MISTIČNIM TRAGOM SUZE Sanijela Matković

 

SUSRET NA POLA ZAPOČETA STIHA

Koji put čovjeku zastane dah, kadšto i pamet. I tijelo i duša time odgovaraju na nešto divno, neočekivano, uzvišeno, na ono što nadilazi uobičajenost i(li) izmiče u natpojmovnost . Bilo kako bilo, spontano zaustavljanje daha i pameti dušu otvara za izravno suočenje. Pokreće je – bez odlučujuće uloge razuma, volje i osjećaja – na zrenje, neposrednost susreta, na težnju za sudjelovanjem, usvajanjem, poistovjećenjem.


Tu otvorenost redovito izazovu dotad nedostatno doživljene estetske, moralne ili religiozne veličine.
Početni učinci toga mogu poći u dva smjera:
U razbuktavanje duševnih i tjelesnih moći pri čemu, duša kao agens i tijelo kao instrumentum, potiču čovjeka na zanesenjaštvo i predanost, što omogućuje napredak u bilo kojem pogledu, posebice u znanosti, umjetnosti i duhovnosti. Može to biti iskrica koja sijevne i upozori na neko svjetlo i njegov izvor, može biti „ekstasis“ – filozofsko-mistično (plotinovsko) „iz-stanje“, tj. napuštanje uobičajenoga odnosa spram svijeta i nadsvijeta.

Drugim smjerom kroče mistici, osobe koje u pročelje stavljaju SUSRETI NA POLA ZAPOČETA STIHA duhovno-religiozne vrijednosti, pri čemu „tijelo ne vrijedi ništa“, ono uzmiče samozatajom, a duša se otvara i predaje „Onome koji jest“.

Mistično uranjanje u božanske tajne mističarima pruža unutarnje iskustvo Apsolutnoga, uron u izvandomislivost.
Otud: Credo, quia apsurdum est (vjerujem, jer je neshvatljivo), a ipak jest.

Stihovi ili natuknice, ako ne i tepanja Sanijele Matković u ovoj poetsko-mističnoj zbirci – smješteni u donji desni kvadrant svake stranice – svojom škrtošću naznačuju duboku tajnu muke i smrti Božjega Sina Isusa. Sedam riječi Isusovih s križa, koje su upućene Ocu nebeskom i spašenicima, pjesnikinja provlači kroz tjesnace i gnomičnost vlastite nutrine te ih, iznova vjernički uosobljene, nudi kao „ponovna utjelovljenja“ – na još jedan način uvremenjene.
Stoga se, čitajući Matkovićine šture izričaje, ponajvećma valja zaustaviti na mističnosti njezina čina/doživljaja kojoj u prilog ide i suzdržanost, i bjelina papira svih lijevih stranica i najvećega dijela desnih, i donji desni kvadrant kao rubni prostor očitovanja onoga što suzdržanost i bjelina prethodno naznačuju. Te jednostavne znakovitosti, očito, nisu slučajne. One imaju veću snagu i jače upućuju na svetu tajnu Otkupljenja nego što ih u sebi ima izgovorena ili napisana ljudska riječ ako je prividnom jasnoćom pretvorena u krletku skučenosti. Jednostavno, šutnja – izražena bjelinom/rubnom prostornom pozicijom/nedorečeno – šću – neposrednije i snažnije predstavlja Neizrecivoga negoli bilo kakav govor.

