješ,
ne pustiš što trebuješ.

Za bogdu nije teško,
al’ ni kap vode ne pušta da ode.

Neki kroz sito u život vire,
a ne vide.
Neki siju,
a ne smiju.

Prosiješ li insane,
samo najčistiji na površi ostanu.
Brašno, prosiješ li,
najbjelje potone.


DUGME

Četiri rupe četiri strane svijeta nanišane samo kad ti je ono cijelo na oku.
Istok i zapad približe pa slijepe u jedno.
Tim okom, k’o đoja

slijep,
ljude u prostor slijepiš.
Tako, sve k’o ne videći, i ljude i prostor bolje sagledaš i sažmeš.

Svjetlost se, najbrža na svijetu, kroz rupe u zjene uvuče.
I mrak kroz njih, na vidjelo, istjera.

Dugme, koncem i iglom, zašiješ na odijela od tijela.
Da stoji, okrenuto i tebi i svijetu.

Domalo prsne, odbije se, pa u tlo utisne.
Zemlji se vrati, zemlja mu rupe ispuni, prilijepe se jedno u drugo.

Koncu ni traga.

Pa ni dugme nije ostalo.
Na koncu.


IGLA

Kratku potanku, svako je oko iznova dugom vidi.

Glavom se šupljom kiti.
K’o biva,
njome stalno misli,
o šivanju.

Zaranja u mrak, probija se i ponire.
Taman kad si načisto da joj nema natrag,
izroni u svjetlo, spoji svijetove.

Bušeći oba,
sve kako bi se rupama obgrlila.

Puneći ih koncima.
Na koncu.


KONAC

Provučen kroz iglene uši,
poput lopova,
ali samo kad vid prste ne prepadne.

Ko mu je istok vidio,
utoka se, znaj, nagledao nije.

Njemu su i početak i konac isto dragi.
Samo, konac mu je, k’o imenjak, nekako bliži.

A dalji.


NEDOSTAJU MI RIJEČI

Nedostaju mi normalne riječi da je ispjevam.
Snebivam se.
Fale mi kombinacije da je nafilujem,
popunim praznine,
očistim kloake prepunjene zaparloženošću i svakodnevicom.

Slova ulaze u mene kako hoće i kako neću.
Ne mogu ih izdvojiti i složiti.

Stisnut i napučen,
zameten u haosu,
iscrpljen poplavama od kojih bježim,
ne posustajem.

Vapim za jednostavnošću i preciznošću.
Molim za običnost i pročišćenje.
Sanjam pjesmu koje nema i dvojim.

Budem li pohranio ono što čitam,
postaće blaga i pomirljiva.

Stavim li ono što čujem na ulici,
grmiće barbarski.


PITANJA

Ubiju li nam žar u svjetiljkama,
kako ćemo ispisivati pjesme?

Skriju li nam knjige u mračne depoe,
ko će prebirati po njihovim listovima?

Unište li nam analfabete samo biće riječi,
kako će se o njima „pohvale“ tvoriti?

Zamrzimo li ispise o ljubavi,
ko će nas ponovno naučiti da volimo?

Osuše li nam dušu,
neće li poroditi rosu u našim očima?

Ukradu li da iz naših stihova,
što onda ostaje?

Znače li išta godovi na već posječenim stablima?

I rečenice poslije kojih nema pitanja,
već samo tišina koja klizi po koži kao oštrica žileta,
ostavljajući tečnu slatkoću ili zgrušanu krv.

 7,567 total views,  2 views today

Komentariši