Ljubav je spiritualna neminovnost, ne kružnog već spiralnog motiva nužno povezanog s kretanjem i procesima u prirodi (svemiru), ali i ljudskih svekolikih djelatnosti, naš emotivni i duhovni postanak i opstanak, poput smjene godišnjih doba. Sveprisutni je ponavljajući ritam, a opet unikatno neponovljiv u vremenu i prostoru. Stoga je pred nama klasično autobiografsko djelo. Zar pjevati o ljubavi u moderno doba, kao što to čini pjesnikinja Sanijela Matković, nije jedinstvena pojava? Današnjica, pogotovo ovdje i sada u Bosni i Hercegovini, gdje već odavno stoluje zima, čak i u kalifornijskoj Hercegovini prepunoj svjetlosti što kao takva budi osjet i emociju, a u vrijeme kada pa skoro svi pišu ljubavnu poeziju, u potpunosti me demantira. No, i dalje tvrdoglavo tvrdim, ova se Sanijelina zbirka po nečem bar malo izdvaja od onog što očekivano dobijamo u sličnim zbirkama poezije u čijem se epicentru nalazi poznati lajtmotiv – ljubav.
Pa onda, po čemu se to razlikuje Sanijelina poetska knjiga od drugih? Po mom mišljenju se tu radi o nekoliko stvari. Najprije o lirskom subjektu koji nije jasno naznačen i definiran, svjesno je (ne)izgrađen i neimenovan, vješto zapreten u višeznačnost, no ne u smislu poetskog nedostatka već, likovno-teoretski rečeno, nadolazi u sfumato tehnici poetskog oslikavanja: konture obrisa i valere boja jasno upućuju poziv čitaocu da se uključi u užitak pjesničkog stvaralaštva kroz vlastitu maštovitost iščitvanja stihova i poimanja lirskog subjekta u gotovo stvarnim i nestvarnim lirskim slikama što izranjaju iz filozofskih elemenata vatre, zemlje i zrakai naročito vode.
Pjesme paradiraju kroz godišnja doba, motive sjedinjene u životnoj ekspoziciji. Lakonski rečeno – ljubav je (srž) umjetnosti. Dualnost lirskog subjekta, ali i objekta, izdvajam unutar Sanijeline raznovrsne uporabe motiva, poputmotiva školjke u više pjesamaove stihozbirke: O kišama pričaš/ dok/ na tvojim/ dlanovima prebrojavam školjke;ili Na rubovima kiša,/ budila se noć!/ Bosa sam gazila školjke; ili Sinoć si mi/ darovao more./ Jutros sam iz njega/ otribila bisere i školjke; ili Osloni se na moje disanje,/ na usnu školjku i počini,/ putniče umoran od/ vlastitih bježanja;ili Neka te/ na obrisima stakla/ dok noć skuplja školjke; ili Pričam moru o tebi,/ dok misli posrću o školjke.// Tek zora/ može u naručje primiti/ tajne pohranjene/ u porama školjki; ili Otvaram školjke./ U njima pelud/ izumrlih vrsta cvijeća.// Zatvaram školjke./ U njima tajnu./ Da ostane okamenjena/ u nitima bisera; ili Vraćam vjetru miris dozrelih šipaka./ More sirenama./ Školjkama sol; ili Razbuđena glasanjem školjki/ što su se zibale/ u krilu starog svjetionika,/ svjedočeći o legendama što su ih nekoć spjevale sirene,/ naslonjena na ribarske mreže/ otisnuh se mišlju u nova prostranstva,/ osluškujući što ovoga puta daljine imaju za reći; ili Dok se jutro boje lavande/ izranja iz školjki,/ more odaje potopljene tajne sirena.