Susret u začuđenosti i zbunjenosti s „Onim koji jest“, „Koji gori a ne izgara“, nameće šutnju, fragment izričaja, nedorečenost…, što svjedoči bliskost, odnos koji nalikuje odnosu malog djeteta i roditelja: Radost zbog blizine i tepanje kao dublja naznaka – a ne kao bilo kakav sadržajno uokviren izričaj. Uostalom, sama autorica kao da je pjesmom „Susret“ u zbirci „Partiture sna“ najavila narav ove zbirke: „Sreli smo se u međuprostoru između dva zareza, / na pola započeta stiha… // U noći, / dok je inspiracija spavala dubokim snom, / u pretincu zbunjenosti, / našla sam tvoje rečenice… // ne znam što i kako sutra. // No, / očito je – sreli smo se…“ Mistični je, dakle, moment naglašen. Pjesnički je ostao „na pola započeta stiha“, k tome fragmentiran interpunkcijom, a ipak nije obesnažen, pri čemu se, čak i samo jednim stihom („Nema zakašnjelog kajanja“) postiže umjetnički pothvat: Krhkom pojedinošću upravlja na nedosegnuto.

Upravo to dvostruko izmicanje, da ne kažemo, bijeg od stvarnosti, ove vrlo kratke pjesme i stihovne natuknice vjernice-pjesnikinje, upućuju na Isusove riječi: „Zaista, kažem vam, ako ponovno ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3).

Te Isusove riječi ne smjeraju toliko na dječju nevinost i naivnost, kako se najčešće shvaćaju, nego više na akategorijalnost. Djeca, naime, nisu Bogu „uzela mjeru“, ne rvu se s njime u labirintima vlastitoga načina mišljenja i postojanja, nego su s njime u otvorenosti i predanju.

Zato pjesnikinja ne polemizira o tajni Isusove muke već ju jednostavno vjernički i pjesnički prepoznaje i stihovima upleće u kontekstualnost epohe u kojoj živi: Krist „po muci i križu“ predvodi ljude „u slavu uskrsnuća“.
Otud „mistični trag suze“ – suživljenost i susret s Emanuelom, Bogom s nama, otud prošaptaji koji su ispovijest vjere, a ne neki puki eho, otud doživljaj i svijest da „Ljubav nije ljubljena“, kako je često govorio sv. Franjo Asiški.

Pjesnikinja će reći:
Od udaraca, više je boljela zataja…

Sanijela Matković „Mističnim tragom suze“
pokazuje mogućnost i otvara put – posebice kršćanima koji tek načelno vjeruju i boje se Isusova i svoga križa – da križ i životna radost, samozatajnost i duhovno bogatstvo u vjerničkom životu mogu ići i idu zajedno, obrnuto iskustvima konzumerista i hedonista:

Igra besmisla.
Kocke bačene u ništa.
Rulet očaja.
Njihove su igre.
Da ih od njih otkupim,
Oče – zalažem život svoj.

Autoričina napomena u kratkom uvodu da je ova njezina knjižica „svojevrsno meditativno razmatranje“ kazuje da je „trag mistične suze“ ispovijest osobne vjere, što ne umanjuje pjesničku otvorenost za moguće i naslućeno. Naime, uron u Svepuninu osposobljava i oslobađa, a ne ograničava ni u kojem, pa ni u umjetničkom pogledu. Pjesnikinja Matković progovara iz tehniciziranoga svijeta, iz vremena žurbe i SMS poruka, iz vremena slobodarenja u kojem ljudi ne nalaze vremena „za unutarnjega sebe“.

Ne progovara iz neke duhovne oaze nego s radnog mjesta, s ulice, iz zabavišta… I, unatoč „suzama svijeta“ (sunt lacrimae rerum), pjesnikinja navješćuje optimizam:

Prikovavši ih na križ, rastvorili su moje ruke, u vječni zagrljaj.

Pokazujući pjesničkom otvorenošću i slobodnim stihom Isusove rastvorene ruke za vječni zagrljaj, i to na valovima suvremenoga pentekostalizma kao znakova traženja i reevangelizacije, pjesnikinja sokoli i sebe i svoje suvremenike:

Na kraju ostaje Ljubav!
Ista ona iz koje je sve otpočelo.

A susret s Kristovim križem i s Bogom ljubavi, i na životnom putu i u konačnici, osposobljava dušu i za pjesmu i za suze radosnice.

fra Vendelin Karčić

 6,701 total views,  4 views today

Komentariši