Nedžad Ibrahimović
CHITA I MARKO
Marko
Marko je cijeli dan, i dan poslije, ležao više mrtav, nego živ. Trećeg dana uvečer se podigao, pored sanduka otišao do šume da mokri, i potom ponovo pao u postelju. Još jedan dan je bio nepokretan, a onda su, kako više nije davao nikakve znake života, Jasmina i Richi, koji su mu do tada u usta sipali antihelmintik od kunice i majčine dušice – po Jozipinom mišljenju, moguće je da se infestirao mesom – rekli Titi i Profi da bi u sobu…
Tahir
… konačno trebalo unijeti kovčeg.
Priče o Markovu umiranju su napučile vjetrovite hodnike kuće, Tahira dovodile do jake potrebe za ribolovom i, iz nekog razloga prvi puta, i do snažnog poriva za povraćanjem. Prvo je mislio da sve ribe neće moći okupiti pod prozorom, a onda bi se zakačio za misao da takvi kao Marko ne umiru i da on vjerojatno sanja o tome kako da ih odvede u Afriku. Ako ne on, onda on i Richi. Jednom mu je kroz glavu proletjela i misao kako bi za Markovu iznenadnu slabost mogao okriviti sebe i Nedima. Da ga nedim nije ispitivao šta ti tahire misliš da li bi mrtve trebalo spašavati od marka te kako će čovjek biti siguran da je netko umro ako ga ne da vukovima i tako dalje i tako dalje možda bi marko sada bio zdrav kao što je uvijek bio takav? Palo mu je onda i na pamet kako marku možda treba i neka drugačija pomoć osim one koju je dobijao od jozipe i djece? Zbog svega toga što je jurilo njegovom otvaranom glavom, on se zatvorio u svoj stan – i razbolio.
Marko
Bio je petak, 24. lipnja 1955. godine.
Krupni pauk je na plafonu vukao muhu. Njena će utroba uskoro biti isisana a koža odbačena u ugao. Zato s plafona dopire njen udavljeni vrisak. Ne može da odgonetne vrišti li muha zbog izvjesne smrti, ili zbog njena odlaganja. Tek kada mu se nadvila nad glavu, on je vidio da mu uplakana Stana nešto govori. Čuje vrisak muhe, a ne čuje susjedu?! Zato pokraj njena lica on ponovo gleda ka plafonu i vidi kako muha sada brzo grabi ka njegovom rubu i otvorenom prozoru, dok je pauk hitao na suprotan kraj. Ova ga slika razveseli i on se nasmiješi. Muha je kratko protrljala nožice, a onda odzujala u pravcu Turbeta…
Tahir
Tahiru je Suzana kuhala čajeve i stavljala mu noge u ledenu vodu da bi mu iz mršavog tijela istjerala temperaturu. Drugi dan je bio malo bolje i da bi ga animirala, predlagala mu je da ona i Ivana s njim idu na pecanje, ali on za to nije htio ni čuti. Danju se bojao izaći, noću je ribe na hodnicima bilo svakako manje. Ostalo mu je da povazdan sjedi ili leži na kauču u kuhinji, u jedinom prostoru u kome se kako-tako osjećao zaštićenim. Tu bi puhao u zaleđena prozorska okna i virio na zameteno košarkaško igralište. Znao bi i tiho posmatrati Suzanu koja je ubacivala drva u vatru i spremala jelo. Mislio je o tome koliko je voli. Marko je bio u pravu, obitelj je sve. Nekada mu je bilo žao što pored Ivane ona ne želi i svoju rođenu djecu, ali je zbog toga on volio u Radnoj sobi praviti kazalište o obiteljskom životu. Njih dvoje su bili, takoreći, roditelji-profesionalci, a takvi ne moraju imati svoju djecu, kao što ni šoferi-profesionalci ne voze svoja kola. Sada, dok Marko vjerojatno umire, on misli da će se sve raspasti. I nije u vezi s ovim Tahir puno griješio. Nakon što se pronijela vijest kako je pitanje dana ili sata kada će Marka morati spustiti u kovčeg i sahraniti – Jelena i Danica su izabrale lijepu parcelu u zametenom cvijetnjaku pored igrališta – život u kući je stao. Talasi velikog vremena prijetili su da provale unutra i da je kao Augijeve štale počiste od života.