Poetska forma pjesnikinje Matković donekle je prepoznatljiva s obzirom da je „brušena“ kroz više prethodno objavljenih zbirki. Pjesnička igra je potpuno ukorijenjena u njeno pisanje. Ono što mogu naznačiti kao racionalno daje mi nadu da će Sanijelin nastavak bitisanja u poeziji zasigurno biti stvaralački obogaćen snatrećim opusima iz pojavne ravni njezina (do)sadašnjeg života i budućnosti. Dokaz, ako šta tako nedvojbeno i naučno možemo umetnuti u poetsko razmišljanje, jeste iskonska povezivost ljubavi, kao čovjekovog stanja, s ljubavnom poezijom, kao čovjekove potrebe. Jedno bez drugog ne postoji, ali ne kao isključiva kategorija u seksualnosti, već i uzvišenim razinama stanja ljudskog duhai poimanja svijeta, postojanja zasnovanog (ali ne i isključivo) na instinktu, suptilnosti, osjećajnosti, pulsu do posljednjeg stiha.
I gle čuda, pjesnikinja Sanijela u njemu (posljednjem stihu) gradi budućnost, odnosno ne poentira niti ulazi u konačnicu pjesme. Iskonski nagon ju je tjerao da svaki put iznova i iznova teži iskoraku u novo, drugačije, u narednu pjesmu koja nije krajnje pojašnjenje prethodnih stihova, jer svaka je pjesma zasebna, ali funkcionira i kao potpuna sjedinjenost u cjelini, pa ono što je napisano, kao i ono što tek treba da se napiše.Slijed doživljenog iiščekivanja je suptilno, pa on (stih, posljednji) i ona (pjesma) su jedno i dvojno sjedinjeni u njoj (zbirci), a tako logično nastavljaju ono što poezija u svojoj suštini zapravo i jeste – zapis o emociji.
A ljubav, gdje je ljubav u svemu tome? To je pitanje bez odgovora. To je eho emocije prošlog u iščekivanju sljedećeg. Ili može biti kompletno izostajanje, nedolazak… Eh, kad bi joj mogli sudbinski odrediti to definitivno mjesto, početak ili kraj, zasigurno bi se ljubav našlau vrhu ljudskih prioriteta, bilo da se radi o pjesnikinjama, ženama ili bilo kojem drugom ljudskom biću. To jeste elementarna suština i kod pjesnika, a postoji iznjedrena u strukturi stiha, strofe ilicijele pjesme. To je vječito pjesničko propitivanje o životu ili bitisanju koje, očito je, nikad ne može i neće biti dorečeno kao potpuni odgovor. Posmatrajmo to kroz semantičku jezgru pojma ljubavi koja u svim jezicima na svijetu pretpostavljam nije identična, ali je zasigurno kao pojam jasno utemeljen baš kod svih naroda. Gotovo neobjašnjivo precizan aksiom ili temeljna istinitost i nije dogma. No, ljubav je često i nažalost zanemarena.
Logično se nameće i pitanje – zar ni pjesnici/pjesnikinje ne znaju što je to ljubav? Da, znaju, beš kao i svi vi koji ovo čitate.Teško ju je uobličiti kroz jednu, dvije ili višestotina pjesama. Napisane su i mnoge će zbirke biti još štampane, tako da je nadogradnja vječna.Dakle, dok postojimo kao vrsta živih bića i ljubav će biti naše uzvišeno (ne)ponovljivo stanje. Svaka nova, pa i Sanijelina zbirka, jeste nadogradnja i temelj poetskog angažmana. Radost stvaranja pjesnika je u pisanju, spiritulano spiralnom ponavljanju ponovljivog, koje nam ponekad iscuri u mislima, pod prstima ili jezikom. Čak i onda kad pjesnici otvoreno koriste već izrečene i napisane motive ili riječi, slično kao kada muzičari improviziraju na nedvojbeno već poznate tonove, odnosno u ovom slučaju dobro poznate stihove velikih autora poputvelike hrvatske pjesnikinje Vesne Parun, a koji je motivski ugraviran u Sanijelinu pjesmuDlanovi ruku nevinijih od mojih.No, motiv dlana se javlja i u više drugih Sanijelinih pjesama: NEKE ljubavi su NEPARNE, Noćni intermezzo, Bacam ti u lice pjesmu i Čistilište.
