Hristo IVANOVSKI
PUTUJUĆI OD ARARATA DO OLIMPA
Znam da živiš u gradu
Ali te tražim u planinama
rizikujući ludilo,
gubitak prijateljstva
ako ti se divim
Znam da si tu
hladnoćom okružena
i gledam te
kako plešeš po snijegu
bosim stopalima
Bdiješ nad sopstvenim gnijezdom
svijenim na Araratu
Ja živim na Olimpu
Zapravo životarim
slušajući isfabrikovanu povijest
prije velikih seoba
Danas je bolno do koske
biti Makedonac,
papagaj umiranja.
U londonskom Fleet Street-u
pjevam “Jana”
I kažem ti na makedonskom
Ljubav ima dva lica
jedno je od čistoga zlata
drugo je sjenka.
GLUMAC
Radoznalo se igram
s ogledalom dana
Sjenka nabrekla od noći
Nišani u mene
Dvojica se igraju
po mojoj koži
Narcis i Ljubav
Snažno priljubljeni
uz moj unutarnji zid
Ona otvara vrata
ponovo me pogleda
i opet umorno
zatvara kapak
njene ljubavi
Ko zna da li to ne može
da nađe prava vrata
ili me želi pustiti na miru
zaboravljeni glumac na pozornici
koji se uporno igra
s tajanstvenom
publikom
ti odlaziš
a njih dvojica
tanjcaju po tebi
LOVAC
Na njegovim dlanovima gnijezdi
se žito
dok stameno hodi
uzoranom zemljom
oprezno baca
sjeme
šaputajući tajne riječi
iz svakoga zrna
rodit’ će se ljubav
sijač je zaspao
zalutao njegov duh
niz tuđa saništa
tren je torzo
munjevitih krilca
što zastaje kraj rijeke
Iz ženinih usta
izvire go čovjek
rukama traži mudrost
U PROCJEPU STIJENA
Kiša pada kao sjena
zvuci skršenih kostiju
bit će tijelo ove noći
ruka mu šeširom
poklapa misao
ptice se ratoborno hvališu
njihova pjesma je ključ
na kapiji pomračenja
kojim dominira tvoja golotinja
sjene pale
na ukočeni ritual s škorpijom
u pukotini među stjenama
spoznaja je u misiji
PIZZE, PIZZE, PIZZE
U “Stefanu” * su pizze
te večeri
imale okus zlata
o ženskome vratu
Samo jedna stvar nema cijenu
rekoh
Tvoje oči nisu bile spremne
da prihvate moju rečenicu
lihvarsko srce vlasnika
svečano otkucava u kristalnoj čaši
punoj crnog vina
muzika se kida iz sistema
poput ženske čarape
i opet iznova ne vjerujem u posao
niti u moć novca
pa makar dobijenom i od pizze
s okusom zlata
o ženskome vratu
dugačkom i bijelom
lijepom i bez dostojanstva
2. septembra 1991., Skoplje
(Picerija “Stefano” je bila jedan od simbola grada na “Mavrovki”)
S makedonskog uz pomoć autora preveo Goran Sarić
Hristo Ivanovski (Skoplje, 1959) je savremeni makedonski pisac, novinar, kolumnista i bivši član Borda Helsinškog komiteta za ljudska prava. Bio je i član nezavisnog Evropskog antirašističkog pokreta iz Pariza (EGAM).
Na Univerzitetu Sveti Kiril i Metodije u Skoplju je 1985. godine diplomirao žurnalistiku. Iste te godine je objavio prvu knjigu poezije, “Kad se grad presvlači”. Sa tom knjigom Ivanovski je ušao u antologiju mlade makedonske poezije. U njoj je, po miošljenju eminentnih kritičara, veoma plastično opisao sve opasnosti bezočne urbanizacije.
Drugu poetsku knjigu, “Ples crne maske”, objavljuje 2000 godine. U njoj kao emigrant u Australiji, gdje je proveo dvije godine, ispisuje antiratne stihove inspirisane tragičnim ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Posebno je, između mnogih, potresan stih u kome poetsko oko vidi Crnog konja kojeg kolju na nebu iznad Beograda Pjesma predstavlja svojevrsno poetsko proročanstvo, pošto je nastala još davne 1986. godine.
Nakon duže pause, Hristo ove godine napokon objavljuje novu knjigu stihova, “Cvijeće na mjesečini”. U pitanju je ljubavna poezija. I ovdje ima pjesama nastalih u inostranstvu, gdje je Ivanovski ovoga puta boravio kao Fulbrajtov stipendista na Univerzitetu Duke, Severna Karolina. gdje je radio na komparativnoj analizi: “Pisanje kolumni u vrijeme izbora”.
Hristo Ivanovski je zastupljen u više izbora i antologija savremene lirike, a učestvovao je i na nekoliko velikih festivala poezije. Pjesme su mu prevedene na B/S/H, engleski, francuski, njemački i rumunjski jezik.
Sad piše prvi roman, pod radnim naslovom Akvarel.
6,355 total views, 4 views today