Marko
– Čuješ li me!? Trebaš ustati i obući se.
Tek sada ju je uspio čuti.
– Znaš da ti majka dolazi, ustani i okupaj se, usmrdio si se.
Mislio je da nikada neće dočekati ovaj dan. Svaka ranija misao, svako kratko sjećanje na bljesak njena osmijeha, sve je to iz njega isisavalo život i zato se sve do današnjeg dana pravio da njegova majka ne postoji. Pred Matom i njegovim prijateljem rekao je kako više voli Ruse nego Jugoslovene, jer su Rusi oslobodili majku iz logora Majdanek, a Jugoslaveni joj odveli muža Mileta Ristića. Htio je tada reći da je jedan od njenih oslobodilaca bio i njegov otac, ali ga je bilo sram pošto ga nikada nije upoznao. Par dana nakon toga, došli su po majku i odveli je. Pretpostavio je da ju je on svojim dugačkim jezikom – kao da ga je neko pitao koga voli, koga ne voli – otpremio na Goli otok, pa je zbog toga zamrzio i sebe i svoj jezik.
Stana povlači pokrivač, on ga vuče k sebi.
– Čekaj da dovršim san!
– Kakav san, diži se! – sad već ljutito viče susjeda i svlači pokrivač.
Vidio je da ga je Stana obukla u čistu šarenu pidžamu i zelenu majicu dugih rukava.
– Napravila sam ti doručak! Na šporetu imaš i čaj – reče ona i ispod zidnog kalendara s fotografijom travničke tvrđave dohvati kesu s praznim flašama…
Tahir
Nakon što je iz želuca u sudoper tiho istresao zagorjelu čorbu od luka, Tahir, pun neke prigušene ljutnje i gorčine, svrnu pogled na uspavanu Suzanu, skide masku sa zida, navuče je i sa svijećnjakom u ruci izađe iz stana. Grobna hladnoća je strujala hodnikom i sa drugog kata su kroz razbijene prozore dolijetale rijetke pahulje snijega. Chita krenu ka centralnim stepenicama, ali, kad je tamo stigao, pomisli kako bi bilo dobro Nedima konsultirati, pa se okrenu, prođe pokraj Radne sobe iz koje je dopirao žamor nečije priče, i stade pred ordinaciju. Budući da se iznutra ništa nije čulo, on tiho otvori vrata. Soba je bila ugodno topla, a Enida i Nedim su spavali na svojim ležajima. On uđe unutra, mahnu nekoliko puta svijećnjakom kao kandilom, a onda se predomisli i izađe.
Labirintom su se vijali pramenovi izmaglice, ali je on do vrta i Markove sobe došao brzo i neometano…
Marko
Dječak, konačno, ustade i siđe do kupatila. Sinoć su iza Mate ostale dvije polulitarske flaše piva i on se prvi put u životu napio. Mato i Stana su mu obećali da više nikada neće vidjeti ni Dom za nezbrinutu djecu, ni domsku djecu. Samo preko mene mrtvoga, rekao je Mato. Ili, preko mene, pomislio je on. U Domu, gdje je završio drugi i treći razred osnovne škole, učili su ih da vole Tita, Partiju i Jugoslaviju, baš ovim redom, ali, on je osjećao da mu se u tu ljubav već uvukla pukotina kroz koju je vidio oči svoje majke. Samo oči! I da je htio, o majci ni s kim nije mogao pričati. Mogao je samo kružiti po površini i tako misliti o ženi koja je bila njegova majka, i ženi koja to više nije – jer nije. Jer je nema. Ponekada, ako nikoga nije bilo u blizini, znao je u kupatilu tući svoj odraz u zrcalu sve dok mu pesnice ne bi prokrvarile. Kada su otkrili razbijača, domski psiholog ga ja pretukao, pa mu to više nije padalo na pamet.
Tahir
Chita spusti svijećnjak na stolić i pruži ruke prema toploj bubnjari. Marko je ležao na krevetu pokriven vojničkim kaputom i po njegovoj procjeni bio je više mrtav nego živ. On mu priđe i nadvi se nad njega. Ne čuje zvono, ali vidi kako mu očne jabučice jure ispod kapaka. Na podu se nalazila polulitarska tegla s tamnom tekućinom.
