Samirini dani u mjesecu*
Tridesetog u mjesecu, Samira sjeda za šank u farmericama dva broja manjim, sipa dva deca maksuzije, pušta Amelu Zuković i pali Drinu, jedinu. Tad cijela kafana zna šta joj je činiti. Gosti se počinju osipati i ostavljati Samiru, kako im je nekad objasnila, da u one dane bude malo sama. A jedino Samira zna da to nisu nikakvi oni, već samo njeni dani kada ona sama pijucka, puši i sluša Amelu Zuković. Kafana Kod Samire se tako svakog tridesetog u mjesecu počinje gasiti obično iza sedam uvečer. Ni prerano ni prekasno. Taman na vrijeme da Samira pokuša zaboraviti neplaćene račune-dugove-kamate-pijane goste-uvrede, prazninu. Isprva, samo šuti u kafani u kojoj bi, da ga je bilo, mogao stati cijeli njezin život. Sjedi tako ko svoj na svome, gucne s vremena na vrijeme i pokušava plakati. Večeras ne ide nikako. Haman je i suzama fajront za ovaj mjesec. Samira bi najradije, zapravo, svakog tridesetog da škicne ono malo života što se skupilo nad plećima. Al’ jebeš više i taj život. Čuda li mi kurata. Daj ti da ja šta popijem i zapjevam sama sebi. Dosta služim ostale čitav mjesec, mogu i samu sebe jednu noć – gunđa tako Samira dok stavlja ključ u bravu, izuva cipele i pušta Amelu Zuković. Od pjevačica priznaje samo nju. Nije ni nju da nešto aman zaman voli, al’ s njom se, nekako, srodila. Ovdje pjeva svaki četvrtak. Tako već sedmu godinu. I njene pjesme su kao ničije obilježile Samirin život. Kada je Samira onom svom baksuzu rodila kćerku, Amela je snimila Amelu. Dok je još vjerovala da je ona kriva za sve pjevala je Biću kriva dok sam živa. Kada su se mirili Tuđe su mi usne otrov, samo tvoje med, a kad je treći put otišao onoj svojoj Samira je pila uz Pet godina lažne ljubavi.
Još će samo jednu od Amele, pa u svoja tri dana odmora od svega. Vrijeme je odavno bilo da se krene. Samira to, inače, ne odugovlači. Rutinski, ključ u bravu i nestajanje na tri dana. Kao što znaju da tridesetog iza sedam uvečer više ne radi, Samirini gosti isto tako znaju da su prva tri dana u mjesecu za nju neradna. Narod treba učiti kako da te tretira. To je još moja rahmetli mater govorila. Ja sam učila i naučila svoje goste – odgovarala bi Samira znatiželjnima na pitanje gdje nestaje prve dane u mjesecu. Vrijeme je da krene i ovaj put. Tijelo joj se kreće u trzajima. Potrošeno tetura do kaputa. U ogledalu je dočeka vlastito lice. Gadno ga psuje. Oblači cipele. Drmne još jednu, pa gleda naokolo. Kafana ko kafana. No, izvinit ćete, ovo je njena kafana. Njenih triest i kusur godina, kako obično govori onima koji bi je zatvorili zbog kojekakvih računa, plaćenih ili neplaćenih. Dok Amelin glas na radiju sagorijeva, Samira se vuče do vrata gaseći svjetla. Najedanput se vrata stadoše tresti. Neko ludački lupa. Samira se ne prepade, već uvrijedi. Svako ko je ikad ovdje kročio,zna da Samira tridesetog iza sedam više ne radi. Stoji tako u čudu što neko vrijeđa njenu kuću. Vrata i dalje grme od udaraca.
Znam da si tu. Otvori. U jebote! To je on– pomisli Samira iznenađeno. Samira, otvori da pričamo. Da, njegov je glas. Ona dva jajeta u pola lepine od ručka sada su joj negdje među krajnicima. Otvori, jeboga ti. Koji ti je? Samira kao ukopana i dalje bleji u vrata pred sobom, koja se najednom otvaraju. Da, on je. Zaboravila je da joj nikada nije vratio ključ. Oh, Allahu kako je lijep ko i uvijek. Ma kad god ga pogleda noge joj se automatski osjeku. Stoji ispred nje šutke, a Samira ne reaguje. Najradije bi mu se odmah bacila u zagrljaj, al’ nećeš sunce ti tvoje – kori samu sebe kao nestašno dijete. On pravi prve korake po kafani. Kaže da trebaju pričati. Nastavlja dalje uz riječi koje je Samira čula već hiljadu puta. On ne može više bez nje. Pogriješio je po ko zna koji put, ali sada se istinski kaje. Uradit će sve što treba. Al’ ovaj put stvarno to misli. Ovaj put će sve biti drugačije. Samira kao da sluša stari pokvareni radio koji ponavlja jednu te istu emisiju. Kroz glavu joj kao na pokretnoj traci prolaze sranja koja joj je, ovaj gospodin ovdje, priredio. I opet bi, samo ako poklekne i dopusti da je povrijedi.
Hoćeš ti jednu? Začude Samira kako sebi bez pitanja sipa maksuziju, njenih dva deca za sve tridesete u njenom životu. Najednom se nešto otkide u njoj. Poskoči iz neke dubine, te istrča vani kao divlje krupni pas. Ama, pizda li ti materina! Sve ti tvoje, mrtvo pogotovo! Začude naglo spuštanje flaše na šank. Okrene se prema njemu i pogleda ga direktno u oči. Iz nje ono otkinuto još skakuće po kafani, pa ona nastavlja još sigurnijim i mirnijim tonom: Imaš tri sekunde da ostaviš tu flašu, izađeš napolje i nestaneš zauvijek! Nemoj tako,Samirice. Krenu on prema njoj raširenih ruku, a ona mu se još odlučnije unese u facu režeći kao pas. Napolje!
Ama, šta ti je? Hoću da pričamo?
Sve si ti meni odavno ispričo. Imaš još dvije sekunde da izađeš. Onda Samira krupnim, vojničkim koracima ode do šanka odakle izvuče sačmaricu kojom ponekad rastjeruje pijane goste i prije nego što je uperi u njega on izleti iz kafane. Onda drhtavim rukama na komad novine zapisa što prije promijeniti bravu od kafane.
Što prije promijeniti i bravu na srcu da u njega ne ulaze kojekakve budale – pomisli i nasmija se od sve muke. Onda drmnu još jednu maksuziju. Čašicu u koju je počeo da sipa njeno piće zafrljaci u kantu za smeće. Zapali još jednu. Umalo je ne izbaci iz takta pička mu materina. Debil jedan. Da je možda neki drugi dan još više bi se potresla, pa pustila nedajbože od Amele Pustinja golema i drečala sada ko zadnja pička. Ali tridesetog u mjesecu, Samira sjeda za šank u farmericama dva broja manjim, sipa dva deca šljive, pušta Amelu Zuković i pali Drinu, jedino.
Anes Osmić (1991) diplomirao i magistrirao književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski, srpski jezik. Trenutno radi na prvoj knjizi kratkih priča “Male, kućne, revolucije.”
*iz Zbornika radova učesnika/ca projekta “Kreativno pisanje za mlade – put ka društvenoj promjeni” objavljenog uz podršku Francuskog instituta i Međunarodnog PEN-a
7,649 total views, 2 views today