Nije ovazbirka početak, jer je već toliko toga do sada ispisano i ukoričeno.Svakako nije ni kraj, kako sam već zaključio. Valjda zato pjesnici i postoje. Ako pročitate i nađete si nešto po vlastitom ukusu, bar neki redak ili cijelu pjesmu koja će biti vaš osobni favorit, a zasigurno da hoćete u ovom Sanijelinom poetskom uratku, na dobitku ste. Čitanje je jedini način da oživite poeziju i pronađete se u poeziji, da tražite uvijek nove i nove izazove u njoj i oko nje. Baš kao što to i pjesnici čine – svakodnevno i bogohulno ponavljajuće. Između ostalog, poezija upavo i zbog toga postoji.
Želim podcrtati ono što sam na početku natuknuo i nagovijestio, a to je da se poetski izričaj pjesnikinje Sanijele Matković situira kroz „slikanje riječima“ od trenutka impresije do nastanka pjesme, ali i poslije dok je čitate. To je jedinstvo vremena i prostora,jedinstvo između stvaraoca i konzumenta, iskorak u nešto sasvim novo. Tako je i pjesnikinja Sanijela, pretpostavljam,ali ne tvrdim, željela načiniti iskorak srcem i emocijom unutar vlastitihpromišljanja u sanjarenjima. Na vama je, baš kao i na meni, da to otkrivamo. Djelo je jedno, a tumačenja onoliko koliko i čitalaca, pa i sam autor učestvuje u tom procesu vlastitog samo(raz)otkrivanja. Iščekivanje tog momenta za stvaranjem ili uživanjem u poeziji, čini mi se, cjelokupni je usud ljubavi za koju je neophodno vrijeme dozrijevanja.
Naslov Sanijeline zbirke kao da ukazuje na višeznačnost zime (bjeline,samoće, studeni) i promišljanja u smjeru sazrijevanja (čekanje proljeća), i nadilaženje bolnog iskustva koje je ispisano u stihovima njene pjesme Nastambe duge:No već mi je uspjelo/ u istom valceru udomiti tebe i suze (to je spoj muzike, plesa i ljudskog stanja za koji je neophodno dvoje ili samo jedno ili, kako to Sanijela kaže,NEPAR); Nastambe duge,/ dušo nisu ništa drugo doli periferija sna (sjedninjenje boja, prirodne pojave i ljudske podsvijesti, poput lijek za ozdravljenje).
Inženjerski kazano,inspirativni pogon Sanijeline poezije lansirat će nas u orbitu i u jedan potpuno poznat, a opet tako drugačiji, emotivan svijet. Sportskim rječnikom bismo rekli – pun zgoditak i prepun kontrasta, ovisno kojoj strani pripadate u tom trenutku. Ova zbirka nije niti iluzija niti utopija, ako ste nesvjesno i na taj način protumačili ove moje natuknice. Sanijelina knjiga nije ni crno-bijela vizura, mada i kao tako usko koloritnograđena može biti umjetnički posve puna naboja, već je koloritnasveprisnost emocije. Tanane niti su upredene u spektar motiva u pjesmama o ljubavi i kroz vizije lirskih slika, kao Sanijeline osnovne preokupacije, gotovo isposnički i pobožno, koji će, ipak, plijeniti (uz)dah čitaoca.
Mnogi će nakon čitanja zbirke Sanijele Matković ostati sjetni i melanholični bar tri zime, no s probuđenom nadom do proljeća u kom je ljubav nagrada za čekanje i pročitano. Već odavno poezija nije profitabilna sa stanovišta izdavačke djelatnosti,međutim suštinski je neophodno potrebna čovjeku. I ma koliko informatička era sve više briše knjigu kao medij, a digitalizacija preskače granice dostupnosti poezije putem razgranatih društvenih mreža, poput neke, nazovimo je tako, pozitivne strane tehnološkog napretka, ipak se nadam da se nećete pokajati ukoliko zavirite i prelistate baš ovu zbirku poezije, ako ništa i ni zbog čega drugog, a ono barem zbog optimizma i žara vjere u pulpu ljubavi:
U poljupcima orhideja
U ukrašenim tabakerama
U proredima lepeza
Posvuda neka te.
Sarajevo, siječanj 2019.
Dino Porović, književnik
6,174 total views, 3 views today