Marko
Chita je podiže do svog širokog nosa…
Mato i majka će doći za sat vremena. Sjeo je za sto da pojede sir s kajmakom i popije čaj, dok je Stana tražila majčinu garderobu i spremala spavaću sobu. Kada se u podne Mato pojavio na vratima s nekom ženom, on je vidio da to nije njegova majka. Ta je žena bila staložena, kao da je bila na dugačkom odmoru, a ne na Golom otoku, nije pokazivala nikakva osjećanja, čak ni onda kada se dječak od nje okrenuo i sjurio niz stepenice, ni onda kada ga je Mato nakon sat vremena pronašao skrivenog u žbunju iza Borca i ponovo doveo pred nju. Nije pokazala ni da se ljuti, niti da su njegovi postupci i ponašanje drski i nezahvalni. On ju je tada upitao jesu li je opet Rusi oslobodili iz konc-logora? Ona je odgovorila kako će do groba ostati zahvalna Titu, Partiji i jugoslavenskom rukovodstvu, i da nije bila ni u kakvom konc-logoru. Tek tada je bio uvjeren da to nije njegova majka…
Tahir
… i namirisa čaj od majčine dušice. On se osvrnu, ode do vrata i zatvori ih, a onda prinese štokrlu i sjede pored Markove glave. Tek kada se suoči sa svojom smrću, njegov će drug znati cijeniti život. A nešto mu ne da da se suoči. Uza zid se nalazio krevet na kojem ga je Marko preplavljivao, ali nema teorije da bi on Marka sam uspio prenijeti do kreveta. Nedostaju mu i kaiševi kojima bi ga vezao, jer nije on Bosa da ga samo uzjaše. Krenu ih tražiti očima po sobi sve dok mu pogled ne dođe na mjesto s koga je i pošao. Pogleda nizase, podiže duks i vidje veliku toku na svom kožnom kaišu. Otkri Marka, zadiže njegov džemper – i on ima kaiš. Onda ustade, izvuče svoj kaiš i provuče ga ispod kreveta, na stomaku ga dobro zategnu i zakopča. Tek tada shvati da sad neće moći izvući Markov kaiš, ali i opazi da na svojim cipelama ima pertle, pa i njih izvuče i sveza jednu za drugu. Provuče ih ispod kreveta i sveza oko njegova vrata.
Marko
Ponada se da bi to sada moglo biti dovoljno, pa podiže teglu s poda…
Kada su Stana i Mato otišli i ostavili ih same, ta je žena rekla kako bi htjela malo odmoriti i odspavati, i, ako on nema ništa protiv, ona bi se povukla u spavaću sobu? Naravno da ne, rekao je, i onda je hodao po kuhinji sa šalicom u ruci i čekao da zaspi. Kada je nakon petnaestak minuta provirio u sobu, ona je tiho hrkala i njene su se grudi lagano dizale i spuštale. Njeno lice, njenu slabu kosu, nos, obraze i bradu, prelivala je blaga, narančasta svjetlost koja je, kao zavar koji spaja komade napukline, grijala prostor oko kreveta, prelazila na kućni namještaj, a potom, i na njega i cijelu sobu…
Tahir
… i u njegova poluotvorena usta poče sipati čaj. Marko nije reagovao, pa mu je Chita palcem i kažiprstom stisnuo nos i nastavio sipati.
Marko
Tek pod dojmom ove tople kućne svjetlosti, on pomisli kako bi stvarno bilo dobro da ta žena bude njegova majka Zora, i da stalno ostane ovdje, s njim. Tada bi i on bio zahvalan Titu, Partiji i cijelom jugoslavenskom rukovodstvu.
Tahir
Ispraznio je pola tegle, kada su se Markove grudi jedva primjetno podigle, a šake zgrčile. Chita je znao da ne smije odustati i zato zajaha preko njegovih grudi i istrese ostatak čaja iz tegle…
(odlomak iz romana KUĆA TEODORE K.)
(Fraktura, Zagreb 2019.)
5,438 total views, 2 views today
