piše: Jasmin Agić
Dobitnici Nobelove nagrade za književnost dobijaju sve; slavu, ugled i bogatstvo, a djelo pisaca koji uspiju biti ovjenčani nagradom počinje se posmatrati iz drugačije vizure. Nobelova nagrada književnom opusu daje dimenziju veličine i društvenog priznanja koje ni jedna druga nagrada na svijetu nije u stanju priskrbiti izdvajajući i ime dobitnika i njegovo književno djelo iz poluanonimnosti i prosječnosti. Od svog osnivanja Nobelova nagrada je bila aposlutno mjerilo vrijednosti, a prestiž koji su njeni laureati sticali nadilazio je ugled koji su pisci imali u svojim jezičkim i kulturnim zajednicama.
Ali, u stoljeće dugoj tradiciji dodjeljivanja Nobelov komitet pravio je i strašne pogreške, a lista književnika koji nisu dobili nagradu, a po mišljenju verzirane javnosti su trebali, podjednako je dugačka kao i ona na kojoj su imena njenih dobitnika. I dok se kulturna i književna javnost u 2018. godini zabavlja seksualnim skandalom zbog kojega nagrada za ovu godinu nije dodjeljena nekolicina onih koji još uvijek vjeruju kako je „Nobel za književnost“ estetska mjera literarnog stvaralaštva rezignirano ističu da su mnogo veći skandali, sa štetnim uticajem na renome nagrade, mnogobrojni propusti u historiji dodjeljivanja.
„Slučaj Borges“
I najveći laik za svjetsku književnost na pomen Borgesova imena s odobravanjem klimne glavom, jer je slijepi argentisnki književnik postao simbol umjetnosti i literature. Njegova popularnost u drugoj polovini prošlog stoljeća bila je nevjerovatna, njegove knjige su prevođene na nešpanjolske jezike i prodavane u milionskim tiražima, njegova predavanja o književbnosti i historiji kulture bila su nezabilježeno posjećena a uticaj koji je svojom poetikom napravio i epigonstvo koje je proizveo bili su neviđeni fenomen u svijetu književnosti. Pa iako je još za života stekao „kultni“ status Borges nikada nije svojim jedinstvenim pripovjedačkim genijom uspio zadiviti Nobelov komitet i njegovo djelo ostalo je nenagrađeno „najvećom od svih nagrada za književnost“.
Južnoamerički pisci, čini se, i nisu imali previše sreće sa misterioznim Nobelovim komitetom, jer osim Marquesa, čiji roman Sto godina samoće nisu smjeli ignorisati i nedavno Maria Vargasa Llose, mnogi među njima koji su mijenjali mape svjetske književnosti ostali su uskraćeni za priznanje švedske Akademije. Julio Cortasar je bio previše ekstravagantan u životu i avangardan u djelu, a njegov eksperimentalni modernizam nije bio po „ukusu“ konzervativnih članova Nobelovog komiteta koji od književnosti, u pravilu, zahtijevaju da bude prijemčljiva, razumljiva i jednostavna.
Alejo Carpentier i Carlos Fuentes, s druge strane, pisali su literaturu koja je zadovoljavala tradicionalne estetske zahtjeve akadamijinih članova, ali njihov političko – ideološki svjetonazor bio je skandalozno neprihvatljiv. Biti otvoreni marksista ili deklarirani komunista za članove Nobelovog komiteta najveći je grijeh i to su, kako decenijama tvrde upućeni u razmišljanja njenih članova, jedini razlozi zbog kojih Kubanac i Meksikanac nikada nisu dobili „Nobela za književnost“.
Ostatak teksta možete pročitati na linku
8,331 total views, 2 views today
